Агресијом 1999. исправљали грешке Америке

Agresijom 1999. ispravljali greške Amerike

10 aprila 2017

milorad-vukasinovic_720

Piše: Milorad Vukašinović

„Rat protiv Savezne Republike Jugoslavije 1999. godine vođen je da bi se ispravila pogrešna odluka generala Ajzenhauera iz doba Drugog svetskog rata. Zbog toga se tamo iz strateških razloga moraju stacionirati američki vojnici da bi se nadoknadilo ono što je propušteno 1945. godine“.

Ovo je jedan od najvažnijih zaključaka sa konferencije „Balkan i proširenje NATO“ koju su, krajem aprila 2000. godine u Bratislavi, organizovali američko Ministarstvo spoljnih poslova i Spoljnopolitički institut Republikanske stranke. Koliko je ovo okupljanje bilo značajno svedoči prisustvo najviših zvaničnika vlada država koje su učestvovale u agresiji, kao i visokih funkcionera iz našeg regiona.

Među prisutnima su se našla i trojica tada opoziciono nastrojenih Srba, valjda zbog demokratskog dekora ovog konspirativnog sastanka. Učesnik ove konferencije bio je i Kameron Manter, iskusni obaveštajac i kasniji američki ambasador u Beogradu, za čijeg mandata je 2008. godine realizovan jedan od njenih najvažnijih zaključaka o „međunarodnom priznanju nezavisne države Kosovo“, razume se najpre u krugu savezničkih država.

Srpska javnost bi verovatno ostala neobaveštena o ovom događaju da se na stranicama, tada još uvek srpskog NIN-a (februar 2007), nije pojavio dokument – privatno pismo koje je nemački diplomata Vili Vimer, kao učenik skupa u glavnom gradu Slovačke, uputio tadašnjem kancelaru Gerhardu Šrederu. Iz sadržaja pisma koje je u rangu najvećih Vikiliks senzacija dobili smo potvrdu nečega što su pronicljiviji umovi naslućivali još pre početka zločinačke agresije.

Dakle, razlozi za agresiju na SRJ 1999. godine bili su motivisani ne zaštitom ljudskih prava Albanaca, nego prvenstveno namerom da se učvrsti američka dominacija na evropskom kontinentu. Uostalom evo šta o tome, prenoseći neke od stavova sa konferencije u Bratislavi, piše Vimer: „Evropski saveznici su učestvovali u ratu protiv SRJ da bi, de fakto, prevazišli prepreku i dilemu koja je nastala posle usvajanja „Koncepta nove strategije“ Alijanse u aprilu 1999. godine, odnosno nastojanja Evropljana da se prethodno dobije mandat UN ili KEBS (danas OEBS).

Ništa manje važan je i zaključak o tome da „evropski pravni poredak predstavlja smetnju za sprovođenje planova NATO“, kao i da je u tom smislu „za primenu u Evropi znatno pogodniji američki pravni poredak“. Ili kako razumeti stanovište „da u svakom procesu pravu naroda na samoopredeljenje treba dati prednost nad svim drugim odredbama ili pravilima međunarodnog prava“. Bilo bi zanimljivo autore ovih zaključaka pitati zašto onda ne priznaju legalitet referenduma na Krimu ili ishod referenduma o Danu Republike Srpske.

Izvesni zaključci ove konferencije imaju i kulturrasistički karakter. Naime, u tački 8 Vimerovog pisma navedeno je da „Srbija (verovatno zbog nesmetanog obezbeđivanja vojnog prisustva SAD) trajno mora da bude isključena iz evropskog razvoja“. Kao da su učesnici Bratislavske konferencije imali pred sobom stavove teoretičara Hantingtona koji je u intervjuu jednim nemačkim novinama još 1996, dakle tri godine pre agresije, rekao „kako se Evropa završava tamo gde počinju pravoslavlje i islam“.

Da je reč o starom strateškom cilju svedoče i reči britanskog istoričara Siton Votsona, izrečene uoči balkanskih ratova, o tome da bi „trijumf Srba na Balkanu predstavljao najveću nesreću za evropsku kulturu i civilizaciju“. Votson je kao najuticajni britanski stručnjak za Balkan govorio o tome da Austrougarska ima određenu kulturno-civilizacijsku misiju na ovom području. Kasnije je podržao formiranje Jugoslavije, ali sa pretežno hrvatskom komponentom.

(Večernje novosti)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *