Брат Ердоган и Ханова паткица

Brat Erdogan i Hanova patkica

2 maja 2017

Piše: Nikola Vrzić

Mnogo je više simbolike nego praktičnog značaja bilo sadržano u ponudi srpskog ministra odbrane Zorana Đorđevića njegovom ruskom kolegi Sergeju Šojguu da srpski demineri pomognu Rusima u razminiravanju Sirije. Ne samo zato što „u ovom trenutku mi nemamo kapacitet i iskustvo da u tome učestvujemo“ već smo „spremni da idemo na obuku i da se potom uključimo, a to je preliminarno 2018“, kako reče sam Đorđević posle sastanka sa Šojguom tokom Šeste moskovske konferencije o međunarodnoj bezbednosti ovog utorka, nego i zato što će i tada naš doprinos moći da bude više simboličan nego konkretan.

SIMBOLIKA

Ali upravo je simbolika sada važna, zato što će već i sama srpska ponuda Rusiji na Zapadu učvrstiti uverenje da je Srbija sve bliža Rusiji umesto Zapadu, sve i ako mi sami, s tim u vezi, ostajemo opravdano sumnjičavi makar dok ruskim humanitarcima u Nišu ne bude dodeljen status kakav u Srbiji imaju NATO agresori koji su nam u međuvremenu postali partneri a nekima i prijatelji.

Tek, baš zato što je malo mesta sumnji da otvorena predizborna podrška predsednika Rusije Vladimira Putina Aleksandru Vučiću, začinjena migovima 29 i željom za S-300, ovom ponudom ministra Đorđevića i predstojećim učešćem Vojske Srbije na vojnoj vežbi „Slovensko bratstvo 2017“ s vojskama Rusije i Belorusije (početkom juna), i sve to pride propraćeno porukom ministra Šojgua da je „pobeda Aleksandra Vučića na predsedničkim izborima u Srbiji pojačala ubeđenje Rusije da će prijateljski i partnerski odnosi jačati“, zato što je dakle mesta sumnji da sve to zajedno na Zapadu može da proizvede bilo kakav drugačiji zaključak osim zaključka da se Rusiji približavamo umesto da se od nje udaljimo po crnogorskom modelu, stvar je elementarne (geo)političke pismenosti zaključiti i da ovakav razvoj odnosa Srbije i Rusije ne može da bude po volji Zapadu koji je sa Rusijom u permanentnom stanju podgrejanog rata. Što Srbiju stavlja u poziciju koja je, negde, između neželjenog partnera i otvorenog protivnika zapadnim interesima na Zapadnom Balkanu.

To je i okvir koji će nam pomoći da lakše razumemo ovo što nam se događa, a događa nam se pokušaj internacionalizacije naših unutrašnjih političkih (ne)prilika, propraćen spoljnom i, prilično je sigurno, koordinisanom pretnjom Velikom Albanijom.

HANOVA PRETNJA I ŠOJGUOVO UPOZORENJE

Pogledajmo, najpre, kao što nam i preporučuju, u sopstveno dvorište. Protesti protiv diktature na ulicama Beograda i drugih srpskih gradova do sada su, već, uglavnom do potpuno zamrli, čemu je delimično doprinela i aktuelna vlast svojim – iznenađujuće mudrim – nečinjenjem umesto pokušaja da ih nasilno suzbije (što bi, verovatno, samo izazvalo kontraefekat). Relativno malo građana – maksimalno tri i po hiljade po procenama za to nadležnih, a i N1 kaže da ih je bilo „više hiljada“, dakle, manje od pet – okupilo se ovog utorka i na ambiciozno najavljivanom skupu u Hercegovačkoj ulici, na prvu godišnjicu nezakonitog rušenja u Savamali u organizaciji pokreta Ne da(vi)mo Beograd (žuta patkica), i to sve sa borcima protiv diktature koji su im se tog dana pridružili, migrantima sa zastavama s patkicom, LGBTI aktivistima (koji su dan kasnije demonstrirali ispred ruske ambasade u Beogradu) i Đorđem Vukadinovićem i Jovom Bakićem.

I sve bi to jedva bilo vredno spomena, da nije pokušaja da im se da veštačko disanje njihovom internacionalizacijom. „Kad je u pitanju zemlja kandidat za članstvo u EU, očekujemo da svako ima mogućnost da izrazi ono što ga zabrinjava i da može da negoduje i demonstrira“, protokolarno je i sasvim načelno proteste prokomentarisao EU komesar za proširenje Johanes Han posle sastanka u Briselu sa srpskim šefom diplomatije Ivicom Dačićem. Ali je onda dodao, demonstrirajući svoju nameru da se umeša u naša unutrašnja posla: „To se odvija na miran način i to je u redu i“ – pažnja – „smatram da je dužnost vlasti u zemlji da na pravi način reaguju na to i uđu u raspravu s ljudima… da budu u kontaktu s demonstrantima, da pokušaju da uđu u raspravu i nađu rešenja.“

„Sa stanovišta EU“, potvrdiće naše tumačenje Hanovih reči Jelica Minić iz Evropskog pokreta u Srbiji, „on (protest) je samim svojim trajanjem, masovnošću i razuđenošću širom Srbije dobio svojevrsni legitimitet.“
I možda i nije čudno što je ruski ministar odbrane Šojgu, na spomenutom sastanku s ministrom Đorđevićem, dan posle Hanove (pre)poruke da se ulici da više prava glasa nego što joj pripada, našao za shodno da upozori: „Nažalost, svet nije mirniji, stabilniji, i događaji poslednjih decenija, povezani sa obojenim revolucijama i raznim vrstama invazija i nasilnog obaranja rukovodstva zemalja, ni do čega dobrog nisu doveli.“

JANKOVIĆ U BRISELU

Ali pokušaj internacionalizacije naših unutrašnjih pitanja – na šta, inače, mora da bude osetljiv svako ko ne misli da Makedonija ide baš u dobrom pravcu, a sve je otpočelo kada je internacionalizovana borba Zorana Zaeva protiv Nikole Gruevskog – ide i u obrnutom smeru, ne samo iz Brisela ka Beogradu već i iz Beograda ka Briselu. Tamo je ove nedelje otputovao bivši predsednički kandidat Saša Janković, i ne krijući da ide po inostranu podršku. „Predsednički izbori pokazali su da postoji alternativa… I u situaciji kada budemo jasno pokazali da je ta alternativa realna, verujem da će biti više pomoći sa strane… Stranci mogu da nam pomognu i ako pomognu, hvala im na tome…“, izjavio je uoči odlaska u Brisel.

Ili je sve to, možda, za Srbiju ipak dobro? Uostalom, prostrimo poznate činjenice, pa će se zaključak nametnuti sam.

Proteste protiv diktature, osim Saše Jankovića, podržala je (pored ostalih) i Sonja Biserko, na njima je učestvovala i „Žena u crnom“ Staša Zajović, jedna od najstrastvenijih zagovornica srpske krivice i potrebe da ispaštamo zbog toga, a obe su podržale i Jankovićevu predsedničku kandidaturu. Protest protiv diktature priključio se u utorak, kako rekosmo, žutoj patki, a o žutoj patki već smo pisali zbog njenih veza sa sorošoidnim NVO sektorom.

A tu je i Jankovićev odlazak u Brisel gde mu je domaćin, kako je najavljeno, potpredsednik Grupe Naprednog saveza socijalista i demokrata u Evropskom parlamentu (EP) Jozef Vajdenholcer, a sastaje se Janković i sa poslanicama EP Ulrike Lunaček i Sorajom Post, kao i sa savetnikom Grupe za Delegaciju EU–Srbija Jorgenom Silom. Vrlo zanimljivo. Među dve i po hiljade hakovanih i objavljenih dokumenata Fondacije za otvoreno društvo Džordža Soroša, naime, našao se i dokument pod nazivom „Mapiranje pouzdanih saveznika u Evropskom parlamentu (2014–2019)“, u kome su nabrojani „dokazani ili verovatni saveznici Otvorenog društva“, rečju, poslanici EP koji su u Soroševom džepu, njih ukupno 226 (poređenja radi, najveća zvanična, to jest javna poslanička grupa, demohrišćani, broji samo 216 poslanika). Zanimljivost na koju ukazujemo sastoji se u tome što se svi pobrojani Jankovićevi sagovornici, po čiju je podršku, po sopstvenom priznanju, on i otišao u Brisel – i Vajdenholcer, i Lunaček, i Post, i Sil – nalaze se na ovom spisku Soroševih pouzdanih kadrova u Evropskom parlamentu. Slučajnost?

VOJVODINA REPUBLIKA

Ili sva ta podrška može Srbiji, a ne samo Jankoviću, da donese i nešto dobro? Pa, slutimo, taman koliko joj dobra želi i Aleksandar Odžić, predsednik Vojvođanske partije koji ovih dana, posle sastanka sa Sašom Jankovićem, najavljuje ujedinjavanje a prethodno je podržao njegovu predsedničku kandidaturu, što se i ističe na Jankovićevom sajtu. E, sad, Odžić navodi da „građanke i građani Vojvodine, na ustavnom referendumu 2006. godine, nisu prihvatili aktuelni Ustav Republike Srbije, što ga čini suštinski nelegitimnim kada je u pitanju ustavno-pravi položaj Vojvodine u današnjoj Srbiji“, da je „statusni položaj Vojvodine kao Republike jedino pravedno, zasluženo i prosperitetno rešenje za sve građane Vojvodine“, poručuje da „Novi Beograd i Zemun treba da budu samostalni vojvođanski gradovi! Beogradsku opštinu Surčin integrisati u nove vojvođanske gradove Novi Beograd i Zemun, a Palilulu u opštinu Opovo i grad Pančevo!“, priziva „pomoć međunarodne zajednice da (Vojvodina) izgradi politički, ekonomski i svaki drugi subjektivitet na svojoj teritoriji“, dok njegova saradnica Branislava Kostić, članica Političkog saveta Vojvođanske partije i predsednica Vojvođanskog kluba, „Hrvatskoj riječi“ prošle godine govori: „Posljednjim Ustavom SFRJ iz 1974. (…) Vojvodina je bila definirana kao jedna od 8 konstituenata federacije, što implicira da je danas, 24 godine nakon raspada SFRJ, Vojvodina jedini entitet SFRJ čiji ustavno-pravni položaj nikada nije formalno rješavan. Iz toga slijedi da bi se s rješavanjem pitanja Vojvodine moralo otpočeti. Toga je, de fakto, svjesna i međunarodna zajednica.“

Sad, naravno, moguće je pomisliti i da Saša Janković prihvata Odžićevu i sličnu podršku iz pragmatičnih razloga, zbog glasova koje bi oni mogli da mu donesu u Vojvodini na nekim narednim izborima, pa je zato zapušio nos pred ovakvim stavovima, ali prošle godine je „Vojvođanska tolerancija“, lista koju je Odžić predvodio, na pokrajinskim izborima osvojila tačno 4.943 glasa. Tako da će pre biti da ih spaja nešto drugo, i toliko o pitanju koliko bi sve ovo – od Hana, preko patkice, do Soroša i Jankovića – moglo dobra da donese Srbiji.

To pak dalje znači i da se cilj svih njihovih pregnuća ne nalazi u potrebi da Srbiju učine boljom, već slabijom i nestabilnijom, tačka.

ERDOGANOVA PROVOKACIJA

A dodatni se problem nalazi u tome što su nam ova pregnuća baš u ovom momentu još i manje potrebna nego što bi nam bila u nekom drugom momentu. Prošle nedelje pisali smo o izlivanju Albanije na Makedoniju i na Kosovo i Metohiju – pretnje albanskog premijera Edija Rame i kosovskog predsednika Hašima Tačija ujedinjenjem, sve to povrh Tiranske platforme za rasturanje Makedonije – a u međuvremenu se ovim planovima pridružio i Jonuz Musliju, predsednik Albanskog nacionalnog veća, pozivom da velika albanska država obuhvati i istočno Kosovo, tj. Preševsku dolinu, odnosno jug Srbije.

Sinhronizovanost ovih nastupa bila je sasvim evidentna, konstatovao ju je i premijer Srbije Aleksandar Vučić, postavljajući razložno pitanje „da li Albanci to rade sami ili u koordinaciji s nekim drugim, možda i sa nekog drugog kontinenta, zašto sada i šta su im prave namere… Naše službe našle su tragove delovanja jedne strane službe sa agencijama iz Albanije i Prištine… Nije reč o jednoj od najvećih svetskih sila.“

Reč je o Turskoj. Njen predsednik Redžep Tajip Erdogan podstakao je Edija Ramu, koji je bio gost na svadbi Erdoganove ćerke, i Hašima Tačija – jedan drugog oslovljavaju sa „brate“ – da reanimiraju priču o Velikoj Albaniji, oni su taj podsticaj, naravno, spremno dočekali.

Erdoganov motiv za to? Širenje turskog uticaja na prostorima nekadašnjeg Osmanskog carstva koje bi da povampiri, pomoć prijateljima u Prištini i Tirani, možda uz sve to i pretnja Evropskoj uniji da će je dodatno destabilizovati tako što će destabilizovati njen meki trbuh. I Vučić reče da mu se čini da je bilo „gađaj Srbiju, a šalji poruku nekom drugom“, i to bi moglo da objasni Hanovu kritiku Raminih i Tačijevih pretnji.

AMERIKA NA BALKANU

Dodatnu pažnju, međutim, privlači i Vučićeva enigmatična opaska da podrška one neidentifikovane a turske službe „nije dovoljna, jer nije reč o jednoj od najvećih svetskih sila i to nije dovoljno za ovakvo samopouzdanje… Bez obzira na to što neki imaju izbore i političku krizu u Albaniji, nije to dovoljno. Ima tu još nešto.“

Ako nije samo Turska, i ako nije Evropska unija, onda to mogu da budu još samo Sjedinjene Američke Države. A da je tako, svedoči reakcija američkih ambasadora u Beogradu i Prištini, Kajla Skota i Grega Delavija, koji su zapaljive pretnje Rame i Tačija ocenili samo kao „ne do kraja pažljive izjave“ (Skot) i „neoprezne priče“ (Delavi) od kojih su na težu osudu, čak, naišle „preterane reakcije na takve izjave“, kako reče ambasador SAD u Prištini, misleći, naravno, na reakcije iz Srbije jer niko drugi iz našeg NATO okruženja nije reagovao.

A da je zaista tako, da nam sada (i) Amerika preti Velikom Albanijom, pored ostalog i zbog percipiranog približavanja Srbije Rusiji, posvedočio je u intervjuu „Glasu Amerike“ naš nedavni gost, senator Džon Mekejn. „Nije sasvim jasno u kom smeru Srbija ide, naročito u svetlu izbora predsednika Vučića… Veoma je jasno da Rusi pokušavaju da prošire štetan uticaj na Balkanu… Pojačani uticaj ili pokušaji pojačanog uticaja na Srbiju su dobar primer“, rekao je Mekejn, najavljujući rad na jačanju američkog uticaja i „mislim da će njegove“ – Vučićeve – „poteze do određenog stepena da diktira naš i evropski angažman u zemlji“. A to nas pak vraća na komesara Hana i njegovu podršku beogradskim patkicama.

Naravoučenije ide u tri pravca. Prvo, očuvati unutrašnju stabilnost i sprečiti sve pokušaje internacionalizacije naših unutrašnjih problema. Drugo, eliminisati senke koje i dalje postoje u odnosu sa jedinim saveznikom na koga zaista možemo da računamo, počev od Niša i diplomatskog statusa ruskim humanitarcima. I treće, zlu ne trebalo, što pre povratiti srpsku vojsku iz komatoznog stanja u koje su je ubacile dosadašnje reforme po NATO standardima. Zato što, očigledno je, mi nismo jedini koji se pitaju da li će biti mira na Balkanu.

(Pečat)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *