Америчка журба на Балкану

Američka žurba na Balkanu

27 oktobra 2015

dusan-prorokovic 67zh5Piše: Dušan Proroković

Preko crnogorskih režimskih medija, razni komentatori i ostali sveznajući analitičari traže da se ispita: da li su „ruskim parama“ finansirani protesti opozicije u Podgorici? Ne znam šta ih tera ili motiviše na ovakve zaključke, ali-nešto gluplje odavno nisam čuo. Naravno, medijska mašinerija sada pokušava da prebaci loptu u rusko dvorište i okrivi Moskvu za eventualni neulazak Crne Gore u NATO. Međutim, činjenice nam govore da je posredi nešto drugo. U Crnoj Gori nema većine za referendumsko „da“ članstvu, a čak i za ovakav NATO kakav je danas, preveliki zalogaj je da se odluka donosi na osnovu izjašnjavanja skupštine. Zato je Milo Đukanović poslao policiju na demonstrante. U narednim nedeljama, tenzije u Podgorici će samo rasti, što može biti formalni razlog NATO-u da objasni kako o temi proširenja neće raspravljati. Za sve će biti okrivljena-Rusija, NATO će ostati sit, a Milo na broju!

Međutim, što se NATO-a, ili preciznije rečeno-Vašingtona tiče, ovde je manje bitna i sudbina Mila Đukanovića, i pitanje protesta u Crnoj Gori, čak nije presudno ni moguće zaustavljanje proširenja. Ključno pitanje koje se postavlja je: kako nije obezbeđena većina u crnogorskom biračkom telu? Crna Gora je najmanja balkanska država, sa režimom, koji možemo opisivati kako god hoćemo, ali koji se nikako ne može nazvati demokratskim. Kontrola ključnih medija je lako uočljiva, mogućnosti manipulisanja javnim mnjenjem neograničene, novca za NATO kampanju je bilo koliko su hteli… I opet je rezultat izostao!

Odgovor treba tražiti u tome što ugled SAD bledi, a uticaj slabi. To je postalo vidljivo čak i u maloj Crnoj Gori. I, sve su prilike, posle ruske intervencije u Siriji i američkog zaglibljivanja u Ukrajini, to je nepovratan proces. Pre samo dve decenije, u većini istočnoevropskih zemalja za američke interese nije ni trebalo lobirati. Svi su želeli da liče na Ameriku. Danas, stvari su se savim promenile.

Da se stvari velikom brzinom menjaju pokazalo je i glasanje u Izvršnom komitetu UNESKO-a o članstvu državolike tvorevine kosovskih Albanaca. I pored snažnog pritiska zvaničnog Vašingtona, čak pet država koje su uspostavile zvanične odnose sa Prištinom, nisu glasale „za“ prijem tzv. Republike Kosovo u UNESKO. Dve, koje su po logici stvari (Tunis i Ukrajina) trebalo takođe da budu u „američkom bloku“, nisu ni prisustvovale zasedanju. Priznati američku brljotinu sa proglašavanjem nezavisnosti Kosova je mnogo, mnogo teže, nego podržati ih za članstvo u jednoj agenciji UN. Kako je onda Vašingtonu 2015. moglo da promakne čak pet država koje su pre svega sedam godina ubedili na mnogo veće nepočinstvo? Među tih pet su i Malavi i Papua Nova Gvineja! Kakav blam za američku diplomatiju. Ili možda da verujemo da su srpski filmovi o razaranju kulturne baštine na KiM baš potresli nekoga u Malaviju i na Papua Novoj Gvineji, pa su rešili da promene svoj stav o Kosovu.

Svega ovoga su odavno svesni i u Vašingtonu. Američka diplomatija se do sada pokazala imunom na poraze, ali su ih previše pretrpeli poslednjih godina. Zato je neophodno promeniti pristup. Zato se prelazi na plan „B“. A to je: dodavanje gasa i destabilizacija geopolitički osetljivih regiona. Na spisku je veći broj država i regiona. Među njima su Srbija i Balkan.

U ovom svetlu treba posmatrati iznenadan i ranije neplaniran dolazak britanskog šefa diplomatije u Beograd, sa sadržajem Poglavlja 35. Kao i ispipavanje pulsa našeg javnog mnjenja izjavom predsednika SANU. Za Srbiju je bitno da u ovom svetlu posmatra i podsticanje ultradesnice po Evropi na antimigrantske akcije i naoružavanje Hrvatske balističkim raketama. Jer, ovako hitno i ovako neprijateljski napisano Poglavlje 35 govori samo jedno: SAD ne vide ili ne žele Srbiju u EU, pa se od nje traži nešto što ne može da prihvati. Ako u Crnoj Gori nisu uspeli da obezbede „narodnu većinu“ za NATO, kako će je tek u Srbiji obezbediti za odricanje od Kosova. Reakcije javnosti na izjavu predsednika SANU potvrdile su kako se na sve to gleda u Srbiji (mada boljeg za testiranje javnog mnjenja nisu mogli pronaći, ovo je besmisleno trošenje čoveka sa velikim ugledom na smešnoj stvari). Sada, u Beogradu je u raznim krugovima tinjala nada da se nekako može do EU, a sticao se utisak da tako nešto podržava i dosta sveta iz raznih evropskih zemalja. Ali, još jednom se pokazalo kolika je stvarna moć Brisela. Možda Federika Mogerini ima dobre namere i želju da pomogne, ali kakve to veze ima sa našim statusom i budućim dešavanjima. Njene želje su jedno, realpolitika nešto sasvim drugo.

Pošto Srbija ostaje van EU i NATO, na njenoj teritoriji je moguće praviti kontrolisanu krizu kroz postepenu destabilizaciju zemlje. Kao jedno od ključnih sredstava koristiće se migrantsko pitanje, a cilj je da se stvore „neizdržive okolnosti“ u Grčkoj, Makedoniji i Srbiji. Treba očekivati „nove žice“ na granicama, zahteve da se podižu novi kampovi i zapadne planove da se sve veći broj nesretnika zadržava u Srbiji što duže, kampanju usmerenu na podizanje antimigrantskog raspoloženja (u prevodu: ksenofobije). Drugo sredstvo koje može biti korišćeno za destabilizaciju Srbije je usmeravanje kosovskih Albanaca. Aljbin Kurti je već u tom „kanalu“ i sve što radi u Prištini ide u prilog ovoj tezi. Ne samo da neće biti formirana ZSO sa suštinskim ovlašćenjima, već su moguće i razne druge provokacije u narednom periodu. Treća poluga je paralisanje institucija Republike Srbije. Vučić se upleo u vrzinu iz koje će teško izaći. Njegovu politiku, i kada je reč o strancima i kada je reč o domaćoj publici, je sve teže pratiti, a u uslovima destabilizacije to ga može koštati da ostane bez i jednog saveznika. Pitanje podrške Vučiću otvoriće se čak i u njegovoj Vladi, čak i u njegovom SNS. Šta će tek biti po ministarstvima i institucionalnoj vertikali…

Srbija se, dakle, nalazi na početku novog kruga destabilizacije, koji će po načinu izvođenja najviše podsećati na 2008. godinu i akciju obaranja Vojislava Koštunice. Samo, za razliku od tog vremena, sada nema ni na vidiku novog Borisa Tadića. Jer, ovoga puta to nije cilj. Cilj nije instaliranje vlasti koja će slušati Vašington više od aktuelne, već uvlačenje zemlje u dugi period krize, preko koje će se upravljati političkim procesima na našem delu Poluostrva. A da bi se stvari držale pod kontrolom, Hrvatska se naoružava balističkim raketama radijusa do 300 kilometara. Sasvimdovoljno, da u Srbiji nikome ne pada napamet da podigne glavu.

Srbiji se, barem što se američkih aktivnosti na Balkanu tiče, ne piše dobro. Kao ni Makedoniji, BiH i Crnoj Gori. Sada, za peduzimanje mera zaštite prostora ima. Nije sve tako beznadežno kao kada se posmatra iz ugla američkih interesa. Ali, ostaje otvoreno pitanje: ima li hrabrosti i volje da se srpski interesi brane? U svakom slučaju, samo shvatanje šta nam se i odakle sprema je pola puta u odbrani sopstvene pozicije.

(Fond strateške kulture)

KOMENTARI



3 komentara

  1. Batina says:

    Prvo smjena pizdoustog, pa onda po redu.

  2. Goran says:

    Svaka cast na textu

  3. DSS says:

    Dusane, zna onaj kome se obracas sve ovo i mnogo bolje od tebe. Za mene je pitanje kako ti to dopustas da DSS ciji si predsednik politickog saveta radi sve ovo sto radi, a ti pises avkve tekstove? Zamisli se malo.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *