Autorasistički koncept u Srbiji

Autorasistički koncept u Srbiji

24 децембра 2013

zeljko-cvijanovic-vPiše: Željko Cvijanović

Kakav to samo monstruozan um može da se suprotstavi postavljanju izložbe o ratnom stradanju podujevske porodice Bogujevci, koju je troje preživelih članova, koji su te 1999. godine bili deca, postavilo u Kulturnom centru Beograda? Ko bi iole pristojan mogao da ima nešto protov reči Mie David, direktorke Kulturnog centra, koja kaže kako je to „priča o ličnoj tragediji“? „Zašto ne možemo“, pita se ona, „da imamo empatiju za patnju drugoga bez postavljanja pitanja o nacionalnosti. Tek tako empatiju za čoveka“? Protiv toga, naravno, može da bude samo zver. Pošto sam veoma protiv toga, hajde da vidimo kako stoje stvari sa mojim ozveravanjem.

Na prvi pogled sve je na svom mestu – fotografije 14 ubijenih članova porodice Bogujevci, njihova preživela deca kao autori, najava domaćice izložbe koja govori o univerzalnosti tragedije, ugledna publika i neki marginalci na ulazu koji imaju nešto protiv takve postavke, tek da bi potcrtali humanistički napor organizatora i visokih zvanica. Samo nedelju dana pre toga, u Srbiji je 10. decembra obeležen Dan ljudskih prava, izdate su desetine saopštenja organizacija koje se bave time i predstavnika države, i niko, ama baš niko nije se ni usput setio da pomene zajednicu kojoj su danas u Evropi najviše ugrožena ljudska prava. Govorim o Srbima sa Kosova – više od hiljadu ih je pobijeno od prestanka rata 1999. godine, i ni za jednog, ali baš ni za jednog, niko nije odgovarao.

Naravno, rđava je praksa porediti žrtve: to što Srbi na Kosovu žive u uslovima najradikalnijeg aparthejda nimalo ne umanjuje zločin nad porodicom Bogujevci kao i nad mnogim drugim Albancima. Ali to govori kako, nažalost, postoje i gore i nehumanije prakse od poređenja žrtava.

Ako dakle tragedija Bogujevcijevih ima univerzalan karakter, jer su pobijeni nevini ljudi, naša nemoć da unutar tog univerzalnog doživljaja žrtve nema mesta za kosovske Srbe može da svedoči o tome da oni uopšte nisu ljudi. Naravno, ta primedba ne ide na račun autora izložbe, oni su samo opisali slučaj koji im je najbliži, pokušavajući da mu daju univarzalan karakter. Ali, ponavljajući razumno pitanje Mie David „zašto ne možemo da imamo empatiju za patnju drugoga bez postavljanja pitanja o nacionalnosti, dolazimo do zaključka da, kako smo postavili takvo pitanje a u sebi nikada nismo pokazali sposobnost za empatiju prema Srbima, već samo i uvek prema Albancima, tada ne samo da postavljamo pitanje o nacionalnosti žrtava nego pravimo i hijerarhiju među njima. Jer jedne žrtve su „empatibilnije“ od drugih. Dajući jednim žrtvama karakter univerzalnog, a druge ne registrujući, dolazimo do zaključne poruke kako one žrtve prema kojima empatiju nemamo i nisu ljudi.

I tu je problem političkog konteksta ove izložbe. U tome što, univerzalizujući jedne žrtve, dehumanizuje druge. Ideja u kojoj su jedne žrtve predstavnici ljudskog roda, koji dobacuju do univerzalnog načela, a druge koje do tog načela ne dobacuju, pa time i nisu ljudi, jeste jedan od osnovnih postulata nacizma. Jer u nemačkom nacizmu su do univerzalnog načela dobacivali samo arijevski primerci ljudskog roda, dok su se hladnokrvna masovna ubistva Jevreja, Cigana i Slovena objašnjavala činjenicom da ih ubice i nisu doživljavale kao predstavnike ljudskog roda. I tada empatija za Albance, koja izostaje za Srbe, umesto humanističke, postaje rasistička kategorija.

Zato je izložba u Kulturnom centru Beograd mnogo više od provokacije. Rasizam koji su empatijom za jedne i njenim potpunim odsustvom za druge pokazivali predstavnici Druge Srbije danas se kao nikada pre preliva i u srpsku vlast, koja, doduše škrgućući zubima, pristaje na taj nacistički koncept humanih i dehumanizovanih žrtava. Takav autorasistički koncept istorija ne pamti nigde osim unutar radiklano ugroženih grupa, gde se predstavnici jedne političke grupacije (Druga Srbija), zaljubljujući se u jezik dželata, stavljaju u ulogu autentičnih autorasista, dok se predstavnici vlasti otimaju za ulogu kapoa u tom logoru koji nosi ime jedne stare evropske zemlje.

Kako god Jevrejinu u Aušvicu izgledalo da je tamo počeo smak sveta, na kraju je ipak moralo preteći onih koji će da svedoče. Biće ih i među Srbima, koliko god 1941. izgledalo da 1945. nikada neće doći. Doći će i nama i, kada dođe, imaćemo do kraja života samo jedan zadatak da svedočimo o onome što se danas događa na naše oči. O vremenu kada su hteli da nas ozvere.

(Novine Novosadske)

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u