Андрићева на Босни кривица

Andrićeva na Bosni krivica

19 januara 2017

miroslav-jankovic-435

Piše: Miroslav Janković

Nema velike razlike između Murata Šabanovića, višegradskog seljaka, koji je prvog jula 1991. godine sa Mehmed-pašine ćuprije bacio u Drinu Andrićevu bistu, i dr Rusmira Mahmutćehajića, koji je napisao knjigu „Andrićevstvo“. I jedan i drugi su pokušali da politički ubiju velikog pisca.

Šabanović je mislio da ga je smaknuo bacajući njegovo kameno telo u vodu, a Rusmir da ga je udavio rečima jedne obične, spekulativne paškvile, čiji tumači iz nje izvlače sumanuto poređenje Andrića čak sa Hitlerom.

Za njih je on uglađeni, salonski krstaš, inženjer genocida nad muslimanima, njegova literatura je ideologija pogroma, a metod – narativna tehnika. Dakle, on je zločinac koji je pucao i ubijao rečima. To je taj „andrićizam“ po Mahmutćehajiću, inače elektroinženjeru po struci, SDA jastrebu bliskom bektašijskom derviškom redu, ratnom ministru i potpredsedniku bosanske vlade.

Šabanović je „likvidirao“ Andrića pod temperaturom uzavrele krvi nemislećeg stvora, a po nalogu vrha SDA. Na neki način mu se to sve može i oprostiti, jer je posle rata izrazio kajanje zbog svega. I Mahmutćehajić danas nasrće na Andrića po nalogu istog naručioca, ali s dubokim uverenjem da je on taj koji je konačno proniknuo u Andrićevu podvalu.

„On nas je mrzeo, a pravio se da nas voli“ – ori se između redova njegove knjige.

Političko ubijanje Andrića je najuzaludniji posao koji neko danas može da smisli u Bosni: to je rvanje s planinom, i to onom najvećom u BiH – Maglićem visokim 2.386 metara. Jer, Andrić je definitivno formirana veličina i svako osporavanje, s koje god adrese ono dolazilo, nema nikakvu snagu.

Andrića možete mrzeti, ne ceniti ga preterano kao pisca, svojatati ga, otimati ga od drugoga samo za sebe, ali mu ne možete mnogo nauditi. On je jedna od retkih i izuzetnih figura s ovih prostora o koje se nož mržnje lomi, kao što sekira odskače od kvrgava drveta.

Andrić je pisac, on nije političar niti istoričar, a literatura ima pravo na svoje viđenje i politike i istorije, pošto književno tumačenje prošlosti nije istorija, ono je samo njen impresionistički odraz. Književni junaci, bili oni ubice, zločinci, lopovi ili prevaranti, nikome ne polažu račune sem čitalačkoj publici.

Ozbiljni poznavaoci literature i istorije u Bosni se više ne bave Andrićem: on je sada opsesija trećerazrednih, džamijskih analitičara bosanskih vremena i raznih zala u njima.

Ko god drži do sebe ili drže do njega u BiH, ma koje vere bio, više ne napada Andrića: njega čak brane i oni koji tvrdo zastupaju svoju nacionalnu liniju: Abdulah Sidran i Muhamed Filipović. Ovaj drugi, koji je autor one čuvene rečenice o „Andriću kao većem zlu od svih vojski koje su gazile Bosnom“, poodavno je zaćutao i pred Andrićem i nad tom svojom rečenicom. Video je pustinju besmisla oko nje, valjda. A Sidran, koji dobro poznaje literaturu, tvrdi da Andrić pripada grupi od deset najvećih nobelovaca svih vremena.

Dalje: Andrića ili otvoreno brane ili se uopšte ne upuštaju u političke rasprave o njemu, svesni njegove veličine i političke nevinosti, istaknuti „be-ha“ intelektualci: Ivan Lovrenović, Dževad Karahasan, Enver Kazaz, Miljenko Jergović, a njih sledi dugi niz poštovalaca velikog pisca i zaljubljenika u njegove magične knjige.

Osporavanje i blaćenje Andrića je nadasve glup posao koji rade Bošnjaci: umesto da ga svojataju ili bar podele sa Srbima i Hrvatima, koji su ćutke pristali na svoju „trećinu“ nobelovca, oni ga besno toljagama jure po mračnim hodnicima nekakve samoispisane osmanske istorije Bosne.

I halaču nad njegovim senima: „Mrzeo nas je, Turke i Bošnjake muslimane je prikazao u najgorem svetlu.“

Kao da su prostitutka Anika i sponzoruša Mara Milosnica muslimanke, ili gazda Jevrem, zelenaš i krvopija, te Mihajlo Stranac, potencijalni ubica iz strasti, Turci ili domaći Bošnjaci muslimani?

Dostojevski, po mnogima najveći pisac u istoriji literature, prikazao je Ruse kao ludake, ubice, kockare, razvratnike svake vrste, pa ga ti isti Rusi beskrajno slave i vole. Literatura je paraživot, ona je njegova omaglica i senka i u njoj je sve dozvoljeno. Pogotovo ako je to „sve“ još doneseno na uzvišeni i majstorski način, kao kod Andrića.

„Bolje je je imati nobelovca nego ga nemati“, uzviknuo je pre dvadesetak godina jedan pametan i osvešćen Bošnjak, Nerzuk Ćurak, onda mlad novinar, a danas profesor na sarajevskom univerzitetu, dajući tako najjednostavniju moguću formulu rešavanja muslimanskog čvora mržnje na Andrića.

„Pametan može biti nacionalista“ glavna je teza u Mahmutćehajićevoj knjizi, jer Andrića neki brane suprotnim stavom: da uman čovek ne može biti nacionalista. Nisu ni branitelji u pravu: i najpametniji mogu biti nacionalisti, ali Andrić nije taj i tu Mahmutćehajić nije u pravu. Pametan ne može mrzeti Andrića, koji je na svoj način voleo Bosnu, ali i bio nemilosrdan prema njoj: u sukrvicu bosanske mržnje, umesto u mastilo, umakao je svoje pero i ispisao najblistavije stranice njene kulture.

On je za temu svojih dela uzeo vulkansku dramu njene istorije: nacionalnu mržnju. On je nju samo opisao, nije je gajio ni podsticao, naprotiv: patio je nad njom kao i nad svojom živom ranom. Taj kovitlac piščeve privatnosti i umetnosti možda najbolje opisuje rečenica koju je kazao Vuku Krnjevicu, dajući mu intervju za „Politiku“, a koja je njegov bolni oproštaj sa Bosnom. Ona glasi: „Bosnu treba voleti, ali ne treba živeti u njoj.“

(Večernje novosti)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *