Александар Гаталица: Сва авантура преселила се у књижевност

Aleksandar Gatalica: Sva avantura preselila se u književnost

19 jula 2018

NOVI roman “Poslednji argonaut” nastajao je četiri godine iz tog osećaja da više nemam gde da žurim, nastajao je polako, čini mi se bez ikakve veze s ovim svetom, iako nije baš sasvim tako. Kada sam ga završio shvatio sam da je na svoj način ovo najaktuelniji roman koji sam napisao.

Ovo, u razgovoru za “Novosti”, ističe Aleksandar Gatalica (1964), povodom nove knjige koja se pojavila pre nekoliko dana u izdanju “Službenog glasnika”. To bi, kako je dobro primetio književni kritičar Petar Pijanović mogao da bude i antropološki, i pikarski, i neurološki roman, koji obuhvata čitav 20. vek sve do naših dana, ali i seže duboko u prošlost, u mit. Za prethodnih 12 dela Gatalica je dobio pregršt priznanja, među kojima su i dva najprestižnija, „Ninova nagrada“ i “Meša Selimović” za roman “Veliki rat”, koji je imao i izuzetan tiražni uspeh. Poznat je i kao izuzetan prevodilac sa grčkog i kao muzički kritičar. Poslednjih godina je novinar-urednik u Dokumentarnom programu RTS.

* Na promociji ste kazali da je veoma teško opisati o čemu se radi u ovom romanu. Da li je to njegova prednost ili mana?

– Ja mislim da je u svakom slučaju prednost. “Poslednji argonaut” napustio je, naime, linearnu naraciju. Junak upada u različita stanja svesti i putem nadražaja u kojima mu pomažu opskurni lekari stiže na prag potpunog sećanja na prostor-vreme. Tamo gde odabere da ide sačekuju ga i život i smrt; i bol i milje; i ljubav i propast. U jednom od putovanja on, protivno ranijim očekivanjima lekarske prakse, nalazi pravu ljubav i čak dobija dvojicu sinova, što se karakteriše kao klinički presedan. Gde je njegova porodica? Ona se, kao u nekom mitu, nalazi u njegovoj glavi. Tog časa protagonista počinje bitku za parčence svoje glave ili belih glijalnih ćelija gde je zapamtio svoju porodicu. Već po ovome vidite koliko je teško kazati, u romanu se radi o tome i tome.

* Spomenuli ste bele glijalne ćelije u našem mozgu, one igraju važnu ulogu u strukturi čitavog romana. Šta je zapravo intriga u vezi s njima?

– U našem mozgu – tako kaže lekar glavnom junaku romana – postoji devedeset odsto ćelija koje se zovu bele ili glijalne i za koje se do pre samo malo više od pola veka mislilo da ne rade ništa. Neuroni, kojih ima deset odsto, kontrolišu naime sve: od vegetativnih do intelektualnih procesa. Ali šta rade glijalne ćelije kojih ima čak devedeset odsto? Najnovija otkrića govore da one međusobno komuniciraju – i to kalcijumskim talasima. To šta jedna drugoj saopštavaju još ne zna nauka, ali na ovom mestu počinje neverovatna avantura junaka “Poslednjeg argonauta”. Uz pomoć dubinskih moždanih nadražaja, heroj romana se vraća u kompletna sećanja na prostor-vreme i sve odjednom izgleda drugačije. Istorija tu nije od velike pomoći, stare navike još manje. Treba se snaći u novom okruženju koje je stvarno koliko i život sam i ispunjavaju ga ljudi sa svim svojim manama, pakostima i opasnostima koje oko sebe šire.

* Koga danas vidite kao čitaoca vašeg romana?

– O, mnogo koga. Divne čitaoce po manjim mestima koji još imaju strasti da se u ovakvu avanturu upuste. Živimo u teško vreme. Štednja koja nam se nameće svakako je potrebna za budžet, pa ako hoćete i državnu stabilnost, ali ona proizvodi pesimizam u ljudima: i kad imaju nešto malo novca, oni gledaju kako da ga sklone i ne potroše, i kad bi nečim da se obraduju, oni to preskoče. Tako se prave oskudni horizonti, koji, paradoksalno, pogoduju književnosti. Sve bogatstvo, sve boje, sve ono neočekivano, sva avantura – sve to preselilo se u književnost. Upravo kao opozicija ovom sivom vremenu stoji moj roman. On je ponovo, onako kako ja volim da pišem – luksuzan kao neki literarni Titanik. Mom junaku Konstantinu Konu toliko se mnogo toga dešava, da je to zaista teško prepričati. A u osnovi svega stoji priča.

* Šta se dešava sa pričom i pripovedanjem danas? Nije baš najpopularnije biti savremena Šeherezada u srpskoj književnosti?

– Nije, moram da priznam. Srpska proza danas pokazuje oštru podelu na dve vrste književnosti. Prvu bih nazvao: očajničko terapeutskom, a drugu uzaludno transcendentnom. Očajni terapeuti među književnicima regrutuju se uglavnom iz mlađih generacija i oni hoće da osvetle pakao sadašnjeg trenutka u kojem ne postoji nikakva transcendencija, dakle nikakvo poimanje prostora koji nije produžetak našeg iskustva ili našeg zadovoljstva. Pišu iz najdubljih pobuda, ne bi li njima i onima koji čitaju njihove knjige bilo lakše. Takvi romani otvaraju rane, zadaju udarce, neguju estetiku ružnog i nemaju nameru da svoju poetiku pomere ni za milimetar dalje od obesmišljene stvarnosti iz koje je bog odavno proteran. Nasuprot njima, uzaludni transcendentisti pišu sve rapsodičnije knjige, sa sve dubljim i ozbiljnijim filozofskim porukama. Nečitljivost rukopisa je preporuka, potreba da se roman okruži sa desetak stručnih vodiča, uobičajena situacija. Ako knjiga ne bude imala čitalaca, tim gore po čitaoce.

* Šta je zajedničko i jednim i drugim piscima?

– I jedni i drugi proterali su priču sa svojih stranica – očajnici zato što je stvarnost toliko mrska da u nju ne može da stane nijedna priča; transcendentisti stoga što je priča prosta, pučka i nije joj mesto u književnosti koja se već odavno odvojila od te neizdržljive stvarnosti. Ja, kao pisac, stoga već godinama imam samo jednu misao: kako da na svojim stranicama spasem priču.

IDEALISTIČKI STAV

* Kakav je izazov u današnje vreme pisati idealistički roman, kako ste ovu knjigu sami ocenili?

– Idealistički stav pruža velike mogućnosti da se opazi ono što je efemerno, prolazno, ono što nas vara, zamajava i postiže neke trenutne uspehe ili rezultate. Dovoljno je da naspram te obične svakodnevice postavite ciljeve konačnog i potpunog pamćenja ili krajnje sreće koju junak osvaja na kraju romana, pa da vidite koliko je ono neprolazno u opoziciji sa prolaznim i propadljivim. U mom novom romanu odnos večnog i prolaznog, dodatno je pervertiran, utoliko što imam ambiciju da savršenstvo izgradim slaganjem svakodnevnih iskustava svih ljudi koji su ikad živeli.

ISKUSTVOM DO SAVRŠENSTVA

– Junak pri kraju romana shvata zastrašujuću realnost: šta bi se dogodilo ako bi se sećanja svih 107.428.659.237 ljudi, koliko se pretpostavlja da je od žitelja drevnog sumerskog grada Ur do danas živelo, našla na jednom mestu? Gotovo sto sedam i po milijardi savršeno originalnih privatnih istorija postale bi beskrajni rezervoar za svakog ko sa njima može da se poveže… Do savršenstva tako stižemo mnogostruko umnoženom empirijom. Ne bih dalje čitaoce zamarao filozofskim traktatima, ali svako ko zna nešto o filozofiji, razume da se ovo ocenjuje kao idealistički nemoguće. Ipak, kada pišete roman, mnogo toga postaje moguće…

KOMENTARI



3 komentara

  1. goran says:

    Napisao roman o NECEMU, a nema pojma sta je to. Cak tvrdi da je to prednost. Sakloni boze ko sve danasd nije pisac.

    • načukani piroćanac says:

      Čekamo i VAŠ roman, gospodine gorane...

  2. goran says:

    Razlika izmedju mene i Gatalice je u tome sto ja ne umem da pisem romane i to priznajem. Gatalica, pak, do tog tog nivoa samospoznaje jos nije dosao.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *