Bogataši

Bogataši

22 августа 2014

SanjaModrićPiše: Sanja Modrić

Napokon jedna ekonomska odluka ove vlasti za koju se može reći da je na dobrom putu.

Smanjuje se, dakle, porez na dohodak, prvo kroz povećanje neoporezivog dijela plaće, a drugo kroz dosta značajno podizanje granice za primjenu najviše porezne stope od 40 posto.

Kombinacija tih dviju fiskalnih korekcija po malo će povećati primanja svima – najslabije plaćenima, istina, najmanje – ali zato će pravi sretni dobitnik biti jedan dosta veliki dio one društvene skupine koja se nominalno naziva srednjom klasom.

Mnogi će ovdje, naravno, reći kako je nepravedno da zaposleni koji se kod nas uklapaju u, istina, generalno labave definicije srednje klase, dobiju najviše.

Kao što je poznato, riječ je, teoretski, o dobro obrazovanim profesionalcima koji imaju stabilan posao te ionako solidna primanja koja im omogućuju vlastiti stan ili kuću, godišnje odmore izvan mjesta gdje žive, financiranje kvalitetnog školovanja djece, zdravlja i kulturnih potreba.

Ali upravo je taj sloj, sloj koji se općenito smatra glavnim osloncem demokracije, kod nas proporcionalno najviše osiromašio u svim turbulencijama proteklih dvadesetak godina. Prema nekim procjenama, ono što je ostalo od srednje klase u Hrvatskoj danas stane u brojku od desetak posto stanovništva.

Usporedbe radi, prije dvije godine u njemačkim sam medijima čitala kako su jako zabrinuti jer im se srednja klasa u 15 godina suzila na »samo« 58 posto populacije. Slični procesi odvijaju se i u drugim zemljama. A u SAD-u, gdje su razmjeri socijalnih razlika tradicionalno doista ogromni, računa se da srednji sloj spada tridesetak posto ljudi, još uvijek tri puta više nego kod nas.

S tih naših 10 posto, mi smo u rangu sa Srbijom, nešto malo bolji od Bugarske i – mnogi će se iznenaditi – duplo lošiji od Rumunjske.

Za mnoge naše profesore, inženjere, menadžere, prevodioce, pripadnike umjetničkih i medicinskih zanimanja i niz drugih bolje obrazovanih građana danas je nezamislivo kupiti stan veći od kutije za cipele jer svojim obiteljima ne mogu više priuštiti apsolutno nikakav standard osim golog života.

Pomicanje najviše stope poreza na dohodak tim će ljudima ipak donijeti neki plus od sto do 200 eura mjesečno.

Porez od 40 posto na najviše plaće uobičajeni je dio socijalno pravednog i u svijetu općeprihvaćenog sustava progresivnog oporezivanja, ali kod nas je i to pretvoreno u svoju vlastitu karikaturu.

Jer, prema važećim propisima, bruto od 8800 kuna je granica od koje se na zaposlene u Hrvatskoj već primjenjuje porez od 40 posto iako je zapravo riječ o neto plaći od oko 6000 kuna.

To znači da su vlasti ove zemlje sve do sada smatrale da je kod nas bogat onaj tko za mjesec dana rada stavi u džep tih 6000 kuna, svotu koja je jedva desetak posto veća od prosječne plaće, a od koje gradska četveročlana obitelj može nekako preživjeti samo na kruhu, krumpiru i kupusu.

Ta vrsta hipokrizija je tim strašnija kad se sjetimo koliko je novca i dobara na kriminalan način privatizirano, razgrabljeno i profućkano.

Lalovčevu mjeru, dakle, treba pozdraviti ne samo zato jer se očekuje da će ona povećati potrošnju, nego i zato što se barem mrvice vraćaju ljudima kojima se država rugala guleći ih bogataškim porezima dok su pravi maheri bili na minimalcu stvarajući tvrtke, jahte i palače na mešetarenju, političkom klijentelizmu i na neplaćenim porezima.

(Novi list -Rijeka)

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u