Andrićgrad

Andrićgrad

30 јануара 2013

boristhPiše: Boris Knežević

Kada je pre skoro 450 godina srpski janičar i veliki turski vezir Mehmed-paša Sokolović odlučio da rodu, iz kojeg je ponikao, pokloni most kakvog nema u celoj carevini, sa 11 lukova, koji se propinju nad Drinom i spajaju obale i ljude, ni slutio nije da će izgradnja njegove zadužbine izazvati takav otpor među višegradskom rajom.

Rušile su započetu ćupriju vile brodarice, iznenadne poplave i povodnji, podbijao je skele i stubove zlosrećni Radisav i zato platio krvavu cenu. Neminovnost, sudbina ili nešto treće htelo je da višegradska ćuprija nikne iznad ćudljive reke i sav otpor kasabalija izgradnji čuda, koje će iz korena promeniti život u zaostaloj turskoj varošici, bio je uzaludan.

Vekovi su prolazili, carstva su se rađala i rušila, a most na Drini je ostao tu gde jeste, kao večni spomenik i ukras kojim se ponose Višegrađani i kojem se divi čitav svet.

Kada je pre skoro dve godine čuveni srpski režiser Emir Kusturica odlučio da u čast velikog pisca i mosta, koji ga je inspirisao i proslavio, Višegradu i celom srpskom rodu pokloni kameni grad, koji će spajati kulturu i umetnost i koji će zamrloj i zaostaloj varošici vratiti makar malo od nekadašnjeg sjaja, ni slutio nije da će izgradnja njegove zadužbine izazvati takav otpor među onima koji sebe nazivaju Višegrađanima.

Istina, otpor izgradnji Andrićgrada bio je očekivan od onih kojima smeta sve što ima veze sa Kusturicom: majki Srebrenice, ugroženih predstavnika još ugroženijih naroda i, posebno, autistične sarajevsko-bošnjačke čaršije, koja slavnom režiseru nikada nije oprostila „izdaju“. Međutim, ono što je iznenadilo ne samo Kusturicu već i većinu običnog sveta, koji je sa oduševljenjem prihvatio ideju o izgradnji nečeg velikog i lepog u zamrloj kasabi, pokušaj je pojedinih višegradskih Srba da Kusturičin projekat kriminalizuju i ispolitizuju do te mere da sami Višegrađani požele da Andrićgrada uopšte nema! Onda bi, valjda, prema zamisli „vizionara“ koji stoje iza hajke na Kusturicu, Višegrađani ponovo mogli da uživaju u blagodetima koje im je pružao život u „od boga“ zaboravljenoj provinciji, iz koje su glavom bez obzira bežali čak i kineski trgovci.

Na kraju, ovde zaista nije reč o politici i da li podržavate ovu ili onu stranku. Za 50 ili 100 godina možda neće postojati nijedna od ovih oko kojih se danas gložimo i koje to ni najmanje ne zaslužuju. Ovde je reč o tome da će Andrićgrad večno ostati kao spomenik i ukras kojim će se Višegrađani ponositi i kome će se diviti čitav svet.

(Pressrs.ba)

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u