Атентат на одложено

Atentat na odloženo

5 juna 2015

CEDOMIR Antic 7876Piše: Čedomir Antić

Šta reći o Milu Đukanoviću? „Svaka vlast kvari, a apsolutna kvari apsolutno…“ Ovoj mudroj izreci lorda Ektona valja dodati da čovek opijen vlašću, kome je na rapsolaganju neogranična, a koruptivna moć, živi pod stalnim rizikom da postepeno ili potpuno izgubi razum.

Kako inače tumačiti njegove iracionalne izjave u vezi sa umešanošću Srbije u stvarne ili navodne atentate po Crnoj Gori? Da li neko razuman može da poveruje da je Đukanovićeva vlada osam godina znala da je teroristička Srbija nameravala da ubije najvišeg crkvenog velikodostojnika Crne Gore i da sve vreme o tome nije obavestila javnost ? Da li bi za takav atentat snosio makar posrednu i moralnu odgovornost i Đukanovićev režim, pošto je sa spomenutim srpskim vlastima u to vreme bio u koaliciji? Kako to da Đukanovićevom saradniku i političkom drugu Maroviću nije preselo to srpsko velikodržavlje i ta bahatost… Mogao je da podnese ostavku – liši nas afere „Satelit“, na primer. Ali, možda je preko tog satelita Đukanović saznao za podlu urotu čiji je cilj bio da ubistvom mitropolita kompromituje njegovu demokratsku i natoevropsku vlast.   

Đukanović je, nasuprtot tome, ćutao osam godina. Sada više nije mogao da trpi, valjda zato što istina jednom mora da bude rečena. A kako je atentat sprečen i ko ga je planirao nije spomenuo, ali je ponovio da iza pokušaja ubistva mitropolita Amfilohija stoje one iste sile koje su ubile direktora Dana Duška Jovanovića. Možda su atentatori likvidirani, a ova priča dostojna La Kara ostala iza zidova državne tajne…

Milo Đukanović nikako da shvati… On kao premijer jedne države (a na najvišim je funkcijama već 26 godina – još devet godina pa jednako dugo  koliko je bio i Broz) nema pravo na olake optužbe i apodiktične iskaze, koji bi prošli bez posledica na neku od grana državne vlasti. Dakle, ako je nedavno izjavio da je iza ubistva Duška Jovanovića stajao Vojsilav Koštunica, to je trebalo da učini u času kada domaća i međunarodna istraga, te domicilno sudstvo, imaju dovoljno dokaza za suđenje… Izjava koja je data tek onako, sa kratkoročnom domaćom upotrebom i ograničenim dejstvom u najbližem inostranstvu, nije dostojna državnog činovnika, a kamo li najmoćnijeg političara u zemlji.

Dakle Koštunica je ubio jednog uglednog novinara i prošao nekažnjeno… Osim ako ne računamo javnu političku egzekuciju koju je ovom, sada već bivšem političaru, priredio na konferenciji za novinare Đukanović. Bedna srpska vlada nije ni reagovala… Možda su nešto dužni Đukanoviću? Cene njegovog najuspešnijeg privrednika koga su nekada odavde progonili dok je on učinio čast Švajcasrkoj da se u nju skloni… A posebno su obavezni prema Đukanovićevoj „Eksternoj memoriji“ iz Srbije koja mu možda nije donela pelcer doživotne vlasti (koji je on nekako imao i ranije), ali mu je zato poklonila čudne metode i rasterala malobrojne prijatelje… Uspešno koliko je to nekada uradila za Đinđića… Ista je Đukanoviću prenela i potrebu iskazivanja nekontrolisane mržnje prema neprijateljima. Kako inače razumeti to bljuvanje po razvlašćenom Koštunici… Sada Koštunica nije ni bezuticajni predsednik SRJ, nije ni premijer prezrene vlade Srbije… On je neaktivni penzioner… Ali ipak, Đukanović ga prezire više nego ikada. Meni samo nije jasno: kako je moguće da su ljudi koji su satanizovali Koštunicu od 2001.  do 2008., na jednoj strani tvrdili da je reč o novom Hitleru i opasnosti koja se nadvila nad čitav Balkan, a na drugoj ga slikali kao nesposobnjakovića, lenčugu, dosadnjakovića i truta?  Da li je to samo mržnja ili se radi i o potcenjivanju publike? 

U svakom slučaju, Đukanović se ponaša kao da je i sâm već odavno u političkoj penziji. Pa koristi priliku da, dok su narodne uspomene na njegovu dobru, solomonsku vlast još sveže, provokativnim izjavama zainteresuje potencijalne čitaoce za svoje memoare koji samo što nisu objavljeni.

Đukanovićevo nedržavničko i neodgovorno ponašanje otvorilo je nekoliko velikih i važnih pitanja. Kakva je to demokratska i moderna država u kojoj predsednik vlade pitanje počinjenih najtežih krivinih dela ili pokušaja njihovog izvršenja nigde ne prijavljuje niti omogućava njihovo procesuiranje, već ona za njega postoje samo na liniji odnosa sa javnošću? Kakva je država Crna Gora postala zahvaljujući višedecenijskom bilansu Đukanovićeve vlasti? Da li je moguće da SAD, EU i NATO kao jedinu bitnu karakteristiku vide bespogovornu poslušnost. Dakle poslušne vlada, koja zna da proguta ponos i u poslednjem trenutku promeni odluku oko koje njihovi protektori nisu konslutovani ili nisu na vreme doneli konačnu odluku, može da neprekidno dokazuje da ne poštuju vladavinu prava ni demokratske principe.  Da li će se za deset godina vrli premijer setiti da je upravo u ovo vreme njegov najbolji prijatelj i kolega iz Beograda pokušavao ni manje ni više nego da ga ubije? Sve u interesu istine… i vlasti.

(Dan, Napredni klub)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *