Балканске границе, Косово, Република Српска

Balkanske granice, Kosovo, Republika Srpska

7 septembra 2018

Piše: Vladimir Đukanović

Državna granica je pojam koji, posebno na Balkanu, u praksi gotovo ništa ne znači. Osim što se to negde u najvišim pravnim aktima definiše kao linija koja omeđava državnu teritoriju, koju opet, dabome, moramo braniti svim sredstvima, u praksi se ona uvek korigovala i nanovo crtala onako kako bi velike sile rekle. Na nama, narodima sa brdovitog Balkana, bilo je samo da pripremimo kroz međusobno ubijanje i osvajanje što bolje startne pozicije za novo povlačenje „svetih linija“.



Priča o nepromenjivosti granica – opet naglašavam posebno na Balkanu – je besmislena. Dok je sveta i veka granice će se na ovim prostorima menjati, a u zavisnosti ko bude jači i ko bude imao veću i snažniju zaleđinu, taj će imati i veću teritoriju. Istorijski, svi znamo šta bi trebalo nama da pripadne, odnosno šta je ono gde smo mi kao Srbi – istinski državotvoran narod – živeli, stvarali državu i ostavljali veliku kulturnu zaostavštinu iza sebe. Međutim, u realnosti naša teritorija će se uvek menjati, u zavisnosti od toga kako velike sile odrede.

O tome nam najbolje svedoči naša istorija 19. i 20. veka. Da bi velike sile što bolje po nas odredile šta nam pripada, ili šta će nam pripasti, mi moramo da imamo što više resursa da ih ubedimo šta jeste naše. Istorija je svakako jedan od njih, ali od istorije se u današnjici ne živi. Mnogi ističu da nju pišu pobednici. Za današnji zapadni svet mi smo poražena strana, a taj status koji nam je nametnut, što golom silom, što bestidnom politikom protiv nas, a dobrim delom i našim skandaloznim grešakama, moramo sami da promenimo. Ne smemo više da budemo gubitnici, već se moramo okrenuti ka tome da preuzimamo inicijativu, pa polako i određene pobede da odnosimo. Naravno, u skladu sa realnom moći koju u tom momentu imamo.

Za kraj godine se najavljuje brisanje granice između Albanije i tzv. Kosova, zapravo brisanje granice između Srbije i Albanije. Jasno je da se radi o goloj sili na koju mi vojno ne možemo da utičemo, ali zašto ne bismo mogli da probamo politički. Recimo, ako se mimo bilo kog pravnog akta Srbiji otima deo teritorije, onakve kakva je trenutno priznata u Ujedinjenim nacijama, te ako se Šiptarima priznaje pravo na samoopredeljenje – što je svakako nemoguće, jer oni nemaju u Srbiji status konstitutivnog naroda – onda neka nam neko objasni zašto Srbi u Republici Srpskoj ne bi imali to isto pravo. Posebno zbog činjenice da su oni konstitutivni narod u Bosni i Hercegovini i svakako da bi mogli da imaju pravo na samoopredeljenje.

Ako već neko na silu briše granicu između Albanije i Srbije i tako želi da stvara Veliku Albaniju, a zapadne zemlje na to mudro ćute i prihvataju kršenje svih međunarodnih normi, onda ne postoji nikakav razlog da Srbija i Republika Srpska ne izbrišu granicu i kažu da je to sada ista država. Ukoliko se tako bestidno dozvoljava Šiptarima da šire svoj prostor i to nauštrb srpske teritorije, u tom slučaju ne postoji nijedan objektivni razlog da se tako nešto ne dozvoli i Srbima, posebno što oni samo konstatuju vekovnu želju srpskog naroda sa obe strane Drine da živi zajedno u jednoj državi.

Da se razumemo, apsolutno sam za poštovanje Dejtonskog sporazuma. Međutim, ako se prema nama tako brutalno krše međunarodne norme, a i ako je Dejtonski sporazum bar pet puta do sada flagrantno prekršen i prekrajan mimo volje Srba za račun zvaničnog Sarajeva, onda se ovakva aspiracija Srbije o kojoj pišem može smatrati sasvim legitimnom.

Ona bi čak morala da bude uvrštena u naš nacionalni interes. Neka to dežurni dušebrižnici iz nevladinog sektora nazovu kako god hoće – hegemonijom, ekspanzionističkom politikom, težnjom za Velikom Srbijom… Potpuno je nebitno. Uvek ću im odgovoriti „da, to je sve kako vi kažete, samo ne vidoh da se protivite kada neko drugi prema nama ima hegemonističke namere i želju da na našoj teritoriji stvara Veliku Albaniju. Reč jednu o tome ne rekoste.“

Suština je valjda da se nama Srbima usadi da stalno budemo u nekoj defanzivi i da se konstantno za nešto pravdamo, što bi u prevodu značilo da nikada nemamo pravo da legitimno potražujemo nešto što bi mogli da budu naši interesi. Eto, ja se usudih da drugačije mislim, pa taman me svakodnevno razapinjali, što mi inače prija, jer čim me napadne naš nevladin sektor znam da sam nešto dobro uradio.

Ovima na Zzapadu bi trebalo baš ovo poručiti – gospodo, batina ima dva kraja. Vaša nedoslednost i bestidnost može dovesti do nesagledivih posledica, jer nemoguće je jedan narod kinjiti i cepati mu teritoriju, a da se taj narod, inače istorijski državotvoran i narod koji ljubi slobodu, ne uzdigne i ne kaže da samo potražuje ono što mu inače pripada. Otuda, više je nego jasno, granice na Balkanu će se tek menjati. Uz mudru politiku – i Božiju pomoć – ovog puta u našu korist.

(Standard)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *