Bandićev udes i brojne teorije zavere

Bandićev udes i brojne teorije zavere

28 октобра 2014

Josip jovicPiše: Josip Jović

Mogli smo se ovih dana, nakon što je priveden Milan Bandić, zagrebački gradonačelnik s cijelim timom svojih suradnika, naslušati raznih teorija i analiza o razlozima i motivima tog nemilog događaja, koje su često međusobno kontradiktorne, ali redovito plod čistih spekulacija i nagađanja.

Ponuđeni su razlozi, u tome postoji opća suglasnost, dakako, političke naravi. Sklonio ga je, kaže jedna teorija, premijer Zoran Milanović, ili zbog toga što mu predstavlja konkurenciju u borbi za vlast u Zagrebu, ili naprosto iz osvete što ga je napustio i čak pobijedio.

Drugi pak tvrde da je to Josipovićevo maslo, jer se gradonačelnik navodno namjeravao kandidirati za predsjednika Republike, što bi aktualnom predsjedniku, koji čini apsolutno sve i svašta da bi zadržao fotelju, smanjilo izborne šanse. Nekome je (valjda Vesni Pusić) možda bilo u interesu razbijanje Bandić-Čačićeve koalicije. Mnogi bi ruku u vatru stavili kako je afera Bandić naprosto izmišljena kako bi se skrenula pozornost sa suđenja dvojici udbaša u Njemačkoj, ili naprosto od grozne gospodarske situacije.

Suosjećajna javnost

U obranu Milana Bandića stala je moćna i složna djevojčad, a njima treba vjerovati, koju čine Ornela Vištica, Ivana Brkljačić, Mila Horvat, Lana Klingor…

Sve onako na čisto emotivnoj razini. Samo, uvijek na jeziku brzi, Zdravko Mamić ovaj put šuti, kao da ga sudbina bliskog prijatelja uopće ne zanima ili je zanijemio od šoka. Mesić također ništa nije komentirao. Mnoge su tronule suze Milanove majke u Poganoj Vlaci.

Odvjetnici osumnjičenih defiliraju ekranima kao prave zvijezde. Spektakl nije propustio ni Anto Nobilo, koji je skoknuo iz Muenchena namirisavši plijen i pojavivši se ozarena lice pred kamerama. Njihovi su klijenti, kao i obično, dakako posve nedužni i nevini, čisti kao suza. Ankete, kojima bi se ovaj put moglo vjerovati, govore kako samo 19 posto puka misli da je razlog uhićenja naprosto kriminal. Pojavilo se i pitanje zašto je privođenje izvršeno u svetu nedjelju kada je Bandić mogao biti i na misi, još i s Titovom sličicom na reveru, što bi bilo zaista nezgodno.

Jedino razumno objašnjenje moglo se čuti od ministra Ranka Ostojića. Razlog uhićenja sama je korupcija ili ozbiljna sumnja da se o njoj radi, odnosno borba protiv nje. Sumnja u dobre namjere policije i pravosuđa zapravo otežava borbu protiv korupcije i nehotice sumnjičava javnost postaje sudionikom ili saveznikom kriminalaca. Još uvijek se u dijelu javnosti, a to misle i neki ozbiljniji komentatori i političari, misli kako je i Ivo Sanader osuđen samo zato da bi se naštetilo stranci koju je predvodio.

Pa čak ako i ima nekih političkih motiva, ne znači da nije bilo kriminala. Ako vrijedi ona da je put u pakao popločan dobrom namjerama, mogla bi jednako vrijediti i ona da je put u raj popločan lošim namjerama. Niz okolnosti i logika stvari, a ne samo Ostojićeva izjava ili priopćenje DORH-a, upućuju upravo na to kako je posrijedi još jedan veliki korupcionaški skandal.

Razumijemo da su neki pojedinci još uvijek zaštićeni položajem i moći, ali zar bi se ta državna tijela upustila u progon ovolikih razmjera da zaista nemaju nešto opipljivo u svojim rukama? Imovina kojom raspolažu osumnjičeni, koja je u silnom neskladu s legalnim zaradama, najbolji je indikator kako posla nisu čista.

Skupocjeni satovi i umjetnine redovito se pojavljuju kao šlag na torti pomahnitalih milijardera koji srljaju dok ne upadnu u zamku nošeni svojom pohlepom i osjećajem nedodirljivosti. Visoke jamčevine koje nude za svoju slobodu samo produbljuju uvjerenje o organiziranoj mafiji.

Pljačka državnog novca od strane ljudi na državnim ili lokalnim funkcijama postala je općim trendom i čak ne predstavlja više nikakvo iznenađenje ni uzbuđenje. Kao što nije vijest kad pas ugrize čovjeka nego čovjek psa, tako uskoro neće biti vijest kad ulove nekog s rukama u pekmezu, nego kad pronađu političara koji je odolio svim iskušenjima.

Razlozi sumnji

No, to je možda najvažnije pitanje, zašto ipak postoje tako proširene sumnje u poštene odnosno nepolitičke motive tijela gonjenja, tijela zaduženih za zaštitu zakona i javnih interesa?

Konkretno u Bandićevu slučaju to mogu biti dosta blijede inkriminacije. Spominje se korištenje automobila u privatne svrhe, zapošljavanje po vezama, neplaćanje poreza na donacije za izbornu kampanju te trgovina zemljištem.

U našoj političkoj kulturi koju karakterizira snižena kritička svijest tri prva krimena ne uzimaju se suviše ozbiljno (ta premijer je u privatne svrhe koristio čak i avion), tek četvrti upućuje na nešto ozbiljnije prijestupe. Ali, pretpostaviti je, DORH nije izišao u javnost sa svim čime raspolaže. A tijekom istrage obično se otkrije još štošta drugo i teže.

Političke zloupotrebe već smo prihvatili kao nešto normalno, nešto s čim se moramo pomiriti, protiv čega ne možemo ništa učiniti, treba se tek snaći u takvom društvu i svijetu i eventualno nešto za sebe iskamčiti.

Ali razlozi za sumnju leže u još nečem što bi moralo biti zabrinjavajuće za aktualnu, pa i buduću vlast, za sve te političke strukture kao i za nosioce pravosudnih funkcija. Narod je definitivno izgubio svako povjerenje u njih, pa im se ne cijene i ne honoriraju ni eventualni dobri potezi ni ono korisno što učine, ne vjeruje im se više ni kad govore istinu.

(Slobodna Dalmacija)

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u