Алин Оханесјан: Љубав на маршу смрти

Alin Ohanesjan: Ljubav na maršu smrti

9 juna 2015

kul-GRUVOVSKI-0706-2015-(1)_620x0DEBITANTSKI roman „Orhanovo nasleđe“ našim čitaocima potpuno nepoznate jermenske spisateljice Alin Ohanesjan, samo desetak dana po izlasku iz štampe, u izdanju „Lagune“, našao se na drugom mestu domaće bestseler-liste, što se retko dešava. Razlog bi trebalo potražiti u izuzetnoj veštini kojom je autorka predstavila strahote jermenskog stradanja, pre jednog veka, od strane Turaka, protkane nesvakidašnje potresnom ljubavnom pričom. Na tom maršu smrti, o kome se do sada veoma oskudno pisalo, život je izgubilo između milion i milion i po ljudi, od dva miliona koliko ih je tada živelo u Otomanskom carstvu.

U romanu, od svog ekscesnog dede Kemala, Orhan je nasledio izuzetno uspešan posao tkanja ćilima, ali je testamentom porodična kuća u Turskoj zaveštana Sedi, starici koja živi u jednom staračkom domu u Los Anđelesu. Smatrajući to nepravdom, Kemal odlazi da je poseti i na svoje zaprepašćenje od nje saznaje ne samo stravične detalje o proterivanju njenih sunarodnika već i o nesvakidašnjoj ljubavnoj vezi u čemu je njegov deda imao važnu ulogu… Roman se tako kreće kroz vreme, od poslednjih godina Otomanskog carstva pa do kraja 20. veka. Ohanesjan, koja je rođena u Kuvajtu odakle su joj roditelji rano izbegli u Južnu Kaliforniju gde i danas živi, sa zadovoljstvom je prihvatila ovaj razgovor za naš list.

* Može se pretpostaviti da u romanu ima i autentičnih delova, s obzirom na to da je vaša prababa Elizabet doživela genocid?

– Kroz roman se provlače iskustva moje prababe. Roditelji mog oca su takođe bili jedni od preživelih. Upoznali su se u sirotištu i venčali se. Dok sam pisala knjigu, mnogo sam se bavila istorijskim istraživanjem. Ovaj roman je isprepletan porodičnim pričama, istorijskim činjenicama iz dnevnika i zapisa svedoka tog događaja, i naravno, mojom maštom.

* Prihvatili ste se jedne vrlo osetljive teme i uspeli da izbegnete jednostrano gledanje na te tragične godine?

– Pisac koji temi ne pristupa nepristrasno stvara propagandu, a ne umetnost. Ipak, to ne znači da treba da bude potpuno politički neutralan. Meni je bilo važno da prikažem da dobri ljudi nekada čine užasne stvari, ili su svedoci istih, ali ne rade ništa kako bi ih sprečili. Znala sam da priči iz perspektive Turske moram da pristupim otvorenog uma i srca.

* Pouka iz romana je da se prošlost ne sme zaboraviti, jer je deo nacionalnog identiteta, ali i da se ne sme biti njen zarobljenik?

– Ta tvrdnja je primenljiva samo na pojedinca. Kolektivno sećanje, koje se odnosi na ceo jedan narod, nešto je sasvim drugo. Podrazumeva istoriju, zakon, obeštećenje i slično. Ja nisam kompetentna da nekoga učim tim stvarima.

* Mnogi vaši junaci, i Jermeni i Turci, potomci žrtava i zločinaca, suočavaju se sa teškim bremenom prošlosti, za koju, naravno, nisu krivi…

– Krivi? Ne. Ali smatram da je veoma važno da počinioci priznaju šta su uradili, i da se izvine, kao što je to učinila nemačka vlada. Kriti činjenice iz prošlosti ne vodi ničemu dobrom.

* U dramatične događaje upleli ste i jednu strasnu ljubavnu priču koja, iako ima veoma neobičan tok i rasplet, deluje ubedljivo…

– Ljubav Kemala i Lusine izdržala je test vremena, daljinu, zverstva i razdvojenost svih vrsta. To su najveće ljubavne priče našeg vremena.

* Najpre ste pisali priče. Koliko vam je roman, i to prvenac, predstavljao profesionalni izazov? S kakvim ste se dilemama suočavali?

– Po mom mišljenju, veći izazov za pisca predstavljaju kratke priče. U romanu imate mnogo više prostora i vremena da razradite ideje, odnose između likova i radnju. Samo izvanredan pisac može da napiše odličnu kratku priču. Ja i dalje otkrivam kako da uspešno pišem obe forme. Nadam se da ću zauvek učiti o tome.

REAKCIJE

* KAKVU reakciju očekujete od turskih čitalaca?

– To zavisi od pojedinca koji čita knjigu. Nikada nisam smatrala da određena grupa ima istovetno mišljenje. Turaka ima na milione, i svi oni imaju različito obrazovanje, politiku, i dolaze iz različitih okruženja. Mislim da će reakcije na knjigu biti raznovrsne.

DRUGI ROMAN

* U VAŠOJ biografiji je navedeno da ste, pošto ste magistrirali istorijske nauke, odustali od doktorskih studija, jer ste shvatili da vam je književnost na prvom mestu. Kako se to dogodilo?

– Oduvek sam volela književnost To je moja prva ljubav. Mislim da sam Akademiju upisala iz straha od neuspeha. Takođe, kao dete imigranata, bila sam uslovljena da brinem o tome da li ću imati stalan prihod. Nisam zažalila što sam napustila doktorske studije. I dalje svake nedelje provodim sate čitajući istorijske knjige, sa uživanjem, kad god se bavim istraživanjem za neku novu knjigu, a trenutno radim na svom drugom romanu.

(Večernje novosti)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *