Afera CIA-e, koštala ga života

Afera CIA-e, koštala ga života

18 jula 2013

pol-marina-ragusPiše: Marina Raguš

„Trenutno radim na jednoj velikoj priči, te se moram skloniti na neko vreme. Sve najbolje. Nadam se da se uskoro vidimo“, napisao je uticajni američki novinar Majkl Hejstings malo pre „saobraćajne nesreće“ u kojoj je izgubio život. Majkl Hejstings je malo poznat domaćoj javnosti, inače, radi se o novinaru koji je u žižu svetske javnosti došao pisanjem o „Odbeglom generalu“ Stenliju Mek Kristalu koji je vrlo oštre, čak ironično izrečene opaske (tokom jedne večere u prestižnom hotelu u Parizu), na račun američkog predsednika Obame i njegovih saradnika, i pored kasnijeg izvinjenja, platio „ostavkom“. Novinar-istraživač Hejstings, da bi profil bio jasniji, vrlo se otvoreno zalagao protiv nadzora i brojnih istraga protiv novinara od strane zvanične „Amerike“ nazivajući ih „ratom protiv slobodnog novinarstva“. Njegov poslednji tekst „Zašto demokrate vole da špijuniraju Amerikance“ objavljen je 7. juna na Baz fid-u (Buzz Feed).

Osamnaestog juna, oko 4.20 ujutro, Majkl Hejstings tragično je nastradao zabivši se svojim automobilom u drvo usled neprilagođene brzine. Auto se zapalio, sve je ličilo na „tragičan slučaj“. Međutim, kako je vreme odmicalo pokazalo se da o „slučaju“ baš i nije reč. Naime, Hejstings je istraživao slučaj Džil Keli koja je javnosti postala poznata kroz „afere“ s bivšim šefom CIA-e Dejvidom Petrausom i generalom Džonom Alenom koji je komandovao američkim snagama u Avganistanu. To je ta „velika priča“ koja je Hejstingsa očito koštala glave. Naravno, jasno je da je Džil Keli samo vrh ledenog brega, prava tema bila je CIA- isuviše „vruća“ priča koja je trebalo da se zataška. Samo dan uoči „saobraćajne nesreće“ ovaj američki novinar poslao je imejl svojim kolegama i prijateljima rekavši da bi ih mogli posetiti agenti FBI i da pre bilo kakve priče s njima potraže pravni savet. Nekoliko sati pre tragičnog događaja, kako stoji na Tviter nalogu Vikiliksa, Hejstings je kontaktirao advokaticu Vikiliks-a Dženifer Robinson, navodeći da je pod istragom FBI. Federalni biro za istraživanje SAD demantovao je navode da je Hejstings bio pod bilo kakvom njihovom istragom.

Narednik Džozef Bigs koji je Hejstingsa upoznao za vreme njegovog službovanja u Avganistanu 2008. godine rekao je da je i on dobio Hejstingsov mejl koji ga je zabrinuo: „Njegovi prijatelji i porodica koji ga(Hejstingsa, prim. aut) znaju, svi kažu da on vozi kao „baba“, rekao je Bigs tvrdeći da je nemoguće da bi on sebi dozvolio takvu vožnju bez kontrole. S obzirom na sumnjive okolnosti koje su se nadvile nad Hejstingsovu pogibiju, narednik Bigs je kontaktirao kompaniju Mercedes čiji je automobil vozio nesrećni novinar (Mercedes C250 kupe) i pitao ih: da li je normalno za njihove automobile da „eksplodiraju na taj način“ i da motor odleti 100 stopa (oko 30 metara) daleko od mesta nesreće?! Tako je ova pogibija pod vrlo čudnim okolnostima podigla mnoga pitanja i otvorila brojne debate.

Ričard Klark, nekadašnji protivteroristički „car“ koji je radio pod mandatima dva predsednika rekao je Hafington Postu, da je fatalna saobraćajna nesreća „konzistentna sa sajber napadom(…)ako je reč o sajber napadu, a ja ne kažem da jeste, mislim da, ko god da je ovo uradio, izvući će se (…)obaveštajne službe koje rade za velike sile imaju takve mogućnosti“. Klarkove spekulacije povodom tragične pogibije američkog novinara takođe je na izvestan način potvrdio autor Salun-a (Saloon.com) Endrju Lenard koji je citirao dve studije sa Vašingtonskog i Kalifornijskog univerziteta: „ Eksperimentalna bezbedonosna analiza modernih vozila“ i „ Sveobuhvatne eksperimentalne analize napada na površine automobila“. Ove studije pokazuju kako je skoro trivijalan poduhvat „pristupiti kompjuterskom sistemu modernog automobila i preuzeti kontrolu od vozača nad vozilom“.

Majkl Hejstings, nagrađivani američki novinar očito je platio cenu za svoje istraživačko novinarstvo.Traganje za istinom u sistemu koji počiva na manipulacijama i lažima i koji zahvaljujući sveobuhvatnom špijuniranju ili „nadzoru nad komunikacijama“ preokreće pojedinačno (ljudske) i globalne tokove u smeru koji odgovara interesima svetskih centara moći, korporativna Amerika ne prašta. Jedan od tekstova Majkla Hejstingsa, njegov poslednji objavljeni tekst „Zašto demokrate vole da špijuniraju Amrikance“ bio je (takođe) za ovog novinara prejaka reč između ostalog i zbog sledećeg: Oni koji podržavaju otvorenost društva, uzbinjivači, novinari-istraživači, posebno oni koji pišu o korporativnoj odbrambenoj industriji i o saveznim i lokalnim vlastima koje su umešane u nadzor grubo su napadani od strane Obamine administracije i njenih saveznika u obaveštajnim i drugim agencijama. Kako dalje navodi Hejstings u svom poslednjem članku, Džejkob Eplbaum, aktivista transparentnosti bio je stalno maltretiran na američkim granicama na kojima su mu plenili laptop; Baret Braun, novinar istraživač koji je pisao za Veniti Fer između ostalih, obelodanio je povezanost između privatne firme HB Geri (firma koja je po ugovoru radila za vladu i koja je predložila plan špijuniranja i diskreditovanja novinara Gardijana Grinvalda) sada je u Teksaškom zatvoru zbog optužbi od strane FBI jer je samo radio svoj posao- istraživao je politički kolektiv pokatkad poznat i kao Anonimusi; da ne pominjemo, pisao je Hejstings, Tomasa Drejka bivšeg zvaničnica američke Agencije za nacionalnu bezbednost (NSA) kome su „Federalci“ pokušali da unište život samo zato što je „dunuo u pištaljku“; zatim Džejmsa Rozena i Džona Kirakou-a, nekadašnjeg pripadnika CIA koji je samo izneo zabrinutost zbog agencijskog programa torture i koji je takođe u zatvoru jer je izneo „štetne“ (čitaj: sramotne) „poverljive“ informacije; zatim Vikiliks (koji je pod finansijskim embargom SAD), dok je osnivač Vikiliksa „zarobljen“ u Ambasadi Ekvadora u Londonu, i svakako Bredlija Meninga, mladog idealistu, vojnika koji je javnosti izneo verovatno najkritičniju masu podataka iz vladinih dokumenata koji su ikada obelodanjeni – mi bismo još dodali Edvarda Snoudena koji je „zarobljen“ u tranzitnoj zoni moskovskog aerodroma od strane te iste korporativne Amerike koja je metodom ucena i zastrašivanja evropskim zemljama stavila stigmu kakvu skoro ni izvinjenjima (za koja čujemo da svakodnevno stižu) neće moći da „speru“.

Šizofrenija korporativne Amerike i njenih saveznika u „zlu poslu“, više nego jasno ovih godina, meseci i dana pokazuje kako monstruozna neoliberalna tvorevina počinje polako da jede samu sebe.Na kraju nameće se samo jedno pitanje čiji potencijalni odgovor budi izvesnu jezu: da li će sve ove žrtve istine biti uzaludne ukoliko ih svi mi dočekamo s apatijom ili što je još gore (korporativnom) davno osmišljenom podvalom za ovako njima „neprijatne situacije“ poput: to su sve „njihovi ljudi“…ili ako to ne prođe, mi koji o tome pišemo smo „teoretičari zavere“. Kakogod bilo na kraju, mi svoj cilj znamo a jeste upravo nemilosredno uzbunjivanje javnosti jer su „oni“ nemilosrdni prema svima nama i onima koji dolaze posle-da li će nas diskreditovati ili odbaciti apatijom…pokazaće vreme. Samo treba znati i prisetiti se da su sve nekadašnje „teorije zavere“ današnje žalosne istine: tako znamo za mnoge eksperimente in vivo, kojekakve monstruozne eksperimente farmaceutskih kompanija…ostaje još samo da se vidi da li ćemo dozvoliti da nam na kraju amputiraju i mozak i dušu.

Ako mislite da nismo dovoljno jaki, varate se…ovaj tekst i jeste posvećen moći izgovorene istine-kad ona postane brojnija…nastavak se zna!

(Fondsk.ru)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *