(А)Национални референдум?

(A)Nacionalni referendum?

19 oktobra 2015

Dragomir Andjelkovic 3843Piše: Dragomir Anđelković

Dobro je što su konačno skinute maske i što je Srbija dobila jasnu poruku kakav stav mora da zauzme o Kosovu ako želi da uđe u EU. Da na fonu toga vidimo i ko od naših političara i dalje ne „shvata“ kuda nas vodi EU fanatizam.

Od kada je oficijelni Beograd dobio nacrt pregovaračke platforme EU koja se odnosi na poglavlje 35 (problematika Kosova i Metohije), i evroentuzijastima u našoj vlasti postalo je, nadam se, nedvosmisleno jasno ono o čemu evroskeptici pričaju godinama. To je da nema ulaska Srbije u EU bez našeg ne samo faktičkog potpunog prihvatanja nakaradne državnosti Kosova već i njenog posrednog pravnog priznanja. U duhu Išingerovog predloga o modelu „dve Nemačke“ za odnos Srbije i Kosova od nas se nepokolebljivo zahteva da u svemu tretiramo sopstvenu južnu pokrajinu kao ravnopravnu „državu“ (kao što su međusobno decenijama radile Federalna Republika Nemačka i Demokratska Republika Nemačka). Jedino se od nas za sada ne traži da je i formalno priznamo. A to baš ništa ne znači. Srbija i Abhaziju nije priznala što tom kavkaskom entitetu ne smeta da u praksi bude funkcionalna država. Drugim rečima, mi treba aktivno da se borimo protiv unutrašnjeg i spoljnjeg razvoja i nametanja tzv. državnosti Kosova od strane okupatora te naše provincije, a ne da to ignorišemo pa i da tiho asistiramo takvim antisrpskim procesima. Za nacionalno odgovorniji pristup kosovskom problemu kao i drugim otvorenim pitanjima i dalje nije kasno, a racionalno gledano sve manje ima razloga da  on izostane.

SRPSKI SLONIZAM

U anglosaksonskoj literaturi koja se bavi raznim aspektima donošenja odluka, od političke do poslovne sfere, rasprostranjena je teorija „slonizma“, kojom se objašnjava iracionalno robovanje prošlošću. Manje više radi se o parafrazi onoga o čemu je davno pisao ruski nobelovac Ivan Pavlov. Ukratko, dok oblikuju njegov model ponašanja, slonče u cirkusu vezuju oštrim lancem za kolac kako bi mirno stajalo tamo gde je predviđeno. Kada se ono pomeri više nego što je dopušteno lanac se bolno zarije u njegovu nogu te tako mali slon zaključi da je najpametnije da stoji mirno. Kada slon odraste i dalje ga vezuju za mali kolac koji je bio ozbiljna prepreka za njega pre mnogo godina ali u novim okolnostima mogao bi da sa lakoćom bude isčupan. No, slon je uplašen i otuda ograničen da spozna i iskoristi nove činjenice. Tako mali kočić i dalje efikasno sputava slona od dve tone na način kako je to bilo kada je bio beba.

Ajde sada slon da zamenimo sa Srbija a kolac da posmatramo kao razne, eksterne i interne, mehanizme NATO sila za pritisak pa i udare na nas. Pre petnaest godina zapadni blok (NATO + članice EU koje nisu u njegovim redovima) bio je 5 puta ekonomski snažniji od vodećih sila istoka – Kine, Rusije i Indije. Sada su zbirno otprilike tu negde. Tako stoje stvari i sa vojnim kapacitetima (koji i pre petnaest godina, zbog Rusije, nisu bili mnogo manji na istoku ali je tamo postojala politička inhibicija za njihovu upotrebu u skladu sa nacionalnim interesima). Kada se radi o geopolitičkom rasporedu figura na velikoj evroazijskoj tabli, i tu se težište moći pomerilo ka istoku. Dovoljno je pogledati najnoviji razvoj događaja u Siriji.

PETOKOLONAŠKA DEKADENCIJA

Ukratko, i da Vašington sa svojim saveznicima kojim slučajem poželi da nas danas bombarduje to više ne bi išlo bez opasnih globalnih posledica. Znači, otvorene agresije više nemamo razloga da se plašimo makar nam i vojska bila puka senka one iz 1999. godine. Slično stvari stoje i sa potencijalima za efikasnu mirnodopsku agresiju. Pošto je u oktobru 2000. godine podržala prevrat, NATO ekipa je nastavila da vodi propagandni rat protiv svih iole nacionalnih snaga u Srbiji kako bi postmoderna okupacija bila zaokružena i učvršćena. Završni udar u tom pogledu je usledio 2008. godine kada su dotučeni oni koji su iz patriotskih pobuda, ali na osnovu pogrešne procene, sarađivali sa Zapadom u vezi sa rušenjem Miloševića i potom sa većim ili manjim uticajem participirali u vlasti nadajući se da će sa đavolom uspeti da se nekako nagode i spasu minimum naših nacionalnih interesa.
Pobeda nad njima se pokazala fatalnom za ideološki aparat NATO-a u Srbiji, odnosno njegovu medijsku i ostalu „petu kolonu“. Postali su nebitni. Obavili su svoj posao a beskrajno pragmatičan Zapad posle toga nije imao razloga da ih ozbiljnije finansira. Doduše, pokušao je da svojim isluženim jurišnicima obezbedi apanaže na račun srpskog budžeta, što je velikom delu „anti-Srbije“ obezbedilo bezbrižnih nekoliko godina. Njihov veštiji (i ako je gradacija tu uopšte moguća, i pokvareniji) deo je i dalje na jaslama Srbije. Pokazao se spreman da se dodvorava i služi i novoj vlasti, koja je proizašla iz nekada najomraženije partije naših NATO-ljubaca. No, kada je zavladao mentalitet borbe za puke sinekure umesto mukotrpnog petokolonaškog rada u zamenu za novac i privilegije, počelo je truljenje i tog vitalnijeg segmenta tzv. „druge Srbije“. Čak i on se pretvorio od jata opasnih i zlih pirana u čopor lenjih (razume se i dalje zlih) stanovnika obora sa bogatim hranilom.

IRACIONALNO NASLEĐE

Sve u svemu u Srbiji nama više dobro organizovanog antisrpskog lobija. Oni koji su ga činili sada su tek srbomrsci iz navike ili zadovoljstva. A od njih – onako ogrezlih u puk lopovluk, korupciju i prevare  pošto je raspuštena njihova plaćenička legija – ne može se napraviti udarna pesnica Zapada. I ako neko u Vašingtonu to poželi i time se sistematski posveti. To važi i za razne nekritički prozapadne partije koje su se posle 2012. godine pretvorile u prah i pepeo.
Aktuelna vlast, valjda, sve to dobro zna, ali ipak se iracionalno pribojava da je Zapad na neki volšeban način u stanju da brzo napravi snažnu partijsku i nepartijsku opoziciju koja će, kao nekada protiv Miloševića ili Koštunice, munjevito i razorno delovati protiv vladajućih struktura. Da ponovim, to je nemoguće (potrebne su godine i godine da se nova antisrpska piramida sagradi od osnove) kao što je to i bombardovanje Srbije, a u robovanju takvim pogrešnim idejama sastoji se „slonizam“ oficijelnog Beograda, izgleda, uplašenog za svoju lično-partijsku budućnost.

Krajnje je vreme da počne da se bori protiv tog opterećujućeg nasleđa. Kolac za koji je Srbija vezana lako je slomiti i osloboditi se stega, a geopolitički prostor kojim posle toga možemo da se krećemo ponovo se pojavljuje na horizontu.

HAOTIČNA UNIJA

A sve to je tek jedna strana medalje. Na njoj je naslikana mogućnost Srbije da se uspešno odupre unutrašnjim i spoljnim pritiscima NATO falange. Druga strana medalje je to da kojim slučajem njih i nema – da nam ne nude sramni nacrt poglavlja 35 ili neki drugi model otmice Kosova – valjalo bi razmisliti da li nam EU treba. Ta Unija je sve više opterećena političkim i ekonomskim problemima. Godinama grca u krizi i nema resurse za pomoć svojim siromašnim novim članicama. Kada se radi o političkoj snazi, videlo se koliko je nejaka u vezi sa bujicom migranata. Niti je EU u stanju da se istinski oko bilo čega dogovori i homogeno deluje, niti je nekada neprikosnovena Nemačka u položaju da disciplinuje nepokorne rođake.

I šta tu može da očekuje Srbija? Da li išta bolje od položaja Bugarske? U toj zemlji se živi gore nego kod nas, a njen suverenitet je sasvim upokojen. Mi se nekako i koprcamo, ma koliko patriotskoj javnosti to sa razlogom delovalo rudimentarno, a Sofija se pretvorila u običnu nulu. Slučaj Bugarske negira tezu da je težak i brojnim ucenama opterećen put do članstva u EU, a kada se ono dobije onda se ipak stekne i mogućnost za nekakvo cenkanje. Pa Južni tok je za Bugarsku bio još važniji projekat nego za Srbiju. Ta zemlja bi imala znatno veći kapacitet gasovoda od nas i bila bi njegovo ključno čvorište, a bugarska građevinska operativa bi dobila poslove od više milijardi evra. Međutim, i pored toga, na mig Vašingtona i Brisela, Bugarska se odrekla sopstvenih interesa. To je njoj EU dala: pravo i obavezu da gazi sebe. Iz toga vidi kakva je naša svetla evropska budućnost.

IZBOR BUDUĆNOSTI

Sve rečeno me navodi da kažem da je dobro što smo konačno dobili krajnje nepovoljan nacrt poglavlja 35. I što je on nedvosmislen. Dobro je da se konačno raščiste stvari umesto da se razvlače pa kasnije ispadnu po nas ništa manje nepovoljno. Otuda, slažem se sa onima koji tvrde da je došlo vreme za referendum na kome bi Srbija odlučila kakvu želi budućnost. Da li njeni građani hoće da imaju suverenu i snažnu državu ili da je trampe za ništa. A najbolje bi bilo kada bi referendum bio spojen sa opštim izborima. Da naši političari ne puste narod da se sam opredeljuje dok se oni nemušto drže po strani, već da se o svim pitanjima jasno izjasne sa konsekvencama koje će to neminovno imati na izborima.

Srbiji ne traže samo da se odrekne Kosova. Srbiju pitaju da li je spremna u svakom pogledu da se odrekne sebe. Uveren sam, samo ako narod direktno bude upitan, da će odgovor biti isti kakav bi dali i naši preci. Pogotovo što je pred njima stajao izbor da li će se pokoriti ili sukobiti sa moćnim imperijama, a pred nama je mnogo manji rizik. Izbor je sledeći: da li ćemo pokidati lanac kojim smo sputani i zbog toga prouzrokovati tek sterilne pretnje od naših postmodernih okupatora ili ćemo i dalje biti uplašeni zatočenici evroatlantskog cirkusa čije gazde će nas na ovaj ili onaj način i dalje omalovažavati i teritorijalno, odnosno drugačije pljačkati.

(Pečat)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *