Анина влада и Паретово правило

Anina vlada i Paretovo pravilo

6 jula 2017

Piše: Slobodan Antonić

Paretovo pravilo 80/20 ukazuje na srazmeru dva faktora u složenim sistemima. Na primer, u SAD gornjih 20% stanovništva poseduje 80% društvenog bogatstva, a ostalih 80% Amerikanaca raspolažu tek sa 20% ukupne imovine. Drugi primer: sa 20% potrebnog truda završićemo 80% nekog složenog posla, dok će preostalih 20% zadatka biti okončano tek pošto uložimo 80% ukupnog napora itd.

Paretov zakon za Srbiju može da glasi: dok je u narodu srazmera suverenističkih/proruskih u odnosu na proatlantističke preference 80%:20%, dotle je u vlasti ta srazmera tek 20%:80% (ovde, str. 79-99). Štaviše, ova druga srazmera obično je 10:90 ili čak 0:100, pa kad se u vlasti stigne do srazmere 20:80 to se već smatra velikim uspehom suverenističke (patriotske) politike.

Tačnost ovog pravila može se videti kako po programu, tako i po sastavu najnovije srpske vlade Ane Brnabić (a zapravo četvrte vlade Aleksandra Vučića).

Prva rečenica premijerkinog ekspozea (integralni tekst ovde) glasi: „Glavni strateški cilj Srbije je pristupanje Evropskoj uniji“ (str. 5), da bi se odmah zatim reklo kako važnu ulogu u tom procesu i dalje moraju da imaju ovdašnje atlantističke NVO, tačnije „nacionalni Konvent za EU, platforma koja okuplja preko 700 organizacija civilnog društva, kroz koje nevladin sektor prati i učestvuje u pregovorima Srbije sa EU“ (isto, str. 6).

Atlantistički NVO sektor već je detektovan kao deo antidemokratske i antinacionalne „duboke države“ (ovde), pa premijerkino davanje dodatnog legitimiteta toj dirigovanoj strukturi u okviru neupitnog „pristupanja EU“ ne znači drugo do snaženje kolonijalne prakse unutrašnje kulturne i ideološke (samo)okupacije.

„Apsolutno ću biti hrabra i nastaviti sa nepopularnim merama kada su u pitanju finansijska stabilnost i kada je u pitanju budućnost Srbije“, rekla je Brnabićeva (ovde). Budući da „MMF, Svetska banka i druge finansijske institucije vrlo cene njen rad“ (ovde), to očigledno znači da će „javni sektor“ biti smanjen za 5000 ljudi samo u 2017. godini, a najveći broj otpuštenih biće među onima za čiju delatnost su nadležni Ministarstvo prosvete i Ministarstvo zdravlja (ovde). Samo među učiteljima i nastavnicima, prema najavama, trebalo bi ove godine otpustiti 2700 ljudi (ovde).

MMF i Svetska banka nesumnjivo će čestitati srpskoj premijerki na „hrabrosti“ i na efikasnom targetiranju funkcionalno najvažnijih delova javnog sektora jedne nacije. Prosveta i zdravstvo – kad to potkopate ubrzo se narod pretvara u „stanovništvo“, a stanovništvo u „situacionu populaciju“ koju zatim, po želji, „dopunjavate“ i „preraspodeljujete“ u skladu sa „aktuelnim potrebama“ daljeg obaranja cene rada (ovde).

Premijerka u ekspozeu najavljuje i „postizanje istorijskog kompromisa i pomirenje srpskog i albanskog naroda“ (str. 8). No, ona ni rečju ne pominje rezoluciju 1244 SB Ujedinjenih nacija, niti opisuje kako ćemo se tačno boriti protiv zahteva da, na kraju procesa pridruživanja EU, ipak treba da priznamo „Kosovo“. Ne vidi se, kod nje, makar ni deklarativna namera da se Vlada suprotstavi kampanji naših „zapadnih prijatelja“ za prijem „Kosova“ u UN, što je svakako sledeći korak tog „istorijskog kompromisa i pomirenja“.

U ekspozeu samo sedam rečenica o KiM, a trinaest stranica o digitalizaciji. Ovo je veleizdaja“, uočio je Slaviša Ristić, poslanik u Skupštini Srbije sa Kosmeta (ovde). „Brnabićka poziva na istorijski kompromis sa Albancima, ali kada je u pitanju teritorijalna celovitost zemlje ne može biti kompromisa, pošto kompromisa oko suverene teritorije nema“, rekao je.

Ali, ko je još od velikih medija preneo šta misli jedan Srbin s Kosova koji nije u SNS? Zato, valjda, nova vlada može mirno da nastavi da radi na „kompromisnom“ prepuštanju zavetne hrišćanske teritorije islamskom faktoru, a sve u skladu s nedavnim Predsednikovim pozivom da se „ozbiljnije i hrabrije razgovara o budućim odnosima Beograda i Prištine“ (ovde). A čim naše vlasti najave da će „hrabrije“ pregovarati, to najčešće znači da će se od nečeg važnog odreći a da ne dobiju ništa za uzvrat.

Takođe, u vladi su ostali svi atlantistički ministri, ma koliko kompromitovani bili – od Zorane Mihajlović, za koju se tvrdi da je „vođa antisrpskog i antiruskog lobija u Srbiji i glavni neprijatelj međudržavnog energetskog sporazuma Srbije i Rusije“ (ovde), a koja je, kako se pretpostavlja, i mastermajnd nedavne Blicove kampanje protiv NIS-a (primer ovde, veza ovde), do Zlatibora Lončara, tog tzv. doktora smrti (videti ovde), koji trenutno radi na sistemu obaveznog donatorstva organa u Srbiji i na integraciji Srba u strukturu koja treba da obezbeđuje organe za transplantaciju prvenstveno Nemačkoj i njenim satelitima (videti ovde).

Međutim, neka kadrovska rešenja u novoj vladi – poput ministra vojnog Aleksandra Vulina ili potpredsednika vlade Nenada Popovića – dočekana su sa odobravanjem od jednog dela patriotskih medija. Pečat je, štaviše, na prvoj strani korica doneo slike ove dvojice ministara i naslov „Rusko krilo proevropske vlade“ (ovde). „Izbor Vulina i Popovića morao bi da predstavlja garanciju da se srpski odnosi s NATO-om neće produbljivati“, smatra Pečat, „i da će se, nasuprot tome, raditi na jačanju naših odnosa s Rusijom koji zapravo, i sve više, predstavljaju meru naše samostalnosti“ (ovde).

„Vučić je osnažio rusko krilo vlade“, tvrdi i Novi Standard (ovde), ne samo preko Vulina i Popovića već i „ojačavajući političko mesto Ivice Dačića“, koji je – što zbog većeg broja SPS-ministarstava, što zbog Predsednikove izjave da će u novoj vladi „Dačić biti politički premijer“ (ovde) – sada „moćniji nego kad je premijer bio sam Vučić“ (Novi Standard isto).

Priznajem da sam skeptičan prema tvrdnji da u našoj novoj vladi već postoji nekakvo „rusko krilo“. No, takođe ne mogu a da ne priznam da je svakako ohrabrujuće što nova vlada nije u toj meri atlantistička u kojoj je u prvi mah izgledalo da će biti.

Sama činjenica da je na mestu ministra kulture ostao čovek koji je imao hrabrosti da se direktno suprotstavi drugosrabijanskim kulturnjačkim klanovima i da se založi za zaštitu ćirilice (o čemu sam pisao ovdeovde i ovde) značajna je za dalju borbu da se sačuvaju kultura ovog naroda i njegov identitet.

Međutim, čak i u slučaju da svi spomenuti ministri tzv. ruskog krila odgovore svim našim očekivanjima, najdalje do čega može da se dobaci je 20:80. Atlantistički uticaj ne samo da ostaje suštinski dominanatan, već je i u suprotnosti sa stvarnim raspoloženjem naroda.

Kome nije važan narod, ni ovo mu neće biti važno. No, iskrenim demokratama i suverenistima taj paretovski maksimum za Srbiju od 20:80 teško da može biti dokaz nekakvog „dubokog patriotizma“ našeg lidera i naše vlasti. To pre liči na mrvice koje su bačene kako bi se utešili vrapci – uz tumačenja da se „ne može više“ i uz najave kako „uskoro sledi preokret“ – nego što je izraz ozbiljne i koherentne politike. Jer, zašto je 20:80 „patriotski“ maksimum, a ne 30:70 ili 40:60? A o 80:20 i da ne pričamo.

Pratićemo svakako šta radi vlada, a posebno njeno „patriotsko“ („rusko“) krilo i ceniti koliko se to krilo stvarno bori za državne i nacionalne interese. „Po njihovim delima“ ćemo suditi da li je to zbilja „maksimum“ i šta bi još moralo da se uradi kako bismo dobili ne samo „patriotsko krilo“, već da bismo konačno došli i do istinski patriotske vlade.

(Fond strateške kulture)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *