ЕВО КАКО ЈЕ ПУТИН ДОШАО НА ВЛАСТ и како је створио моћну Русију

EVO KAKO JE PUTIN DOŠAO NA VLAST i kako je stvorio moćnu Rusiju

29 novembra 2015

Putin 987

Prema oceni uticajnog američkog časopisa „Forbs“, ruski predsednik Vladimir Putin je već treću godinu zaredom najmoćniji čovek na svetu. Iako je Amerikanac Barak Obama na prethodnim listama bio drugi, odmah iza Putina, sada je šefa Bele kuće pretekla i nemačka kancelarka Angela Merkel. Naravno da ovo nije samo Putinova pobeda, mada je on bez sumnje najzaslužniji, već je to priznanje snage i vodeće uloge nove Rusije u svetu. Ali te snage ne bi bilo da na čelo Rusije nije došao Putin, tako da se sa sigurnošću može tvrditi da je upravo ruski predsednik glavni generator moći ove države, i još on tu snagu ume da iskoristi i pokrene novu spiralu jačanja Rusije. Tako ukrug – Putin je uspeo da preokrene katastrofalne istorijske tendencije i sada one rade na blago Rusije.

SNOVI DOKTORA BŽEŽINSKOG

A priča nije počinjala dobro. Pre 17 godina, krajem 1999, kada je mnogima postalo jasno da je tadašnji premijer Vladimir Putin ostao sam na listi potencijalnih naslednika umornog i osramoćenog predsednika Borisa Jeljcina, isto tako su se osećali i sami građani Rusije. Prešavši put od raspale komunističke imperije, preko polugladne i polubose demokratije kvaziameričkog tipa, mnogi su se Rusi već pomirili sa tim da se njihovoj hiljadugodišnjoj državnosti primakao kraj.

Gledali su holivudske filmove u kojima se njihovi sunarodnici bave ili organizovanim kriminalom, ili prostitucijom, ili se valjaju pijani po ulicama i haustorima, pod vlašću ludih diktatora koji civilizovanom svetu prete atomskim bombama. Tako je godinama svet video Ruse, tako su i oni sami počeli da doživljavaju sebe. Pili su koka-kolu, slatku i opojnu kao noć koja ih je prekrila sa Zapada. Jeli su jedni druge, pošto novi američki gazda uživa u tome. U sebi su tiho plakali i sa nadom očajnika s vremena na vreme pogledavali u mračno i hladno nebo iza koga im se sakrio Bog. Nisu ga proklinjali, znali su da su sve dobili po zasluzi, jer su u jednom trenutku besramno poverovali da mogu biti veći i od Njega samog.

Doktor Bžežinski, koji ih je posmatrao svojim plavim očima iz odaja u Lengliju, bio je zadovoljan: „Crna rupa“ je stvorena! Sanjao je decenijama isti užasan san: desantnike Specnaza koji nadiru jašući velike mrke medvede. Ta Rusija koja ga je, okupanog ledenim znojem, decenijama noću budila – više ne postoji na njegovoj šahovskoj tabli. Neće proći mnogo, ruski nuklearni arsenal će zarđati, a pedesetak miliona Rusa biće sasvim dovoljno da posluži kao radna snaga koja će kopati svoju bivšu zemlju i vaditi iz nje sva ona bogatstva koja sada pripadaju njima, najvećim geopolitičkim šahistima ikada viđenim na svetu.

OČI JAGNJETA ILI OČI TIGRA

U takvoj situaciji pojavio se odnekud i Putin. Došao je tiho, skoro neprimetno, dok su detonacije eksploziva i barutni dim obavijali Rusiju – od Moskve do Kaspijskog mora. I svi su odmah znali – došao je da dokrajči Rusiju. Pragmatični, sivi administrator zapadnih interesa, stečajni upravnik bez milosti. Kakav bi drugačiji i mogao biti, kada ga je na vlast doveo lično Boris Jeljcin, čovek koji je u Rusiji ugasio svetlo i svima rekao laku noć? I koji je alkoholisan do stanja delirijuma, plesao i pevao u društvu Bila Klintona, koji se samo smejao, smejao… Američki predsednik je u Jeljcinu video samo zabavniju verziju Belog Bizona, poglavice plemena Šajena, koje je pre dolaska belaca gospodarilo čitavom Velikom ravnicom – od Kanade do Meksika. Ako je Beli Bizon mrmljao indijanske tužbalice kada je za spas preostalog naroda pristao na poniženje da bude narednik u američkoj vojsci koja ih je istrebila, Jeljcin je podoficirski čin primio pevajući popularnu pesmicu „Stjuardesa po imenu Žana“. Ili je bar tako izgledalo Amerikancima…

Sa neskrivenim podsmehom uživali su da posmatraju njegovo omlitavelo telo koje se opasno ljulja i kad nema daška vetra, to podbulo lice sa bolnom grimasom koja ponekad liči na osmeh, tupom maskom čoveka koji sa sigurnošću ne zna ni koji je danas dan. I to ih je silno zabavljalo, kao poluslupani automobili koji u prepunim arenama izvode smrtonosne akrobacije i često završe na krovu. A bolje bi bilo da su, umesto Jeljcinovog teturanja, gestikuliranja i ispijanja piva, pažljivije posmatrali njegove oči dok sve to radi. Da li su to bile oči jagnjeta ili tigra?

ŠAH-MAT KREMLJA

Mnogi nisu tada umeli, a možda nisu ni mogli, da prepoznaju šta je Jeljcin zapravo rekao pred kamerama u Kremlju, 31. decembra 1999. godine, tačno u 12 časova. Ako je neko pomislio da je Jeljcin praktično plakao 12 minuta dok je – i to je zapravo bilo prvorazredno iznenađenje, a ne imenovanje Putina – saopštavao svoju odluku da iznenada i pre kraja mandata napušta predsedničku dužnost, bio je u pravu. A ako bi verovao da su te suze zbog tuge što vlast predaje mladom nasledniku – veoma bi pogrešio. Već u prvoj rečenici Boris Nikolajevič je rekao: „Dragi Rusi, ostalo je još sasvim malo vremena do magičnog datuma u našoj istoriji. Dolazi 2000. godina.“ I nastavio: „Došao je taj dan. Podnosim ostavku. Mnogo puta sam čuo: Jeljcin će na svaki način da se drži za vlast, nikome je neće dati. To je laž. Želeli smo predsedničke izbore da održimo u junu, u skladu sa rokovima propisanim Ustavom, ali sam ipak doneo drugačiju odluku. Odlazim.“

Ova očigledna i vrlo neočekivana promena plana, zatekla je nespremne sve one koji su računali na izbore tek na leto, a među njima su Amerikanci bili najzainteresovaniji. Već sama promena termina donela je prednost onima koji su još ranije znali za iznenadni potez. A takvih je bilo svega nekolicina. Putin, koji je u tom trenutku već tri meseca stajao na čelu opštenacionalnog fronta protiv međunarodnog islamskog terorizma, istog trenutka se mogao smatrati novim izabranim predsednikom. Konkurenta naprosto nije imao, a vremena za njegovo „stvaranje“ sam Jeljcin nije ostavio. Magični datum je došao. Putin je preuzeo vlast nad Rusijom u poslednjih 12 časova 1999, a posle toga, kako sada stvari stoje – i u naredne 24 godine. Rečnikom Zbignjeva Bžežinskog: šah-mat iz Kremlja.

„Rusija u novi milenijum treba da uđe sa novim, pametnim, jakim, energičnim ljudima. Mi, koji smo na vlasti već mnoge godine, mi moramo da odemo. Videvši kako su ljudi sa nadom i verom glasali na nedavnim parlamentarnim izborima, shvatio sam da sam uradio najvažnije delo svog života. Rusija se nikada neće vratiti u prošlost, od sada će se ona uvek kretati samo napred. Ne treba da ometam taj prirodni tok istorije. Držati se za vlast još pola godine, u situaciji kada Rusija već ima snažnog čoveka, dostojnog da bude predsednik, i da mu smetam, to nije za mene“, poručio je Jeljcin tonom punim iznenadne odlučnosti.

U ovom važnom danu, želim da kažem i nešto više svojih ličnih reči nego obično, dodao je odlazeći predsednik: „Hoću da vas zamolim za oproštaj. Za to što se mnogi naši snovi nisu ostvarili. Za to što nam je izgledalo tako jednostavno, a ispostavilo se kao mukotrpno teško. Za to što nisam opravdao poverenje onih koji su verovali da ćemo u jednom skoku preskočiti iz sive i totalitarne prošlosti u svetlu, civilizovanu budućnost. I lično sam u to verovao, ali se pokazalo da smo se namučili. Ipak, nismo uspeli u jednom skoku. U nečemu sam ispao suviše naivan, negde su problemi bili suviše složeni, kretali smo se napred uz greške i neuspehe, mnogi ljudi su bili izloženi potresima. Ali hoću nešto da znate. To nikada nisam rekao. Danas hoću to da vam kažem. Bol svakog od vas izazivala je bol i u meni. U mom srcu. U besanim noćima, mukama i brigama. Šta to treba da uradim da bi ljudi, makar malo, živeli lakše i bolje? Nisam imao važnijeg zadatka. Odlazim. Uradio sam sve što sam mogao.“

NE GLISTA, REČ JE O KOBRI

Među prvim Putinovim rečima tog istog dana, u ponoćnoj novogodišnjoj čestitki, bila je opomena i upozorenje – u Rusiji neće ni na minut nastati vakuum vlasti, a svaki pokušaj rušenja ustavnog poretka biće odlučno presečen. Pravi sud o učinku predsednika Jeljcina, podvukao je, biće moguće dati tek posle mnogo godina. „Nova godina je omiljeni praznik u Rusa. Za Novu godinu se ostvaruju snovi. A u ovako neobičnoj Novoj godini – još više. Podignimo čaše za novi vek Rusije“, istakao je glavni junak ovog, naizgled ne previše sudbinskog događaja. Međutim, veoma brzo se pokazalo da je reč o prvorazrednoj istorijskoj promeni koja je, posle mnogo godina, prvi put unela zbrku u planove arhitekata Novog svetskog poretka.

Ali bilo je već kasno i za doktora Bžežinskog i sve njegove velemajstore: nešto krupno im je promaklo, pobeglo i sakrilo se u toj crnoj rupi zvanoj Rusija. Nešto im se izmigoljilo, iskliznulo kroz prste, a da oni nisu ni primetili. Učinilo im se da je to nekakva glista, jedna od mnogih koje obitavaju u takvim blatnjavim rupama gde žive bedni crvi. Nisu primetili da je reč o kobri, koja se dugo skrivala u mraku i tog dana je samo na tren pokazala glavu – u onom trenutku kada je Putin poručio da dolazi vek Rusije. Ta kobra nije samo Putin, ona je veća od njega. On je u njenoj službi, njen najbolji vojnik i njeno dete. Niko ne zna kako ona tačno izgleda, gde boravi i šta jede, zato je i uspela da preživi i kad joj niko nije davao šansu.

Sve što se danas vezuje za Rusiju i Putinovo ime, pre samo 16 godina delovalo je kao bajka koju u novogodišnjoj noći priča duševno i telesno oboleli gubitnik – kako su Jeljcina doživljavali i u svetu i kod kuće. No u ovoj bajci on je ipak bio stari i isluženi, ali do smrti verni tigar koji je godinama jedini znao gde živi kobra. I koji je žrtvovao sebe, ali i mnoge druge, samo da bi joj kupio još malo vremena da se oporavi i ojača. To je klasična ruska bajka o tri carevića, gde najstariji i srednji stradaju u borbi protiv zla, ali otvore prostor da najmlađi pobedi i spase otetu sestru. Naprosto, posle sloma SSSR-a i neuspešne vladavine Mihaila Gorbačova i njegovih slabih prethodnika, Jeljcinu je pretekla ruševina od države. U njoj ništa nije funkcionisalo, sve se raspalo. U takvim okolnostima bilo je iluzorno išta više od njega očekivati – osim da kupuje vreme i pripremi teren za „nove, pametne, jake, energične ljude“.

Šesnaest godina kasnije, šta imamo? Imamo Rusiju sa Putinom na čelu koja se podigla sa kolena i prešla u globalnu ofanzivu, potiskujući užasnute Amerikance praktično na svim frontovima. Ukrajina, Bliski istok, Balkan, Arktik, Tihi okean – u svim ovim regionima Rusija i njeni saveznici, a pre svih Kina, aktivno napreduju i nepovratno menjaju konfiguraciju „novog svetskog poretka“. Nije još stiglo da se osuši mastilo na knjigama u kojima Amerikanci sami sebe hvale kako su pokorili svet i nametnuli svima neoliberalnu demokratiju, a njihov poredak već odlazi u prošlost. Nije izdržao ni dve decenije.

SNAGA RUSIJE

Svi Putinovi kritičari, pokušavajući na bilo koji način da ga izvrnu ruglu i proglase štetnim i nesposobnim, to čine udarajući na pojedine izolovane tačke. Pa su, na primer, pronalazili „javašluk i korupciju“ prilikom izgradnje velelepnih olimpijskih objekata u Sočiju, videli istorijski krah Rusije u činjenici da je rublja devalvirana radi spasavanja zlatnih rezervi, kao i Putinov debakl kada je Sofija, pod pritiskom Amerike, verolomno povukla svoj potpis sa ugovora o izgradnji Južnog toka. Pa još kada su neofašističke snage u Ukrajini, podržane vladajućim neokonzervativnim američkim silama, posle krvave revolucije svrgnule legalno izabranog predsednika Viktora Janukoviča – sreći nije bilo kraja.

Čak je i spektakularno vraćanje Krima u sastav Rusije bez ispaljenog metka i vojno ponižavanje čitave ukrajinske armije potpomognute stranim i domaćim plaćenicima, takođe proglašeno za slabost Moskve! Razbiti agresivnu kijevsku vojnu formaciju od preko 200.000 ljudi, naoružanu do zuba, a pritom ostati formalno izvan sukoba – suštinski je bila nova bolna lekcija Putina Zapadu. „Patriotski kritičari“ urlali su do neba: zašto Rusija nije „oslobodila“ celu Ukrajinu, do poljske i mađarske granice? Pa valjda zato što Putin nije toliko glup, kao oni koji su se nadali da bi on počinio očiglednu spoljnu agresiju na suverenu državu, sa desetinama hiljada mrtvih civila. Snaga Rusije tokom njene hiljadugodišnje istorije upravo i jeste u tome što se uvek ponašala suprotno od agresora koji su sanjali da je pokore.

Oni koji ne mogu da shvate da su Putin i njegov narod prigrlili pravoslavlje i da su počeli da žive i ponašaju se u skladu sa božjim zakonima, još uvek nisu ništa razumeli. Bog je u istini, a ne u sili, poručuje Putin citirajući Aleksandra Nevskog. Godinama su mu se podsmevali oni koji prinose krvave ritualne žrtve NATO-božanstvu. Sada u Siriji, a prethodno u Ukrajini i Gruziji, ovaj osmeh im se zaledio na usnama. Neka uskoro pogledaju u ogledalo i prebroje zube, da li su im svi na mestu. Rusija je počela da zadaje bolne udarce svojim protivnicima. A oni zasad samo stoje i ponavljaju – ne može nam ništa, Putin je smešan i slab! Da li će NATO imati hrabrosti da uzvrati na otvoreni Putinov izazov? Da li je spreman da pretrpi razaranja svojih prestonica u sukobu sa Rusijom, na isti način kako su stradali Bagdad, Beograd, Tripoli, Damask, Donjeck? Teško. Pre će biti da će se na njihovim licima, umesto samouverenog podsmeha, uskoro pojaviti suze. Tada će im Rusija oprostiti. I svi će živeti srećno u ljubavi do kraja života.

(Bogdan Đurović, Pečat)

KOMENTARI



3 komentara

  1. cane says:

    Nek te dragi Bog nas cuva jos dugo godina i dao Bog da stupimo u zajednicu sa Evroazijom daleko od fasizma i patoloski posrnule Evrope.

  2. vase ime says:

    Pa i problem jeste u oprastaju oprostili su 1918 oprostili su 1941 posle svakog oprastaja hidra je iznova i iznova pokusavala da ih dokrajci misli da je vreme doslo da hidra u smrtnoj agoniji zatrazi oprostaj za sve zlocine koje je pocinila po svetu.

  3. MERI says:

    OVAKO OSNAŽENA I VASKRSLA RUSIJA JE TRUD VIŠE GENERACIJA RUSKIH POLITIČARA. NEKA I DRAGI BOG DA DA RUSKA FEDERACIJA I DALJE NAPREDUJE.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *