Bestidni su u Srbiji predugo sposobni

Bestidni su u Srbiji predugo sposobni

5 januara 2014

Branko ŽujovićPiše: Branko Žujović

Samo u Srbiji, tvoje sanke lete natraške. Umesto irvasa koje su pojeli, vuku ih džukele, besne od vlasti, laži i političke moći. (iz nenapisanog pisma srpskom Deda Mrazu)

Kada bih pisao srpskom Deda Mrazu, napisao bih mu da je u 2013. godini bio samo jedan trenutak koji nas je na momenat učinio nacijom. Prvi put posle smrti patrijarha Pavla. Srbija je bila ujedinjena u trenutku kada je prikupila novac za operaciju male Tijane Ognjanović, koja sve to nije izdržala. Otišla je počivšem patrijarhu, a Srbija je, vrlo brzo, povratila svoje žuto, gubitničko lice.

Tabloidne rasprave i petparačka sumnjičenja oko trošenja sakupljenog novca izlila su toliko medijskog taloga, da je besprizorna galama svetine preplavila tragediju porodice Ognjanović, svodeći njene unesrećene članove na osumnjičene ili aktere bombastičnih vesti, kako vam drago.

Kada bih pisao srpskom Deda Mrazu, zvao se on Vučić, Mišković ili Brisel, skresao bih mu da jedini on poklone deli odraslim politikolikim primatima, unapred i prilično glupo, da ne kažem zlobno. Kako neko od njih nešto obeća, novu fabriku namenske industrije, koja će obilnim izvozom da nas preporodi, obeća da će uhapsiti Darka Šarića do kraja godine ili objavi da će sve sporne privatizacije rešiti za koju nedelju, najduže za koji mesec, a kriminalce redom potrpati u zatvor, pa beskrajno najavljuje spektakularna hapšenja bez pravog finala, neko mu ubaci moć i popularnost kroz dimnjak, pravo u čarapu prevrnutu ko zna koji put.

Kada bih pisao srpskom Deda Mrazu, napisao bih mu da sva srećna društva liče jedna na druga, jednako kao i nesrećna. Razlika je što u srećnim ili srećnijim zemljama vesti saopštavaju u prošlom vemenu, a u Srbiji je sve u nedokučivom futuru.

Negde kažu: izgradili smo toliko i toliko puteva, toliko i toliko mostova i pruga, otvorili toliko novih radnih mesta i toliko proizveli toga. U Srbiji, samo odoka nabace: izgradićemo, raspisaćemo! I dobiju od tog našeg invalidnog Deda Mraza, a naročito od onih nebrojenih koji, uprkos svemu, još veruju u političko mesijanstvo, sve što požele za novu godinu. Osim, naravno, šarenu lažu Evropske unije. Sve dok je nemaju, ona ima smisla. Zbog toga bih srpskom Deda Mrazu napisao da samo njegove sanke lete natraške. Umesto irvasa, koje su zaklali i pojeli, vuku ih džukele besne od vlasti, laži i političke moći.

Kada bih pisao srpskom Deda Mrazu, napisao bih mu da su u Srbiji bestidni predugo sposobni. Bio sam mali, kada je na našu vikendicu svraćala komšinica, baka Ruža. Posle podne je, sa prvim sutonom, dolazila kod moje babe da razgovaraju. Jednom je ispričala priču o zetu, koji je bedno prevario tasta i šuraka. Ucenio ih je vraćanjem ćerke, odnosno sestre, ako mu trajno ne ustupe neku bezveznu poljoprivrednu mašinu, koju su prethodno kupili zajedno, po trećinu. Baka Ruža je zadivljeno, čak pomalo ushićeno zaključila da je taj nikogović – sposoban. Pre više od trideset godina, postavila je dijagnozu Srbije od koje do danas neizlečivo bolujemo.

Sposobni su iskočili iz tog kombajna i rasuli se po Srbiji. Vodili su nas celu 2013. godinu, kao i sve prethodne, još otkako ih je baka Ruža ispričala. To je ona rasprostranjena podvrsta polupismenih i uopšte zakorovljenih, što na stolu nemaju računar ili ga ne uključuju, ako ga već imaju. A imaju ga kao što imaju bejzbol palicu ili solidno iskopiran „Armani“ kupljen kod šanerke. Polusvet, u normalnim okolnostima nedostojan štale, pred čijim stranačkim i direktorskim vratima danas zadivljeno džedžite i obijate im pragove, kako bi vas ili vašu decu zaposlili ili makar privremeno angažovali.

Njihov smisao za primitivnu kombinatoriku i stranačko spletkarenje jači je od bilo koje vaše diplome, bilo kog vašeg znanja, baš kao i cvrkutava sekretarica koja vas ne pušta u njihov kabinet, kao da ste zaraženi bedom. Često dežmekasti i bučni, oni su tu gde jesu, na evropskim kormilima Srbije, jer su sposobni. Umeju da mute i ceni se što po ustalasanoj vodi, kao i svaka društvena fekalija, umeju elegantno da isplivaju kraul od izbora do izbora, a da ne potonu.

Davali su vam i 2013. godine da lepite plakate, budete u biračkom odboru za dnevnicu ili da delite „flajere“ pod stare dane. Daće vam opet! Stajali ste namrgođeni od briga iza njih, dok su se slikali ispred nemaštovitog štanda na trgu, za podjednako nemaštovit lokalni list i televiziju koja nema pametniji program od njihovih besmislenih gostovanja. Cele 2013. klimanjem glave i udvoričkim odobravanjem maskirali ste prozirnost i trapavost njihovih rečenica. Pamtim kada je jedan od tih, u otvorenom studiju neke lokalne televizije dreknuo: „Šut’ profesore!“. I profesor je ućutao. Zna ko je šef.

Bolje niste ni zaslužili, kada vam sin inženjer i ćerka, nezaposleni lekar, besposleni po „Fejsbuku“, gde stvarno žive, pljuju starletu koja ne zna kada je počeo Prvi svetski rat. Pažljivo sam 2013. godine pratio pomamu u medijima i na društvenim mrežama protiv Devojke Oro. Te ne zna ovo, te ne zna ono.

A Devojka Oro, zahvaljujući tolikom publicitetu srpskih sveznalica, bez problema zaradi inženjersku ili lekarsku platu za jedno veče i to samo za sedenje, do duše uz blago kikotanje, u separeu kafića u bilo kom gradu. Ko je onda zaista diplomirao u ovom životu? Vi i vaša deca ili sposobni baja kom se ulizujete i Devojka Oro koju ismevate želucem, dok ona ima sve stvarne razloge da se smeje vama?

Zato bih u pismu srpskom Deda Mrazu istakao da u Srbiji svi zaslužuju silikone. Poneka napred i pozadi, a većina samo u glavi. Čime, ako ne superglupošću jednakoj koeficijentu inteligencije mozga od silikona, objasniti opsednutost srpskog plebsa glupim starletama. Eno vam sestre Bekvalac sa sve Vladom i Stanija sa sve Filipom, datumom, Nobelovom nagradom, Briselskim sporazumom i pretpristupnim pregovorima. To su maske iste tragikomedije, to su simboli pretpristupnih vremena sposobnih.

Ne lažimo se, godina 2013. bila je surova, ali ne zato što su raskinuli Nata i Vlada, Stanija i Filip ili EU i Ukrajina. Njeno finale gledam juče i danas u televizijskim izveštajima iz Volgograda. Pre toga, sa horizonta mog života ukrala je Josifa Tatića, Uga Čaveza, Bigasa Lunu, Reja Manzareka, Džejmsa Gandolfinija, Daglasa Engelbarta (izumitelja računarskog „miša“ i E-pošte), Umberta Paninija (poslednjeg od braće Panini, izumitelja samolepljivih sličica i albuma za njih), Denisa Farinu, Lu Rida, Doris Lesing, Nelsona Mendelu, Pitera O’Tula, Ružicu Sokić i Mihaila Kalašnjikova.

Između ovih redova su Aleksandar Tijanić, kog pamtim po nešto manje slavnim scenama od posthumnih prikaza punih superlativa, upotrebljena, iskorišćena, sahranjena pa pokradena Jovanka Broz i kao Atlantik hladna Margaret Tačer, koja mi nedostaje koliko i magla sa blejanjem na Foklandima.

Voleo bih da ovim tekstom širim zarazu neosnovanog optimizma, kao što se očekuje o Novoj godini, ali neću. Mogao bih, ispraćajući vešticu od 2013. godine, da napišem kako će sledeće sigurno da bude sve napredno. Puteno kao u Alekovom obećanju. Da ćemo se priključiti EU, kao u snu biračice koja sanja Borisa Tadića, pa da i ja konačno dobijem nešto od srpskog Deda Mraza, neki grant, neku nominaciju za nagradu, neki IPA projekat, neku šarenu lažu. Neću, bre! Zato što u Deda Mraza još želim da verujem. U onog pravog, čije zveckave sanke vuku irvasi isključivo zimi, uoči našeg Božića i koji deci donosi zaslužene darove. Dok je te želje, ne trebaju mi silikoni, ni proteza razuma zvana EU, sva u rasteru srpske gluposti. Srećna vam 2014. godina i svakoga ko vam kaže da raj počinje na njenom kraju oterajte u prvu rečenicu Devojke Oro koje se setite. Recite za početak: neću i ne znam. Ne zanima me!

(Glas Rusije)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *