АЛЕКСАНДАР ДУГИН: Главне грешке Специјалне војне операције

ALEKSANDAR DUGIN: Glavne greške Specijalne vojne operacije

2 marta 2023

Prošlo je godinu dana od početka Specijalne vojne operacije.

Piše: Aleksandar Dugin

Ako je u početku to bila specijalna vojna operacija, sada je jasno da se Rusija našla u pravom i teškom ratu. Ne samo sa Ukrajinom – kao režimom, a ne kao narodom (otuda i početni poziv na političku denacifikaciju), već i sa kolektivnim Zapadom, tj. suštinski sa NATO blokom (sa izuzetkom posebne pozicije Turske i Mađarske koje nastoje da ostanu neutralne u sukobu – ostale zemlje Alijanse na ovaj ili onaj način učestvuju u ratu zajedno sa Ukrajinom).



Ova godina rata razbila je mnoge iluzije koje su imale sve strane u sukobu.

Gde je Zapad pogrešio?

Zapad, koji se nadao efikasnosti lavine sankcija Rusiji i njenom skoro potpunom isključenju iz onog dela svetske ekonomije, politike i diplomatije koji kontrolišu SAD i njeni saveznici, nije uspeo. Ruska privreda je pružila otpor, nije bilo unutrašnjih protesta i Putinova pozicija ne samo da nije oslabljena, već ojačana. Nije bilo moguće naterati Rusiju da prekine vojnu akciju, da ne napadne vojnu i tehničku infrastrukturu Ukrajine ili da povuče svoju odluku o pripajanju novih entiteta; niti je došlo do ustanka oligarha čija je imovina zaplenjena na Zapadu. Rusija je preživela, iako je Zapad ozbiljno verovao da će pasti.

Rusija je od samog početka sukoba, shvativši da se odnosi sa Zapadom raspadaju, jasno i kontrastno napravila nagli zaokret ka nezapadnim zemljama – uglavnom Kini, Iranu, islamskim državama, ali i Indiji, Latinskoj Americi i Africi. potvrđujući svoju odlučnost da izgradi multipolarni svet. Delimično, Rusija je, dok je jačala svoj suverenitet, to već činila u prošlosti, ali oklevajući, nedosledno, neprestano se vraćajući pokušajima da se integriše u globalni Zapad. Sada se ova iluzija konačno raspršila i Moskvi ne preostaje ništa drugo nego da se bezglavo baci u izgradnju multipolarnog svetskog poretka. Ovo je već dalo neke rezultate, ali smo tek na početku puta.

Planovi Rusije su se znatno promenili

Međutim, nije sve išlo kako je trebalo. Očigledno,plan je bio da se zada brz i smrtonosan udarac Ukrajini, da se Kijev u jurišu porazi i primora režim Zelenskog na kapitulaciju, pre nego Ukrajina napadne Donbas, a potom i Krim, što je Zapad pripremao pod izgovorom delovanja u skladu sa Minskim sporazumima i uz aktivnu podršku globalističkih elita – Soroša, Nulandove, samog Bajdena i njegovog kabineta. Plan je tada bio da se na vlast dovede umereni političar (kao što je Medvedčuk) i počne obnavljanje odnosa sa Zapadom (kao posle ponovnog ujedinjenja sa Krimom). Nisu planirane nikakve značajnije ekonomske, političke ili društvene reforme. Sve je trebalo da ostane po starom.

Međutim, to uopšte nije bio slučaj.Posle prvih pravih uspeha, došlo je do grešaka u strateškom planiranju cele operacije. Vojska, elita i društvo nisu bili spremni za ozbiljnu konfrontaciju, ni sa ukrajinskim režimom ni sa kolektivnim Zapadom. Ofanziva je zastala pred očajničkim i žestokim otporom protivnika uz neviđenu podršku vojne mašinerije NATO-a. Kremlj verovatno nije uzeo u obzir ni psihološku spremnost ukrajinskih nacista da se bore do poslednjeg Ukrajinca, ni razmere zapadne vojne pomoći.

Štaviše, nije uzeo u obzir efekte osmogodišnje intenzivne propagande, koja je iz dana u dan nasilno usađivala rusofobiju i ekstremni histerični nacionalizam u celo ukrajinsko društvo. Dok je 2014. ogromna većina istočne Ukrajine (Novorosije) i polovina stanovništva centralne Ukrajine bili pozitivno raspoloženi prema Rusiji, iako ne tako radikalno „za“ kao stanovnici Krima i Donbasa, do 2022. ovaj balans se promenio – nivo mržnje prema Rusima je značajno porastao, a proruske simpatije su nasilno ugušene – često direktnom represijom, nasiljem, mučenjem i premlaćivanjem. U svakom slučaju, aktivne pristalice Moskve u Ukrajini postale su pasivne i zastrašene, dok su neodlučni stali na stranu ukrajinskog neonacizma, podstican od Zapada (iz čisto pragmatičnih i geopolitičkih razloga).

Tek godinu dana kasnije Moskva je konačno shvatila da ovo nije SVO, već pravi rat.

Ukrajina je bila spremna

Ukrajina je bila spremnija od bilo koga drugog za ruske akcije , o čemu je počelo da se priča 2014. godine, kada Moskva nije imala ni najmanju nameru da proširi sukob i ponovno ujedinjenje sa Krimom izgledalo je dovoljno. Ako je kijevski režim bio nečim iznenađen, onda su to bili vojni neuspesi Rusije koji su usledili nakon početnih uspeha. Ovo je u velikoj meri podiglo moral ukrajinskog društva, koje je već bilo prožeto rasprostranjenom rusofobijom i nacionalizmom. Ukrajina je u nekom trenutku odlučila da se ozbiljno bori sa Rusijom do kraja. Kijev je – s obzirom na grandioznu vojnu pomoć Zapada – verovao u mogućnost pobede i to je postalo veoma značajan faktor u ukrajinskoj psihologiji.

Jedina stvar koja je iznenadila kijevski režim bio je preventivni udar Moskve, čiju su spremnost mnogi smatrali blefom. Ukrajina je planirala da započne vojnu akciju u Donbasu onako kako se pripremala, uverena da Moskva neće prva napasti, ali se kijevski režim takođe temeljno pripremio da odbije verovatan napad, koji će u svakom slučaju uslediti (niko nije gajio iluzije o ovo). Osam godina je neprekidno radila na jačanju nekoliko odbrambenih linija u Donbasu, gde su se očekivale glavne bitke.

Instruktori NATO-a su pripremili koherentne i borbeno spremne jedinice, zasićujući ih najnovijim tehničkim dostignućima. Zapad nije oklevao da pozdravi formiranje kaznenih neonacističkih formacija koje su se bavile masovnim terorom usmerenim protiv civila u Donbasu i tu je rusko napredovanje bilo najteže. Ukrajina je bila spremna za rat upravo zato što je htela da ga započne preko noći.

Moskva je to, međutim, držala u tajnosti do samog kraja, zbog čega društvo nije sasvim spremno za ono što je usledilo 24. februara 2022.

Ruska liberalna elita je držana kao talac SVO

Ali najveće iznenađenje od svih bio je početak SVO za rusku prozapadnu liberalnu elitu. Uostalom, na individualnom i kvaziinstitucionalnom nivou, oni su bili duboko integrisani u zapadni svet. Većina njih je čuvala svoju (ponekad ogromnu) ušteđevinu na Zapadu i bila je aktivno uključena u transakcije hartijama od vrednosti i trgovinu akcijama. SVO je ovu elitu efektivno doveo u opasnost od potpune propasti.

I u samoj Rusiji, ovu uobičajenu praksu mnogi su shvatili kao izdaju nacionalnih interesa. Ruski liberali, dakle, nisu do poslednjeg verovali da će SMO početi, a kada je i počeo, počeli su da broje dane do njegovog završetka. Pretvorivši se u dug i dugotrajan rat sa neizvesnim ishodom, SMO je bio katastrofa za ceo liberalni segment vladajuće klase.

Do sada su neki članovi elite očajnički pokušavali da zaustave rat (pod bilo kojim uslovima), ali ni Putin, ni mase, ni Kijev, pa čak ni Zapad, koji je primetio slabost Rusije, nisu nekako zaglibili u sukobu, i ići će do kraja u svojoj uočenoj destabilizaciji.

Fluktuirajući saveznici i ruska usamljenost

Verujem da su i prijatelji Rusije donekle razočarani prvom godinom SVO. Mnogi su verovatno mislili da su njene vojne sposobnosti toliko značajne i dobro kalibrisane da je sukob sa Ukrajinom trebalo da bude rešen relativno lako. Za mnoge je prelazak na multipolarni svet već izgledao nepovratan i prirodan, a problemi sa kojima se Rusija susrela na tom putu vratili su sve na problematičniji i krvaviji scenario.

Činilo se da su zapadne liberalne elite bile spremne da se ozbiljno i očajnički bore za očuvanje svoje unipolarne hegemonije, sve do mogućnosti rata punog razmera uz direktno učešće NATO-a, pa čak i nuklearnog sukoba punog razmera. Kina, Indija, Turska i druge islamske zemlje, kao i afričke i latinoameričke države svakako nisu bile spremne za ovakav razvoj događaja. Jedno je mirno pristupiti Rusiji, implicitno jačajući njen suverenitet i gradeći nezapadne (ali ne i antizapadne!) regionalne i međuregionalne strukture. Sasvim je drugo ući u čeoni sukob sa Zapadom. Stoga je, uz prećutnu podršku zagovornika multipolarizma (a posebno uz prijateljsku politiku Kine, solidarnost Irana i neutralnost Indije i Turske), Rusija suštinski ostala sama u ovom ratu sa Zapadom.

Sve je to postalo očigledno godinu dana nakon početka SVO.

(Pečat)

KOMENTARI



5 komentara

  1. Gagi says:

    Izdvojio sam ovaj pasus koji zapravo SVE govori: "Vojska, elita i društvo nisu bili spremni za ozbiljnu konfrontaciju, ni sa ukrajinskim režimom ni sa kolektivnim Zapadom. E, pa sada, ista je narcisoidna situacija i kod nas. Dok kuca gori i ruse nam tarabu, ukucani bezbrizno uzivaju na ekskluzivnim destinacijama. Dubaji su hladan i delotvoran oblog na teskoj rani.

    • persida says:

      A tek Maldivi.

  2. milorad5 says:

    Da osim atomskih bombi rusija je na žalost sama.Ima ko bi pomogao ali ne može a najveći broj njih gleda šta će se desiti.Zbog takovog sebičnog i glupog pristupa će i izbiti nuklearna komponenta kao jedini realan pravi i dugoročni način rešavanja problema u vezi zapadne alijanse.Jednostavno,kad ih nema,nisu problem:).Koliko sam shvatio iz nekih priča rusima treba još najmanje 1.god.da se prirepeme za rešavaje sukoba kroz nuklernu komponentu a najviše 3 god.pa vi vidite.S obzirom,šta NAS SRBE čeka i šta će nam zapad uraditi ako poraze ruse,iskreno,jedva čekam da ih rusi spale.to je i za nas jedini makar i minimalan politički prozor i mogućnost DA PREŽIVIMO OVO ZLO KOJE DOLAZI SA ZAPADA PO NAŠE GLAVE.NE ZAVARAVAJTE SE,NJIHOVA MRŽNJA JE OGROMNA I POSTOJANA,JEDINO NEMAJU VREMENA DA SE SAD BAVE IŽIVLJAVANJEM NAD SRBIJOM pa spušptaju lopštu u nameri da nas prevare i zalude kako je nek dogovor sa njima moguć,ali to je samo laganje i bacanje prašine u oči,oni imaju nameru da nas istrebe,potrpaju ostatke srba u rezervate kao i sa indijancima što su uradili,i to su jasno pokazali i ČAK JAVNO IZJAVILI VRLO UTICAJNI LJUDI NA ZAPADU U NEKOLIKO RAZNIH DRŽAVA,već više puta.SAMO JEDNA OD GENOCIDNIH NAMERA JE OPASNOST ZA NAS A 5-6 JE SIGURNA PROPAST NAMA.A UPRAVO TOLIKO NJIH IMA ASPIRACIJE DA SE POZABAVI ISTREBLJIVANJEM SRBIJE,PORED,NORMALNO VEĆ TRADICIONALNIH USTAŠA I ŠIPTARA.

  3. E.Lirsch says:

    U Kremlju jos uvek tvrde da nema greske i da "sve ide po olanu". Bice da im ni plan nije dobar.

    • persida says:

      Ceo rat kontrolisu cionisti koji nemaju veze ni sa Rusijom ni sa Ukrajinom. Oni deluju sa Zapada, ali nemaju veze ni sa Zapadom. Njima odgovara da se odrzi iluzija konflikta izmedju Istoka i Zapada, dok oni nevidljivo profitiraju.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *