Autošovinizam Čede Jovanovića

Autošovinizam Čede Jovanovića

20 маја 2013

marinko-m-vucinicPiše: Marinko M. Vučinić

Dva veoma važna pojma – duh samoporicanja i autošovinizam- uneli su u svojim esejima i člancima na veoma ubedeljiv i argumentovan način u našu javnost Milo Lompar, Čedomir Antić i Slobodan Vladušić. Oni su već postali sastavni deo svih rasprava o našoj kulturnoj i identitetskoj politici. Ali u isto vreme su i predmet stalnih osporavanja, negiranja i svrstavanja u manifestaciju ideološki ogoljenog populizma i nacionalizma. Ako se prati naš savremeni politički i kulturni život jasno se može prepoznati da duh samoporicanja i autošovinizma imaju svoj specifični tok i način ispoljavanja, svojevrsni ritam delovanja izražavanja. Primera ima mnogo, kako u sferi kulture tako i drugim oblastima društvenog i političkog života.

Čedomir Jovanović – politička Druga Srbija

Ali nedavna istupanja Čedomira Jovanovića u Kažiprstu na TV B 92 i u obimnom razgovoru u listu Vreme ogledni su primer duha samoporicanja i autošovinizma. Iskazan je istinski vrhunac ruženja i nipodaštavanja našeg naroda, pređena je elementarna granica pristojnosti i odmerenosti i izrečene su neumerene ideološke ocene koje su u sklopu poznate liberalno-demokratske političke floskule o neophodnosti da se našem narodu konačno kaže istina o njemu samom, o njegovom endemskom i neuništivom nacionalizmu, i da se pri tome bude brutalno iskren u iskazivanju ocene o samoskrivljenom tragičnom stanju duha u našem društvu i naciji. Tog istorijski važnog zadatka se zdušno poduhvatio upravo Čedomir Jovanović.

A kako zapravo izgleda ta lekovita i otrežnjujuća istina koju moramo da prihvatimo i usvojimo i to u njegovoj zapenušanoj i neupitnoj interpretaciji? On ne preza u ovom svom istinoljubivom pohodu ni od najgrubljih uvreda i političkih diskvalifikacija. Ova njegova već uveliko izražena opsesivna težnja može se jasno prepoznati u istrajnoj nameri da se srpsko društvo suoči sa njegovom neprikosnovenom istinom o našem moralnom i političkom rastrojstvu. Pri tom, ona je izrečena bez ikakvih ozbiljnije iznetih argumenata, zasnovanijih uvida u istorijski i društveni kontekst vremena u kome smo živeli i što je još gore i neprihvatljivije, bez ikakvih obzira i neophodne mere. A izriče ih narodni poslanik koga bi trebalo da obavezuju elementarne norme pristojnosti i odgovornosti za svaku izgovorenu reč i političku ocenu i kvalifikaciju.

Ali, njegova mesijanska opsesija je jača od svakog obzira i argumenta jer on nam konačno donosi toliko potrebnu istinu o nama samima, gorku i neprijatnu, istinu koju samo on ima snage i „hrabrosti“(bolje reći bezobzirnosti) da nam saspe konačno i besprizivno u lice. A kako izgleda ta samoponištavajuća verzija čedističke istine, kao poseban i ekstreman oblik samoporicanja i autošovinizma. To je „nagao izliv istine u narodni mozak“ kako bi to rekao Borislav Pekić.

Ivica Dačić – Vladajuća Druga Srbija

Interesantno je primetiti da je Čedomir Jovanović u svom beskompromisnom traženju da se bude brutalno iskren u kazivanju Srbiji istine i tako prekine lanac dugogodišnjeg laganja i sejanja iluzija i političkih obmana dobio snažnu podršku u liku i delu Ivice Dačića koji se „proslavio“ svojom državničkom izjavom da smo laž o teritorijalnom integritetu naše države u čijem je sastavu naša južan Pokrajina – Kosovo i Metohija ugradili u naš važeći Ustav.

Ali, još je indikativnija njegova tvrdnja u „ autorskom tekstu“ objavljenom na prvoj strani Politike: „I prvo što smo kao vlada i koalicija uradili, bilo je da prestanemo da lažemo. I međusobno, i sve druge ljude u Srbiji i prijatelje pa i neprijatelje u svetu. Da priznamo u kosovskom krugu nema kvadrata i da onda polako Srbiju počnemo da spuštamo na zemlju. Izabrali smo na zemaljskim a ne na nebeskim izborima za zemaljsku Srbiju.“ Čovek bi pomislio da je Ivica Dačić iznajmio nekog od ideoloških jurišnika iz građanske Srbije ili iz istinoljubive Liberalno demokratske partije da mu piše autorske priloge i skupštinske govore. On se ovakvim „autorskim“ tekstovima i istupanjima pokazao kao dobar i priličan učenik, a sada sve više i politički sledbenik ideoloških postulata tzv. građanske Srbije i Vesne Pešić, koja zbog toga ne prestaje da krije svoje zadovoljstvo i oduševljenje jer se Srbija konačno oslobađa svog nacionalizma, a njene ideje o njegovom prevazilaženju (kao osnovnog obeležja našeg društva i naše političke istorije) najzad dobijaju svoje ovaploćenje u preumljenju reformisanih socijalista i radikala – bez obzira što ovo mišljenje ne dele svi sledbenici Druge Srbije, čiji je sada glavni i preostali politički glasnogovornik upravo Čedomir Jovanović. On svakako ima i svoje političke i ideološke sledbenike koji prate njegov osnovni ideološki stav o srpskom nacionalizmu koji je iscrpeo svoju zloćudnu prirodu u odnosu na predstavnike naših bratskih naroda i narodnosti i sada se okreće u pustošenje svog vlastitog zabrana.

Ideološka Druga Srbija

Pišući svoj tekst iz Britanije (osigurana objektivnost i dalekovidost) u Peščaniku Aleksandar Lukić samo potvrđuje ovo glavno ideološko stanovište: „Jedina promena na bolje je u tome što Srbija više nije u stanju da remeti mir i razvoj svojoj okolini: efekti srpskog nacionalizma sada su koncentrisani u Srbiji“. I izjava Blagoja Grahovca – bivšeg savetnika predsednika Crne Gore, objavljena u našim novinama na tragu je ovakve političke koncepcije: „Ovim dogovorom presečen je vekovni problem da se Srbima ne može verovati. Sada, kada civilizovani svet hoće da nam poveruje, to grlato hoće da sruše dežurni srpski usud političari, udruženi sa nekim oltar-zatucanim tipovima, neofašistima i mafijašima“. Najzad nas je prihvatio civilizovani svet i uspeo da obavi proces pacifikacije uvek remetilački raspoloženih i nepouzdanih Srba, a rešen je vekovni problem da se Srbima ne može verovati jer smo prihvatili da se pogazi ustav naše zemlje i prihvate zakoni samoproglašene države Kosovo. Zar ovo nije pravi primer poništavanja elementarnog dostojanstva i istorijske tradicije srpskog naroda?

Ovakav autošovinistički pristup ima i svoj „ pesnički izraz“ u nečemu što se naziva pesma Tomislava Markovića Pravoslavni kukasti krst (iz knjige: Vreme smrti i razonode, VBZ, 2009. godine):
Srpska duhovnost je životinjsko carstvo,
Prirodno stanište belih orlova, tigrova
škorpiona, srpskih vukova, sokolova,
žutih osa, pantera i paukova.
U njemu caruje strvinarstvo
U njemu je sve slepo, u njemu je sve kužno,
u njemu se uvek ratuje.
Srpska se duhovnost s Kosova čuje,
Zaudara na spaljeno ljudsko meso.
Kome je drastično pala cena,
više ne služi ni kao moneta za potkusurivanje.
Srpska duhovnost je centralni eksponat
u imaginarnom muzeju genocida.
Koji nikad neće biti sagrađen.
Jer mi gradimo hram, hram gradi nas.
Srpska duhovnost je pravoslavni kukasti krst.
Na kome treba raspeti sve što je srpsko.
Prvo onog prljavog Ješu Hrista, pa redom.
Spisak je dug kao svetlosna godina
Na posao.

Ali za nas je u ovom tekstu od posebne važnosti da se osvrnemo i navedemo izvorne i ne tako poetski „sofisticirane“ izjave narodnog poslanika Republike Srbije Čedomira Jovanovića, ali koje su veoma bliske ovakvom načinu poetski oblikovanom „mišljenju“ o srpskoj duhovnosti: „Ja ne znam neodgovorniji narod prema sebi i prema drugima od ovog našeg. Da ne ulazimo u analizu 20. veka, ali niko ne postavlja pitanje vrednosti života. Za mene je ta neverovatna potreba da sami sebe jedemo i agresija koja nam je postala jedini način da se dokažemo poput one rečenice – ako ne znamo da radimo, ali znamo da se bijemo. To je ono s čim moramo da se suočimo. Zatrovani smo strašno. Sada se suočavamo sami sa sobom, jer nema ustaša, balija, Šiptara, Srebrenice, Vukovara i svih tih mesta na kojima smo ispoljavali to svoje drugo ja i ostali sami sa sobom. Od velike Srbije stigli smo do Velike Ivanče. Mi smo zemlja koja je toliko lošeg uradila drugima da nam se sad to vraća. Sve ono što su drugi videli u nama opisujući tu sliku koju smo doživljavali kao uvredu, sada vidimo sami kod sebe“.

Veoma je utešno što ovaj liberalno-demokratski analitičar našeg nacionalnog autokanibalizma nije ulazio u analizu dvadesetog veka, jer bi onda njegov sud o destruktivnoj i zločinačkoj prirodi srpskog nacionalizma bio još radikalniji i eksplicitniji. Ovako se samo blagonaklono zadržao na ideološkom stavu koji čini osnovu njegovog političkog delovanja, a čini ga ocena da je srpski nacionalizam predstavljao glavni faktor u razbijanju nikad prežaljene multietničke Jugoslavije, kada je ispoljio svoju zloćudnu prirodu, a on predstavlja i danas preovlađujući način mišljenja i života. I kada je srpski nacionalizam obavio svoj dugo pripremani krvavi i rušilački pohod sa čijim posledicama i tragovima se nismo još uvek suočili na pravi način, već smo ostali njegovi zatočenici, a sve nevolje, progoni, pogromi i zločini koje je doživeo srpski narod u vreme odvijanja građanskih ratova na tlu Jugoslavije samo su pravedna kazna za njegovu vernost nacionalizmu, koji se, u tumačenju Čedomira Jovanovića, svom silinom sada okreće protiv nas samih jer nije uspeo da ostvari svoje ekspanzionističke, zločinačke i imperijalne ciljeve. Sada smo ostali sami sa svojim nacionalizmom koji ubira gorke plodove u savremenom srpskom društvu jer je iscrpeo svoje delovanje u našem okruženju, koje je bilo žrtva velikosrpskog ekspanzionističkog nacionalizma, koji je razbio jugoslovensku multikulturnu utopiju.

Čedomir Jovanović je zato preuzeo na sebe najveći mesijanski politički izazov da našem narodu saopšti istinu, da se mora odreći svog velikosrpskog i ekspanzionističkog nacionalizma, jer mi sami sebe jedemo, a jedino tako nećemo postati žrtva svog vlastitog političkog kanibalizma.

Jovan Cvijić ili: Jedina i prava Srbija

Jedini pravi odgovor na ovako drastično izraženo samoporicanje i autošovinizam mogu biti reči Jovana Cvijića o pravom nacionalizmu iz njegovog teksta O nacionalnom radu: „Za svako pravo i za svaku akciju Srbije treba strani svet zadobiti i raspoložiti istinom, i što je moguće preciznijim dokazima. Pravo nacionalno osećanje ne sme da bude osećanje mržnje prema drugim narodima, zatim ne sme da bude precenjivanje svoje vrednosti i svojih prava, a potcenjivanje osobina dugih naroda“.

(Dverisrpske.com)

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u