„Bljesak“ u Medarima

„Bljesak“ u Medarima

2 маја 2013

Boris PavelićPiše: Boris Pavelić

Na što je mislio predsjednik Republike Ivo Josipović kada je jučer u Okučanima izjavio kako »bez akcija kakve su bile Bljesak i Oluja ne bi bilo slobodne Hrvatske, pa ni ove Hrvatske koja zagovara i promiče sva ljudska prava i sva nacionalna prava«? O kojoj to Hrvatskoj govori Josipović? Je li to zemlja u kojoj je ubojstvo 22 mještanina sela Medari 1. svibnja 1995. i danas, osamnaest godina poslije zločina, još uvijek u »predistražnoj fazi«? Je li to Hrvatska u kojoj nijedna institucija nije učinila ništa da utvrdi tko je toga dana, umjesto da časno oslobađa svoju zemlju, likvidirao jedanaest žena i troje djece: osmogodišnju Gordanu Vuković, jedanaestogodišnjeg Gorana Vukovića, i sedmogodišnju Draganu Vuković? Bi li Ivo Josipović imao snage, umjesto u Okučane, otići u Medare, pa izgovoriti to isto: »Bez akcija kakve su bile Bljesak i Oluja ne bi bilo slobodne Hrvatske, pa ni ove Hrvatske koja zagovara i promiče sva ljudska prava i sva nacionalna prava?« Jer, u Okučanima ta rečenica zvuči onako kako političari žele; u Medarima ona zvuči kao ruganje i uvreda.

U Medarima, dakle, 1. svibnja 1995. rano ujutro ubijena su 22 od 24 tadašnja mještanina. Bljesak je upravo bio počeo; vojni je nalet bio silovit, ali izgledi za pobjedu posve neizvjesni – Krajina je tada još mogla djelovati nepobjedivo. Vojna logika u takvim bi okolnostima možda i mogla opravdati kakav neplanirani, nedopustivi ispad – ali ubojstvo gotovo svih mještana u selu, zajedno sa ženama i djecom?! Tim više što Hrvatska vojska te 1995. nije više bila improvizirana skupina loše naoružanih, ali dovoljno hrabrih da se suprotstave tenkovima i zrakoplovima: 1995. HV je postala snažna vojska uvježbana i organizirana prema američkim uputama. Takav se zločin, naprosto, nije smio dogoditi.

Ali dogodio se – a slijedili su i novi, administrativni, još zloćudniji od onoga prvog – i traju do dana današnjega. Sestre Radmila i Mirjana Vuković, kojima su ubijeni roditelji i mlađa sedmogodišnja sestra Dragana, 2006. tužile su državu. Kao i više od stotinu hrvatskih građana – uglavnom Srba, ali i Hrvata – izgubile su sud. Izgubile ga, pa moraju platiti troškove postupka. Država je zato pokrenula ovrhu nad onim što imaju. Jedna jedina institucija u ovoj zemlji, nevladina koordinacija za ljudska prava Documenta, nastoji im pomoći. Zbog Documentina pritiska, sestrama Vuković nije još oduzeto sve što imaju – ali bit će. Jedan je sudski postupak dakle dovršen – onaj u kojemu žrtve gube i sud i imovinu; drugi nije još ni u začetku – onaj u kojemu žrtve dobivaju zadovoljštinu, a društvo pravdu.

Pa na koju to onda zemlju Ivo Josipović misli, kada spominje »Hrvatsku koja zagovara i promiče sva ljudska i nacionalna prava?« Hrvatsku gledanu iz Medara, ili Hrvatsku gledanu iz Bruxellesa? Nadali smo se da će te dvije perspektive postati identičnima, ali prevarili smo se. Zato je Josipovićevo jučerašnje zadovoljstvo, ma koliko mu opravdanja briselske pohvale pružale – najobičnija prevara.

(Novi list – Rijeka)

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u