Битка за Републику Српску

Bitka za Republiku Srpsku

1 decembra 2015

stefan-karganovic 769Piše: Stefan Karganović

Ozbiljna politička kriza, koja polednjih nekoliko nedelja zahvata Republiku Srpsku u vezi sa odlukom Narodne Skupštine RS da sprovede referendum kojim bi se građanima omogućilo izjašnjavanje prema nametnutim centralnim pravosudnim ustanovama BiH, u centar pažnje opet postavlja donedavno zapostavljeno pitanje „Bonskih ovlašćenja“ visokog predstavnika.

U Bosni i Hercegovini skoro svako zna na šta se odnose „Bonska ovlašćenja“. U Srbiji to verovatno nije slučaj i zato bi kratko objašnjenje bilo umesno. Prema opšteprihvaćenom tumačenju, „Bonska ovlašćenja“ su regulativni mehanizam koji stoji na raspolaganju visokom predstavniku u slučaju da se ostala sredstva ubeđivanja, zastrašivanja i prisile – pokažu nedovoljnim. Pre nešto više od deset godina visoki predstavnik je posegao za ovom prerogativom kada je naredio smenjivanje i udaljavanje iz javnog života nekoliko desetina redovno izabranih ali „nepodobnih“ funkcionera Republike Srpske. Na isti način 1999. godine bio je smenjen tadašnji predsednik RS Nikola Poplašen. „Bonska ovlašćenja“ su, prema tome, krajnje sredstvo za nametanje volje „međunarodne zajednice“ u Bosni i Hercegovini preko kancelarije visokog predstavnika, ili OHR. Kao što smo naveli, za to postoji nekoliko značajnih presedana, i uz jedan izuzetak, uvek su bili na štetu Republike Srpske i pojedinaca iz reda srpskog naroda u BiH.

Da li će visoki predstavnik primeniti takozvana „Bonska ovlašćenja“ da poništi referendumsku odluku Narodne skupštine Republike Srpske i preduzme druge represivne mere kojima se preti, i da li on uopšte ima pravo da to učini? Reći da „neće“, ili da ne bi mogao da pokuša, bilo bi verovatno netačno i u najmanju ruku krajnje neodgovorno. Visoki predstavnik Valentin Incko je nedavno javno saopštio da, što se njega tiče, dugogodišnje nekorišćenje ovaj navodni institut ni u kom slučaju ne stavlja van snage. U julu ove godine Incko je izjavio da je za primenu ovog sredstva „još uvek rano“, ali to ne isključuje mogućnost da bi do toga moglo doći kada se, sa stanovišta protivnika referenduma, od kojih je on jedan od najistaknutijih, steknu okolnosti. [1]

„BONSKA OVLAŠĆENJA“ PROTIV REFERENDUMA

Prema tome, pretnja da bi se „Bonska ovlašćenja“ mogla aktivirati da se spreči održavanje referenduma u Republici Srpskoj, ili da se rezultati ponište, nije puka teoretska mogućnost. Štaviše, ovakav scenario sasvim je realan i rukovodstvo i javnost Republike Srpske moraju biti spremni da na njegovo eventualno aktiviranje reaguju na odgovarajući način. U najmanju ruku, pozivanje na ovaj mehanizam da se referendum spreči, združeno sa drugim blokirajućim potezima koji su na raspolaganju, bilo bi dovoljno da unutar Republike Srpske indukuje ozbiljnu političku krizu. Potpuno je druga stvar kakve realne mogućnosti visoki predstavnik i međunarodni faktori koji iza njega stoje stvarno imaju da u današnjoj konfiguraciji geopolitičkih snaga pomoću ovog mehanizma svoje namere i efektivno sprovedu.

Kada je reč o sprovođenju referenduma, Narodna skupština Republike Srpske artikulisala je suštinu načelnog pitanja još u Zaključku usvojenom 14. maja 2009. godine [2], i rečeno tada važi i danas. Tamo se besprekornom pravnom logikom konstatuje da su „Članom III Ustava Bosne i Hercegovine utvrđene (…) nadležnosti koje pripadaju institucijama Bosne i Hercegovine. Takođe je utvrđeno da ‘sve vladine funkcije i ovlašćenja, koja nisu Ustavom izričito data institucijama Bosne i Hercegovine, pripadaju entitetima’.“

Ovu odredbu dejtonskog ustava BiH pravnici će prepoznati kao bukvalni prevod Desetog amandmana Ustava SAD, kojim se pravi oštra distinkcija između ograničenih i jasno definisanih ovlašćenja delegiranih centralnim organima vlasti (express powers) i preostalih ovlašćenja (reserved powers), koja ostaju u nadležnosti „suverenih država,“ odnosno entiteta u bh kontekstu.

Da bi se pravilno cenila utemeljenost tadašnjeg Zaključka Narodne skupštine, koji je mutatis mutandis do najsitnijih pojedinosti primenjiv i na referendumsku kontroverzu danas, nije zgoreg navesti i ključne članove 4. i 5. tog Zaključka, gde je sporno pitanje u vezi sa protivzakonitim prenosom nadležnosti sa entitetskog na nivo centralne vlasti u Bosni i Hercegovini sažeto i ubedljivo izloženo.

Koliko je poznato, ovaj Zaključak Narodne Skupštine iz 2009. godine nikada nije bio opozvan, a razlozi na kojima počiva analitički su ispravni u svakom slučaju. To naročito važi za glavni argument da je prisilna izmena ustavnog uređenja (tj. Aneksa IV Dejtonskog mirovnog sporazuma) jednaka rušenju ustavnog poretka u Bosni i Hercegovini. Ono što nesporno važi za načelni stav Narodne skupštine Republike Srpske o otuđivanju ustavnih nadležnosti 2009. godine važi podjednako i za referendumsko pitanje 2015. godine.

„BONSKA OVLAŠĆENJA“ RUŠE DEJTON

Što se tiče načelnog pitanja kako se ono postavlja danas, tekst Zaključka Narodne skupštine Republike Srpske iz 2009. godine je neophodno uvodno štivo. Politička javnost bi trebalo da ga pažljivo i kritički prouči i pokuša da u njemu pronađe bilo kakav stav ili aluziju kojima bi se, makar teoretski, sa stanovišta pravne teorije ili demokratske prakse, mogla staviti zamerka. Mislimo da u tome neće uspeti. Razlog je jednostavan. Narodna skupština Republike Srpske ukazuje na načine kako su tokom proteklih godina, od okončanja rata, odredbe Dejtonskog sporazuma – a to je jedini merodavan dokument za uređenje posleratnog političkog sistema u BiH – bile narušavane i izigravane grubo i sistematski od strane dežurnih međunarodnih komesara. Naglasak je, naravno, na praksi nasilnog prenošenja onih ovlašćenja, koja, po Dejtonskom mirovnom sporazumu, isključivo pripadaju entitetima. U ovom slučaju to znači sa Republike Srpske na po Dejtonu minimalistički koncipiranu centralnu vlast u Sarajevu, a sve u funkciji protivdejtonske centralizacije u BiH. Uspostavljanjem ex nihilo, dekretom visokog predstavnika, ustavno nepoznatih centralnih pravosudnih organa, sa osloncem na nigde pomenuta „Bonska ovlašćenja“, ruši se Dejton, sa svim vrlo ozbiljnim posledicama koje iz toga proističu.

U toj političkoj debati Narodna Skupština RS je branilac i pobornik važećeg međunarodno-pravnog dokumenta na temelju kojeg je u BiH 1995. godine bio postignut mir. Istovremeno, Skupština sasvim opravdano zahteva da budu uvažene sve političke ustanove i načela koji su na temelju tog opšteprihvaćenog dokumenta izrasli, a da bespravno nametnuti instituti, nakon demokratski izražene volje naroda, budu ukinuti. To je bila osnovna ideja neodržanog referenduma pre pet godina i to je osnovna zamisao referenduma koji uskoro treba da se održi.

Iz toga jasno sledi da su revizionisti i remetilački faktor u složenom bh političkom sistemu upravo oni koji Dejtonski sistem osporavaju i dovode u pitanje, i to potpuno mimo svake demokratske procedure, diktatom i nametanjem rešenja koja slobodnom voljom bar jednog od konstitutivnih naroda ne bi bila prihvaćena.

Odgovor podrivača ustavnog poretka danas isti je kao 2009. godine: podizanje političke napetosti, pritisci, pretnje i vađenje iz naftalina njihovog poslednjeg i najsumnjivijeg aduta – „Bonskih ovlašćenja“ [3]. Javnost ima pravo da bude obaveštena o sadržaju i poreklu tzv. „Bonskih ovlašćenja“, koja su do sada prebivala u kompletnoj tekstualnoj anonimnosti.

FANTOMSKI DOKUMENT

Taj prinudni mehanizam visokom predstavniku u BiH navodno pruža dodatne mogućnosti za donošenje, tumačenje i sprovođenje i drugih vrsta odluka, pored onih koje su izričito navedene u Dejtonskom mirovnom sporazumu. Već godinama, prilikom svake nasilne intervencije u politički život BiH, visoki predstavnik se poziva na ta ovlašćenja ili njima preti i koristi ih da svoje postupke opravda. Sa srpske strane, koja od njihove primene najviše strada, čuli su se samo apeli za njihovo ukidanje, ali nikako ozbiljni zahtevi da se javnosti pokažu dokazi realnog postojanja, pravni izvori i konkretan sadržaj.

Pretraga na internet prezentaciji OHR u nastojanju da se ta pitanja razjasne ostaje bezuspešna. Kada se ukuca „bonska ovlašćenja“, dobija se samo spisak mera i odluka visokog predstavnika koje se na njih pozivaju. Međutim, teksta tog enigmatičnog, ali istovremeno po posledicama vrlo uticajnog, dokumenta – nigde nema. [4]

Misterija „Bonskih ovlašćenja“ najzad je na sasvim zadovoljavajući način razjašnjena, i za tu kapitalnu uslugu dugujemo zahvalnost britanskom politikologu i stručnjaku za Istočnu Evropu dr. Džonu Loklandu (na fotografiji ispod). Rezultat njegove stručne analize neke će frapirati, neke razbesneti, ali sigurno je da nikoga neće ostaviti ravnodušnim.

U suštini, po pitanju Bonskih ovlašćenja Loklandova teza svodi se na sledeće. Ta ovlašćenja nemaju nikakav formalno-pravni status zato što svoje poreklo vode iz jednog „podsticaja“ PIC – Saveta za implementaciju mira, upućenog visokom predstavniku 1997. godine da „maksimalno koristi“ svoje već postojeće prerogative za tumačenje i primenjivanje odredaba Dejtonskog sporazuma. Međutim, pošto je formalno-pravni status samoga PIC prilično klimav, s obzirom na to da se takvo nadzorno telo nigde ne pominje u Dejtonskom sporazumu i da mu prema tome nisu dodeljene niti određene nikakve nadležnosti, sam PIC ne raspolaže punovažnim ingerencijama bilo kakve vrste koje bi mogao preneti na nekog drugog, a najmanje putem neformalnog „podsticaja“.

SILEDŽIJA NA STUBU SRAMA

Pravno stanje u pogledu „Bonskih ovlašćenja“ moglo bi se rezimirati ovako. Jedna ustanova koju Dejtonski mirovni ugovor ne poznaje i koja u tom međunarodnopravnom aktu nema nikakvo uporište – Savet za implementaciju mira – prenosi ovlašćenja kojima ne raspolaže na drugu ustanovu, u ovom slučaju visokog predstavnika. On ih zatim koristi u svrhu vaninstitucionalnog – bilo bi pravilnije reći, samovoljnog – menjanja okvira i sadržaja ustavnog poretka u Bosni i Hercegovini.

Iz toga proizlazi zaključak da u formalno-pravnom smislu „Bonska ovlašćenja“ zapravo uopšte ne postoje. U doskorašnjem unipolarnom poretku ta činjenica možda nije značila mnogo niti je predstavljala posebnu prepreku samovolji u međunarodnim odnosima. Međutim, u svetu koji je u sve većoj meri multipolaran, uz obnovljenu i snažnu potvrdu načela međunarodnog prava, sredstva za efikasno suprotstavljanje bespravnoj prinudi sada su sve brojnija. Na Republici Srpskoj je da ta sredstva izabere i efikasno koristi. „Bonska ovlašćenja“ su jedan drski, bezobrazni blef. Žrtve bezobzirne primene tog blefa do sada su ga po inerciji prihvatale, neodgovorno propustivši da njegovu pozadinu istraže i na odgovarajući način problematizuju. Nesvesno i obezglavljeno time su doprinosile sopstvenom slabljenju i političkom samouništenju.

Svojim prilježnim istraživačkim trudom dr Lokland je bio prvi da samozvanoj međunarodnoj zajednici uzvikne: car je go!, i da tu istu poruku pošalje njenom namesniku u Sarajevu. Svi srpski politički faktori i najšira javnost sada bi trebalo da mu se u tome pridruže, da svojim neumoljivim skandiranjem razgolićenog i osionog imperatora skinu sa prestola i da siledžiju postave na mesto koje mu stvarno pripada, a to je stub srama.

_________
Uputnice:

[1] Tanjug, 21. jul 2015: Incko: još je rano za primenu Bonskih ovlašćenja.

[2] Službeni glasnik Republike Srpske, 15. jun 2009, str. 3-4.

[3] Vidi: Dušan Janjić: Dodik u koordinaciji sa Rusijom cepa BiH, OHR ima pravo da suspenduje i njega i referendum, NSPM/Tanjug, 17. jul 2015.

(4) http://www.ohr.int/search/?qry-txt=bonn+powers&date-txt=&date1-txt=&date2-txt=&pgsz=20

Referat pročitan na skupu o Referendumu u Republici Srpskoj, održanom u Beogradu 28. novembra 2015.

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *