Ако Тадић и Михајловићева…

Ako Tadić i Mihajlovićeva…

9 oktobra 2017

Piše: Željko Cvijanović

1.

Ima neke saglasnosti višeg reda od političke između Zorane Mihajlović i Borisa Tadića. Uostalom, ona je 5. oktobar ove godine obeležila izjavom o jednom od najvećih datuma u istoriji Srbije. (Naravno, dalo bi se polemisati sa tom tipičnom kvalifikacijom aistoričnih pristalica Petog oktobra, isto koliko bi se protivnicima puča moralo reći da su ostale opcije u tom času bile gore, uglavnom uključujući vojnu okupaciju; ali to nije tema ovog teksta.) I Tadić se, kao Mihajlovićeva, određuje kao pristalica prevrata, definišući Peti oktobar kao „diskontinuitet sa ratovima“ 90-tih. Za nju je godišnjica prevrata bila prilika da u ime vlasti javno obnovi stare zavete strancima, koji računaju i sa čuvanjem petooktobarskih tajni i odanosti obavezama Petog oktobra, među kojima posebno mesto imaju one čije pridržavanje ne dozvoljava Srbiji da se odlepi na putu obnove.

Ali, iako Mihajlovićeva slavi Peti oktobar u ulozi najviše pozicioniranog funkcionera vlasti koji je tog dana 2000. godine bio na strani pobednika, Tadić tu vlast opisuje kao „antipetooktobarsku“, tvrdeći da je ona razlog zašto je Srbiji ponovo potreban Peti oktobar. I ne samo to, razvijajući tezu o potrebi prevrata, Tadić otvorenu sumnja da bi Vučić mirno predao vlast, što je pre 17 godina u slučaju Miloševića poslužilo kao izgovor za uličnu akciju.

2.

Iako se oboje zaklinju na odanost Petom oktobru, između bivše vlasti, koju predstavlja Tadić, i sadašnje, čiji je deo Mihajlovićeva, postoji toliko dubok konflikt da najmanje jedna od strana ne bi prezala od posezanja za prevratom. Kako je to moguće ako elementi političkog kontinuiteta između dosovske i naprednjačke vlasti, posebno u polju magistralnih petooktobarskih zaveta, nadmašuju elemente diskontinuiteta? Uostalom, iako je Vučićevo biračko telo većinski antipetooktobarsko, zar je danas malo onih iz spektra tadašnjeg prevrata koji podržavaju njegovu vlast?

Možda na najpotpuniji odgovor na ta pitanja upućuje Vesna Pešić kad Vučićevu vladavinu opisuje ovako: „Nije se vratio Miloševićev režim, ali jeste radikalski primitivizam“. Dakle, razlozi zbog kojih nam je, kako kaže Tadić, ponovo potreban prevrat, nisu politički – nisu se vratili ni 90-te, ni Milošević, ni njegova politika – već je poreklo tih razloga u kulturi – jer se sa Vučićevom vladavinom vratio radikalski primitivizam. Šta to znači?

3.

Kulturne razlike – jasno je – fundamentalnije su od političkih, i ne biva često da vojnici srodnih politika u jednom narodu budu zatočnici različitih kulturnih modela. Obratno je mnogo češće – da se unutar istih kulturnih modela razvijaju različite politike. Kad je tako, smena suprotstavljenih politika na vlasti odvija se gotovo po automatizmu. Ali, kad se u političkom polju sudare različiti kulturni modeli, stvar je mnogo teža, konfliktnija, često praćena dramatičnim ishodima. Konačno, za primer sudara sličnih politika i različitih kulturnih modela, kakav danas imamo u Srbiji, moje znanje istorije ne pronalazi analognu situaciju.

Činjenica da Vučić savršeno kontroliše svoju prednost nad opozicijom u političkom polju, gde se njegovi protivnici pokazuju potpuno nedoraslim, dovela je do toga da opozicija konflikt sa političkog prebacuje u polje sudara kulturnih modela. Tad se ne događa da vlast ne valja zato što nije pronašla samoodrživ ekonomski model, već zato što je primitivna i bahata; ne kritikuje se spoljna politika, već diplomatska snishodljivost; vlast nije loša, već je reč o „nekompetentnim seljacima“. Radi se o tome da sudari kulturnih modela na političkoj pozornici umeju da budu posebno opasni jer političke posledice ne ostaju u političkom polju, već se prelivaju u društveni kontekst, gde imaju raskolnički karakter i često ekplozivan intenzitet.

4.

One su utoliko opasnije ako jedna ili obe grupe svoj kulturni model ne smatraju pogodnijim ili kompleksijim, nego superiornijim od onog drugog. Uostalom, kad je novinar Nedeljnika nedavno pitao Čedu Jovanovića zašto politički podržava vladajuće naprednjake, on to nije demantovao političkim razlozima, već kulturnim. Naime, on je ilustrovao da on ne može da politički podržava Zorana Babića, kad je isti taj Babić prvi put ovog leta u nekim preskupim kupaćim gaćama banuo na plažu na Paklenim otocima na Hvaru, gde je Čeda odavno domaći. Elem – sugestivan je Čeda – kako da on politički podržava Babića kad je on za Čedom došao da se kupa na Paklene otoke, a ne Čada za Babićem u Vrnjačku Banju. Naravno, kad u sudaru kulturnih modela jedan od njih nastupa sa pozicije apsolutne superiornosti – a Čeda se kao Fema iz 2000. godine naspram Babića, Feme iz 2012, postavlja upravo tako – tad govorimo o kulturrasizmu, čega je Čedina priča o Babiću primer iz udžbenika i čime obiluju diskvalifikujući iskazi opozicije o naprednjačkoj vlasti.

Zašto je bitno to što je u srpskoj politici na delu sudar kulturnih modela, a ne političkih koncepata? Prvo, zato što je to društveno razornije od sukoba politika; drugo, zato što će kulturni model koji sebe doživljava superiornijim biti okidač podele društva, baš kao u vreme Slobodana Miloševića; treće, okupljanje unutar kulturnog modela u stanju je da u političkoj akciji okupi različite politike, što smo takođe videli u okupljanju protiv Miloševića, a to vidimo i danas gde je recimo protesni skup Saše Jankovića na Trgu Republike u Beogradu u petak uveče bio masovniji po broju različitih politika unutar zajedničkog kulturnog modela nego po broju pojedinaca; četvrto, superiorniji kulturni model, po pravilu je legitimistički ustrojen, a ne legalistički, tako da se u ostvarenju ciljeva neće libiti ni prevrata, ni revoluconarnih sredstava, ni saveza sa crnim đavolom. Konačno, u sudaru kulturnih modela nema zarobljenika. I to su karakteristike i potencijali našeg budućeg sudara.

5.

Prema očekivanjima opozicije, o kojima je delimično govorio Vuk Jeremić, vlast je na raksrsnici gde će ili morati da se saglasi sa ulaskom Kosova u UN ili će doći u sukob sa zapadnim silama. Ono što Jeremić prećutkuje jeste fakt da će Vučićeva sveća dogoreti na Zapadu i ako Kosovo preda, budući da se tog momenta na političkom horizontu pojavljuje opozicija sa svojim kulturnim modelom, koji, naravno, nije superioran, ali jeste saglasniji sa Zapadom od radikalskog primitivizma. To će reći da opozicija već od ove jeseni očekuje jaku podršku zapadnih sila u sudaru sa Vučićem.

Dva su momenta veoma bitna za izbegavanje tog sukoba, ali nijedan od njih nije nedoraslost opozicije, i prozapadne i nacionalne, budući da taj nedostatak mehanizmi zapadnih sila nisu jednom uspevali da nadomeste. Prvi je Vučićeva uspešna borba da održi Srbiju izvan sukoba Istoka i Zapada. (Ne verujem da je iko bio srećniji od njega posle vesti da će u subotu u Beogradu Trampov i Putinov izaslanik pregovarati o Ukrajini, što je prva opipljiva indicija da predsednik SAD prihvata neutralnost Srbije.) Drugi je sadržan u nadi o konačnom prekidu Vučićevog prezira prema kulturi, koji bi na tom nivou bio početak stvaranja integrišućeg kulturnog modela, dok bi na političkom podrazumevao stvaranje fronta, kojim bi se smanjivao prostor za kulturni konflikt.

6.

Ako toga ne bude i ako stranci daju zeleno svetlo za rušenje Vučića u ratu kulturnih modela, tad, važno je znati, situacija s početka teksta ne bi bila moguća – da Tadić i Mihajlovićeva budu na istoj strani i po pitanju Petog oktobra, i Osme sednice, i četnika i partizana, i Đota i Rubljova, i globalnog i lokalnog, i Sv, Save i Dositeja, i modernog i konzervativnog, i da verovatno koriste istu kremu za lice – a da budu podeljeni na pitanju podrške Vučiću. Kulturna determinisanost tad će se, isto kao i 2000. godine, pokazati u svom punom svetlu – kao jača od političke, i tad će u novom Petom oktobru iza Tadića stati svi oni pripadnici žute elite koji danas Vučića podržavaju, verujući da će ga preko političke saglasnosti dovesti do kulturne. Ako kultura ponovo bude politička razdelnica, tad će sav taj svet poput Mihajlovićeve i kasnijih preletača, umesto da, kako se Vučiću činilo poslednjih pet godina, ispisuju njegove nove političke koordinate, zapravo crtati granice koje on ne sme da pređe. Uostalom, pogledajte RTS: tačno je da nacionalni servis politički podržava Vučića, ali je tačno i da u kulturnom određivanju, na primer, prema događajima iz novije istorije, poput Osme sednice, zapravo ispisuje granice koje Vučić ne sme da pređe.

Zbog toga, neka vas ne teši to što je druga strana slaba, ako dođe do otvorenog kulturnog rata, biće to gore od najgoreg.

(Standard)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. Uf says:

    Ja odvratne ove gnjide ...

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *