770.000 nezaposlenih i dalje čeka

770.000 nezaposlenih i dalje čeka

22 avgusta 2014

Bosko JaksicPiše: Boško Jakšić

Dok 770.000 zvanično nezaposlenih čeka da im reforme jednog dana otvore perspektivu, premijer u TV obraćanju naciji govori o 100 radnika koji će negde dobiti posao.

Dok su stotine miliona evra ukradenih od naroda državi i dalje nedostupne, Uprava carina se ponosi što je na punktu Končulj, na administrativnoj liniji s Kosovom, sprečila nelegalan unos zlatnog i srebrnog nakita u vrednosti višoj od 4.000 evra – što je znatno manje od vrednosti ručnog sata iz kolekcije mnogih političara.

Poznata je teorija malo je lepo, ali sociološke definicije od slabe su pomoći Srbima. Nama treba nešto veliko, da bismo konačno dobili malo. Problem je što se to veliko stalno udaljava na horizontu. Taman mu se približiš za kalendarsku godinu, kad se i najava boljitka pomeri za novih 12 meseci.

Ponadali smo se konačno privrednom rastu od jednog procenta, kad udariše poplave. Što znači da će, uprkos donatorskoj konferenciji i merama štednje, uslediti rebalans budžeta. Korekcija, korekcija projekcije, korekcija korekcije projekcije…

Potom će ovde stići MMF sa tradicionalnim receptom svoje finansijske kuhinje: malo rezova, pa još nešto rezova a onda dodati malo privatizacije. Njima je bitno da Srbija ima novac da može da vraća dugove. O standardu građana treba da razmišlja neko drugi.

Vlada, taj neko drugi, kud će, šta će, rešenja traži u uštedama i preraspodeli postojećeg. Uporno se potiskuje, ili zaboravlja, osnovna logika ekonomije: svakoj preraspodeli prethodi jedan mnogo teži deo posla – sticanje.

Proizvodnju su prvo načele sankcije, onda je dotukla divlja privatizacija. Da bi narod živeo, krenuo je uvoz robe široke potrošnje, sirovina i repromaterijala koji su završili na domaćem tržištu, opet za potrebe široke potrošnje. Zemlja se zaduživala, ali rastući dug nije pratilo srazmerno povećanje osnovnih sredstava i proširenje materijalne osnove rada koja bi generisala uslove iz kojih se krediti mogu vratiti. Tako se doguralo da Srbija danas nema proizvodne resurse za nivo ekonomske aktivnosti koja može da prati dinamiku dospeća uzetih kredita.

Pošto novac za budžet neće puniti privredni rast, mora da se prikuplja na drugim stranama. Kako je prihodna strana tanka, to znači smanjivanje penzija i plata u javnom sektoru, povećanje poreza (čitaj porast sive ekonomije). Preostali deo rupe popuniće nove privatizacije i po koji kredit „pod najpovoljnijim uslovima”. Kretanje u krug.

Ne trebaju mi političari čija su usta puna pamfletskog „podsticanja preduzetništva”, „smanjenja nezaposlenosti”, „privlačenja stranih investicija”, „povećanja izvoza”. Svima je jasno šta treba, mada odavno pomišljam da onima koji donose odluke nije baš sve jasno. Mnogi od njih misle da se podsticanje, smanjivanje, privlačenje ili povećanje može narediti zakonom ili dekretom.

Negde sam naišao na poučan teksthrvatske kolumnistkinje Anite Zelić koja svojoj vladi, koja je u EU, između ostalog poručuje:

•Nema rasta BDP-a ako danas moraš da budeš Ajnštajn koji 24 sata dnevno iščitava džunglu od nekoliko stotina propisa da bi vodio obični frizerski salon.

•Nema rasta BDP-a dok god se hiljade ljudi, koji inače mrava ne bi zgazili, svakodnevno pitaju hoće li nekom vladinom odlukom preko noći – „ćiribu-ćiriba” – odleteti s druge strane zakona.

•Nema rasta BDP-a dok prosečna majka svežeg diplomca moli Boga da joj dete radije osam sati liže pečate na radnom mestu u državnoj upravi nego započne vlastiti posao.

•Nema rasta BDP-a dok god raznim programima podstičete mlade ljude da steknu preduzetničke aspiracije, a onda te iste aspiracije sputavate nenaklonjenim okruženjem – pa ih po principu efekta bumeranga terate iz zemlje.

•Nema rasta BDP-a dok god iz udobnosti urbanog miljea i dobro plaćenih pozicija zazirete od provincije, bez da ste seoskoj sredini dali priliku da nas prehrani.

•Nema rasta BDP-a dok god je „vino kuće” u dubrovačkom hotelu makedonski vranac a ne autohtono; dok mesar u Argentini srećno oštri noževe jer Hrvatsku očekuje dobra turistička sezona.

•Nema rasta BDP-a dok umesto sirovih trupaca ne počnete da izvozite nameštaj.

•Nema rasta BDP-a dok god sistemski uzimate preduzetniku Peri i radnici Anki da biste dali oprost poreza nekome ko je u kasti privilegovanih.

Tačka, zaključuje Anita Zelić. I ja bih tu stavio tačku. Preostaje da jedino verujem u reforme. Oštre i bolne kakve će biti, ali druge nema.

Ne bih nikako mogao da se pridružim teološko-ekonometrijskoj analizi vladike zahumsko-hercegovačkog Gligorija koji kaže da smo umorni od reformi, a da nam treba obnova. „Ljudima i ne treba reforma, prosto im je potreban život dostojan čoveka”.

Ne, ne, preosvećeni. Kako umorni od reformi kad se nismo reformisali? Kada nismo ostvarili uslove za dostojan život svakog čoveka. Neko mora da ga organizuje, da ga omogući na nivou zemlje u kojoj živimo.

Premijer sada kaže da se boljitak može očekivati od 2016. Ajde, nek je dve godine. Ali, prvi rezultati moraće da uslede veoma brzo.

Za početak mogli bismoda prestanemo da uvozimo beli luk. Da ga sami, kao onomad, proizvodimo. Znam da to nije neka stavka koja značajnije utiče na bilans spoljne trgovine, ali je vajdica. I put od deset hiljada kilometara počinje – prvim korakom.

Možda ćemo tako pokrenuti proizvodnju i uspeti da od novih privatizacija sačuvamo ono što je ostalo od energetskih, vodnih, šumskih ili zemljišnih resursa koji su zadnja linija suverenosti srpske ekonomije.

Jedno je izvesno: narod neće biti spreman da, ćuteći u gomili, više prelazi preko neispunjenih obećanja. Samo tako zaustavićemo sve one koji priželjkuju da beže u inostranstvo. Domovina nije iznajmljen stan koji ćemo napustiti samo zato što nam ne dopuštaju da ga prekrečimo i uredimo.

(Politika)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *