A, koja je kazna za nas?

A, koja je kazna za nas?

10 августа 2014

medenicaPiše: Mihailo Medenica

Koliko smo, kolege, zaista drugačiji od ubice malenog anđela?!

On se iživljavao nad njom, a šta mi činimo njenim roditeljima, sestri, familiji?..

Koliko još puta to nevino dete mora da umre u agoniji „istraživačkog“ novinarstva ne bi li je ostavili da počiva u miru, ne bi li neprebol tih ljudi učinili dostojnim večnog leleka za detetom, a ne vriskom sa svakim novim slovom, svakim redom „novih detalja monstruoznog ubistva“?!

Publika je željna krvi, znam, ali to nas više čini saučesnicima negoli što nas opravdava.

Saučesnicima u zločinu koji će proći bez kazne, jer mi smo pravednici, zar ne, i u ime nekog višeg dobra ljutu ranu povijamo ljutom travom?!

Ne mislim na sve kolege, niti sve medije, ali i jedan je previše da rovari po svežoj humki, da zavlači ruku do lakata u duše tih nesrećnika čije dete pokriva crna zemlja i još crnje šlajfne nekrofilskog ringišpila…

Ako je za ubicu jedina primerena kazna smrt, koja je za nas?!

Lično, kaznio bih ga životom do poslednjeg daha iza sedam brava, jer smrt je blaga, trenutna, spokojna, ali opet ne znam koja je kazna za nas najprimerenija?

Njegova je žrtva sada u raju, prerano i premlada u njemu, ali sasvim sigurno među anđelima, a gde su žrtve našeg zločina, jer zaista ne mogu drugačije nazvati ono što činimo pod tužnim izgovorom novinarstva?!

Ni jednim slovom ne izuzimam sebe, jer deo sam istog kola prokletih i posvećenih.

Posvećeništvo podrazumeva pisanje o zločinu, buđenje svesti, pa i jadikovku za tim premilim bićem, jer ljudi smo pre nego novinari, ali ne podrazumeva bal vampira, veštica i veštaca!

Neprebol je, rekoh, i nema utehe za one koji će naricati nad grobom i kad mi za koji dantijana zaboravimo na njega.

Ništa što napišemo neće živote tih zlosrećnika učiniti lakšim, ali ih svakim nakaradnim slovom možemo učiniti nepodnošljivijim, težim i od prokletog trenutka kada je kovčeg s anđelom tupo udario o dno rake.

Kada zaboravimo da smo ljudi pre nego novinari- nismo ni jedno ni drugo!

Monstrum je učinio zlo za koje je, ponavljam, život najgora kazna.

Ono što mi činimo živote nekih pretvara u kaznu goru od smrti koju prizivamo za zločinca!

Utehu ne možemo da pružimo, ali mir moramo!

Mir da neutešni roditelji doveka pate za detetom, a ne da iznova sahranjuju „nove detalje monstruoznog ubistva“!

Počivaj u miru, anđele!

Upamet se, kolege, ljudi smo, pa potom novinari, ili nismo ništa…

(dvaujedan.rs)

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u