„Briselski gambit“

„Briselski gambit“

27 juna 2013

iskenderovPiše: Petar Iskenderov

Kako se približava 27. jun i početak samita EU očigledno se sve jače oseća napetost oko srpskog zahteva za dobijanje datuma za početak pregovora sa EU.Možda u dugoj istoriji srpske državnosti nije bilo takvog presedana, kada je toliko mnogo toga vezano za konkretan politički datum – koji formalno ne predstavlja ni objavu rata, niti datum zaključenja mira. I što je više neodređenih izjava samih predstavnika EU – to su nestrpljiviji i emocionalniji predstavnici srpskih vlasti. Kao i obično, najuzdržanija u prognozama je Visoki spoljnopolitički komesar EU Ketrin Ešton. Ona je obećala Beogradu samo toliko da će “informisati” EU o napretku “koji potvrđuje da su bili preduzeti konkretni koraci u smeru održivog poboljšanja odnosa”.

Za razliku od nje, srpski potpredsednik Aleksandar Vučić insistira na tome da Srbija mora da dobije “tačan datum” za početak pregovora o ulasku u EU i da taj datum “mora biti fiksiran za jesen”. Po njegovim rečima “Srbija je svoje obaveze ispunila, pa čak i više od toga”.Kao i obično, istina je negde blizu – tačnije na sredini. Po informacijama kojima raspolažemo, izveštaj Ketrin Ešton i zaključci Evropske komisije za Srbiju, biće pozitivni za Beograd po svom karakteru. Konkretno, u nacrtima odredbi Evropske komisije kaže se da ovaj izvršni komitet EU “smatra da je Srbija preduzela ključne korake za normalizaciju odnosa sa Kosovom. Zbog toga EK preporučuje da pregovori Srbije o pristupanju EU počnu”. Međutim, presuda samita EU će biti koncipirana u manje određenim nijansama, kako bi se zadovoljile pristalice najtvrđeg pristupa – imamo u vidu Nemačku, Austriju i Holandiju.Radne odluke samita o pregovorima između Beograda i Prištine sadrže upravo to pominjanje “zelenog svetla” za srpski zahtev, što je za srpsku vladu Ivice Dačića očigledno nedovoljno.

Sudeći po onome što je procurelo iz diplomatskog sedišta EU, pozicija Nemačke i njenih najbližih istomišljenika biće ključna u diskusiji po srpskom pitanju. Ta diskusija počeće već 27. juna uveče na radnom ručku šefova država i vlada 27 zemalja članica EU. Ukoliko smemo suditi po raspoloživim informacijama, u projektu predloga koji će se naći na stolu učesnika samita zaista se govori o konkretnom datumu. Međutim, Nemačka namerava da natera svoje kolege da unesu izmene u ovaj tekst, kako bi ostavili za EU “otvoren prozor” za dalji pritisak na Srbiju u smislu diplomatskog priznanja Kosova. Međutim, Srbija takođe ima svoju “grupu za podršku” u okviru EU.

To su Italija, Slovenija, kao i Hrvatska koja 1. jula stupa u EU. Te tri države žele da na samitu EU objave zajedničku izjavu u kojoj će pozvati svoje kolege da što pre započnu pregovore sa Srbijom o pristupanju EU – a sa Kosovom, o potpisivanju Sporazuma o stabilizaciji i asocijaciji sa EU. Po njima, svako drugo rešenje “ide na ruku nacionalistima” i ide protiv “evropskih vrednosti”. Kakav zaključak se može izvući iz sličnog razvoja događaja? Možda se glavni ogleda u sledećem. Integracije Srbije u EU narednih nekoliko godina pratiće isti ovakav put ustupaka, ucena i diplomatskih manevara, tokom kojih će vlasti u zemlji i dalje morati predavati jednu poziciju za drugom. Završetak tog procesa u smislu punopravnog prijema Beograda u EU ne može se očekivati pre 2020. godine. I to u najpovoljnijem slučaju: ukoliko EU uspe da bezbolno preodoli današnju krizu, reši migracione probleme i preodoli unutarpartijske lomove u sopstvenim redovima. U suprotnom slučaju, može se očekivati da će posle početka zvaničnih pregovora Brisela i Beograda taj proces biti ponovo blokiran na inicijtaivu iste te Nemačke – u kojoj će unutarpolitički vektor posle septembarskih izbora za Bundestag, pre svega otići u pravcu većeg radikalizma.

Treba reći nešto odvojeno i o SAD. Američka diplomatija je u startu načelno zauzela distancirajuću poziciju, prepuštajući EU glavna punomoćja u organizaciji pregovora. Razlog za to leži kako u određenim sumnjama u mogućnost postizanja sporazuma, tako i u želji da što bolje “testira teren” sa tačke gledišta širenja “kosovskog modela” na one geopolitičke konflikte koji u ovom trenutku imaju prioritet kod Amerikanaca – pre svega je reč o Siriji. Za SAD se glavni cilj kosovskog projekta ne svodi na dostizanje sporazuma između Beograda i Prištine i svakako se ne ogleda ni u početku pregovora za njihov prijem u EU. Za njih je glavno – testiranje nasilnog mešanja u prethodno veštački izazvan sukob izvan okvira UN sa kasnijom igrom na “nulti rezultat”, igrom u kojoj kao apsolutni pobednici izlaze samo SAD i njeni najbliži vojno-politički saveznici.

A  sam konflikt ostaje samo jedna etapa na putu realizacije mnogo šire strategije preformatiranja strateški važnih regiona. To što za Beograd izgleda sudbonosno, a za Brisel veoma važno – za Vašington predstavlja samo nekoliko narednih poteza (“Briselski gambit”) u globalnoj šahovskoj partiji. Smisao ove partije – po rečima poznatog američkog geostratega Zbignjeva Bžežinskog  – predstavlja sprečavanje takve situacije u kojoj bi na političkoj areni iznikao suparnik “sposoban da dominira Evroazijom i samim tim baci izazov Americi”. A takav suparnik nije ni Srbija, pa čak ni EU, već pre svega Rusija i Kina.

(Fondsk.ru)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *