Ako se igde u Srbiji nešto udarnički gradi, onda je to granica prema Kosovu

Ako se igde u Srbiji nešto udarnički gradi, onda je to granica prema Kosovu

20 марта 2013

OLYMPUS DIGITAL CAMERAPiše: Aleksandar Pavić

Na razne načine može se protumačiti protivrečnost izjava koje dolaze iz vrha beogradskih vlasti uoči sledeće runde “pregovora” u Briselu po pitanju Kosova i Metohije. Predsednik države tvrdi da ima razloga za optimizam i da “nikada nismo bili bliže sporazumu koji bi uredio život građana na Kosovu”, dok premijer izražava skepsu: “moguć je dogovor, ali smo još daleko od toga”. Prvi potpredsednik Vlade je, po običaju, tu negde između, mada je ipak bliži stanovištu premijera, izražavajući “bojazan” da će se od Srbije tražiti ono što “nije moguće da ispuni”.

Treba, međutim, razlučiti šta je to, suštinski, oko čega se nosioci tri trenutno najmoćnijih funkcija u državi ne slažu? Kratak odgovor glasi – ne slažu se samo u svojim javno iznesenim procenama da li će doći do nekakvog “dogovora”, “sporazuma” ili sličnog u vezi Kosova i Metohije ili ne. Međutim – oni su potpuno jedinstveni u pogledu politike koju zastupaju: “Premijer Ivica Dačić, prvi potpredsednik Vlade Aleksandar Vučić i ja postigli smo apsolutnu saglasnost da ni po koju cenu nećemo da prihvatimo odustajanje od bilo kog dela Rezolucije o Kosovu i Metohiji koju je usvojila Narodna skupština. Budite uvereni da po tom pitanju postoji čvrst dogovor i da u državnom rukovodstvu nema slabih karika”.

To bi trebalo da zvuči kao veoma “tvrd” stav. I to očigledno i jeste cilj – da se on tako predstavi. Stav može stvarno i da bude “tvrd” – ali šta je njegov sadržaj? Jer – ima ih koji su u istoriji bili “čvrsto rešeni” da npr. izdaju zemlju i narod – i niko ih u tome nije mogao pokolebati. Teško da je iko – osim eventualno neprijatelja s kojim su kolaborirali – takvo stanovište pripisivao “čvrstini karaktera”, “principijelnosti” ili nečem sličnom. Što se tiče sadržaja beogradskog državnog vrha u vezi Kosova i Metohije, on se svodi na faktičko prihvatanje odbačenog Ahtisarijevog plana.

Srbi na Kosovu i Metohiji su svedeni na “zajednicu”, koja mora da živi i funcioniše u okvirima “kosovskog ustava”, i da se skoro sa setom seća “privilegija” koje je uživala u SAP Kosovo iz Ustava SFRJ iz 1974. godine, u kojem je, pod blagodetima “diktature proleterijata” za kojom je toliko kukao “prosvećeni Zapad” kada je tokom 1990 – ih trebalo satanizovati Srbiju preko Miloševića– ipak uživala državotvorni, konstitutivni status – koji joj opet nije pružao nikakvu zaštitu od arbanaškog nasilja i pritiska na iseljavanje. Sada treba da im budu dozvoljene neke “labave” veze sa Srbijom, ali je jasno da za sva svoja životna pitanja treba da se obraćaju “Prištini”.

Naravno, “tvrda” granica između Kosova i Metohije i središnje Srbije se podrazumeva. Upravo je ova vlast uradila sve što je u njenoj moći da se ona uspostavi, tretirajući parafe Borka Stefanovića na tzv. dogovor o IBM kao “potpise”. Ako se išta u ovoj državi “udarnički” gradi – to su objekti na “integrisanom graničnom prelazu” na Jarinju. No, tu su razni “javni servisi evropske Srbije” – da stvari slučajno ne postave u realni kontekst, već da na ekranima sve pršti od “rešenosti” državnih zvaničnika da ne idu “ispod” rampe koju su snizili na nedopustivo nizak, neustavan nivo. Mulj u kojem se ignoriše Ustav, kosovski Srbi puštaju niz vodu, kasapin Tači prihvata za“ravnopravnog sagovornika” – postao je sada norma, od koje se “nikad, nikad” ne sme odustati. Makar“ne dobili datum” – pa nek’ ide život. A, ustvari – taj bedni mulj je postepeno, preko “slobodnih i demokratskih medija” nametnut kao nešto od čega se“principijelno” neće odustati.

Bez obzira na ovako užasnu, očigledno namerno posejanu konfuziju, sasvim je logično i legitimno postaviti pitanje – “što mi ćutimo, što pasivno trpimo poniženja. Što smo statisti u dotiranoj predstavi sopstvenog istrebljenja”? Sudeći ne samo po tekstu koji to pitanje postavlja, već i brojnim drugim – ali, naravno, izvan mas – medijske sfere – reklo bi se da se ne ćuti. Pasivnost i uloga statista – to je već nešto drugo.

Tu ne treba nalaziti nikakva opravdanja, ali ipak treba zabeležiti ono što se dešava u pozadini. A dešava se svojevrsna repriza cele fame koja je stvorena oko Srpske napredne stranke u prošlogodišnjoj kampanji za izbore koji su održani 6. maja. Tada je vrlo vešto plasirana – mada nikada izričito izgovorena – teza po kojoj su “naprednjaci” zapravo “preobučeni radikali” koji “žele isto”, samo različitim,  “lukavijim” sredstvima i retorikom. Slično tome, u aktuelnim neformalnim beogradskim političkim razgovorima aktivno se nudi teza po kojoj“naprednjaci” pružaju razna“uveravanja” – i sebi i drugima – da do sporazuma zapravo neće ni doći, posle čega će oni imati “izgovor”, tj. “opravdanje” da krivica za “nedobijanje datuma” ne leži na njima. Zaključak bi, valjda, trebalo da se nudi sam po sebi: onda se“najzad” stvaraju uslovi za vođenje onakve politike kakvu su“naprednjaci” zapravo uvek gajili u svom srcu.

Ali gde je to “naprednjačko srce”? Sudeći po postupcima sadašnjih beogradskih vlasti, ono najpre kuca u Briselu, Vašingtonu, Londonu, Emiratima, Bakuu, Ankari, Berlinu. Sa druge strane, Južni tok kasni, ruski javni uticaj u Srbiji je sveden na još manju meru nego tokom perioda Tadićeve vlasti. Čemu to onda Srbija ima da se nada, čak i da u Briselu “dogovor propadne”? “Velikom zaokretu”?

Najsigurnije je, u ocenjivanju delovanja i namera nosilaca javnih funkcija, voditi se njihovim javnim izjavama i dokumentima koje su potpisali. To je jedino sigurno tlo, to je jedino što obavezuje i našta se može pouzdano pozivati. Ništa što je sadašnja vlast uradila u javnoj sferi ne uliva nikakvo poverenje. Jer, ko se krivo kleo u Ustav, teško da će biti pouzdan na manjim stvarima.

Najčvršće tlo u današnjoj situaciji – što je simbolika koja bi posebno trebalo da obraduje Srbe u celini – nude Srbi sa severa Kosova i Metohije. Oni su na zajedničkoj sednici odbornika četiri opštine od 19. marta 2013. nedvosmisleno istakli da će “preuzeti suverenitet sprovodeći Ustav i zakone Republike Srbije”, i da neće prihvatiti nikakav “ustavni okvir” lažne države “Kosova”, ako tako nešto pokuša da im se nametne iz Brisela i Beograda. Kako je izjavio predsednik opštine Zubin Potok Slaviša Ristić, ako Srbija odstupi sa ovih prostora, Srbi će “preuzeti suverenitet”. Kao što i priliči, treba dodati, svakom građaninu koji drži do sebe, bilo gde u svetu, kada se njegova prava gaze.

Možda smo upravo svedoci začetaka istinski “evropske Srbije” – i to upravo na tlu Kosova i Metohije. Jer, kako nam neprekidno poručuju iz zapadnih prestonica – “vladavina prava” je od najveće važnosti. A, s obzirom da je i sam predsednik vlade koja trenutno stoluje u Beogradu više puta otvoreno izrazio prezir prema ustavu na koji se zakleo – pravo od 19. marta stanuje ne u Beogradu, već u Kosovskoj Mitrovici. Nije isključen ni novi “talas izbeglica” – ovog puta iz Beograda. To jest, iz beogradskog (ne) pravnog sistema. Da, živimo u smutnim, ali nesumnjivo zanimljivim vremenima.

(fondsk.ru)

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u