Carstvo Nebesko i politički poredak

Carstvo Nebesko i politički poredak

3 јануара 2015

zeljko-cvijanovic-vPiše: Željko Cvijanović

1.

Nije mi namera da polemišem sa Nebojšom Malićem i njegovim tumačenjem i dopunom mog poslednjeg teksta. Prvo, Malić nije u krivu i, drugo, način na koji on misli i deluje suviše je dragocen da bih razlike koje među nama postoje – ako su uopšte razlike – želeo i mogao da podižem na nivo polemičkog principa. Zato bih Malićevo tumačenje mog teksta iskoristio za razjašnjenje nekih ideja koje sam u njemu načeo, a koje su do sada često izazivale suprotstavljene reakcije čitalaca. Istina, ne verujem da će posle ovog nastavka dijaloga sa Malićem stvari nekima biti manje sporne, ali se nadam da bi barem mogle biti jasnije.

2.

Moje očekivanje da će tokom 2015. godine neko u Srbiji reći „sve smo pokušali sa EU i Zapadom, i ništa nije vredelo“ Malić vidi kao najavu „spasitelja“ i nudi kriterijum kako razlikovati hoće li to biti „samo još jedan lažni prorok ili istinski vitez srpske sudbine“. Prvi će, prema Maliću, biti opredeljen za Carstvo Zemaljsko, a drugi za Carstvo Nebesko. Prvi će, isto prema Maliću, „pod izgovorom želje da se izbegnu fizička stradanja“, birati „duhovnu katastrofu“; drugi će izabrati fizička stradanja, „od kojih narod i država mogu da se oporave, i to su svaki put uspešno činili“.

Prvo, slaba je moja vera u „spasitelje“ i „vitezove srpske sudbine“. To ne znači da takvih duhova nema čak i danas među nama ovakvima, ali odjek njihovih reči i gestova još nije dovoljan da bi postao jasan i čist nagoveštaj novog političkog i društvenog obrasca. Pozicija umerenog antropološkog pesimizma nalaže mi, međutim, da su „spasioci“ kroz istoriju bili jake ličnosti koje umeju da osluškuju eho procesa koji se događaju i da se nametnu kao njihovi tumači, vodiči i realizatori.

3.

Na primer, ko bi danas među Srbima koji izgledno pretenduju na ulogu vođe mogao javno da izgovori da je politički isplativo i moralno opravdano da se uvedu sankcije Rusiji? Teško da bi se takav našao, za razliku od pre, recimo, desetak godina, kad bi ta stvar prošla skoro pa lako. Ne verujem da je to onda bilo moguće, a danas nije zato što Srbi danas više vole Ruse nego onda, već zato što se danas, uz rastuću svest o Srbiji kao meti udara sa Zapada, lakše identifikuju sa Rusima i već samim tim rešenje za sebe pre vide u kontekstu saradnje sa moćnom Putinovom državom nego bez nje. (Sve to, naravno, ne znači da unutar političke klase nema onih koji bi okrenuli leđa Rusiji, ali to je druga priča jer među uticajnim političarima nema onog koji bi to uradio otvoreno i bez svesti da rizikuje više nego što može da podnese.)

Istovremeno, kao što traje naš proces identifkacije sa Rusijom, tako neumoljivo traje i proces deidentifikacije sa EU. Onaj ko u 2015. ili kasnije izgovori – i to tako da ga svi čuju i razumeju – kako smo sa EU i Zapadom sve probali i ništa nije dalo rezultat biće jasno artikulisan eho jednog procesa koji se odvija u društvu. Treba li da podsećam da taj može da bude i najbolji među nama, ali da, jednako, može da bude i najgori. Kako ćemo to znati? Pitaćemo ga da li je za Carstvo Nebesko ili Carstvo Zemaljsko?

Pre nego što vidimo o čemu se tu radi, u prethodnoj napomeni možemo da razlikujemo dva tipa vođa. Jedan je prometejski, donosilac svetlosti, „vitez srpske sudbine“, drugi je onaj koji artikuliše i personifikuje naše želje, potrebe i naše procese. Prvi je utemeljen na našim slabostima, a ne na našoj snazi, i njemu ne praštamo kad počne da liči na nas. Drugi je nastao na našoj volji, i njemu ne praštamo kad prestane da bude deo nas. Prvi je deo naših egzaltacija, drugi je deo naših htenja; prvom moramo da verujemo, za drugog moramo da verujemo u sebe. Malo je nacionalnih istorija poput srpske u kojima je prvi tip vođe iza sebe ostavio toliko rđavih tragova, a drugi toliko dobrih. (Uzgred, sve naše vođe, osim možda jednog, u poslednjih četvrt decenije pripadali su prvog grupi.) Drugim rečima, naša vera u našeg vođu, za kojom zakonomerno sledi i naše razočarenje, nije nas usrećila; naša vera u procese, koje, ako je moguće, sami bojimo i usmeravamo, sasvim je druga priča.

4.

Naš Kosovski mit – kome pripadaju Carstvo Zemaljsko i Carstvo Nebesko – temeljni je simbolički osnov modernog duhovnog i kulturnog identiteta srpskog naroda. Bez tog mita Srbi jednostavno nisu ono što jesu, i zato nije nimalo slučajno da je upravo taj mit u dugom kontinuitetu demontaže srpskog naroda po pravilu bio prvi na udaru. Nacionalni mitovi, ne samo naši, važni su; oni su deo jednog simboličkog poretka, nivo opšte istorijske saglasnosti unutar bilo kog naroda, bez čega on ne može da kao takav postoji.

Problem, nastaje u dva slučaja. Prvi je kad se naš istorijski i politički poredak pojavljuje kao nedvosmislena negacija tog simboličkog poretka. Upravo to je dominantan trend našeg vremena, u kome su brojni lideri, negirajući taj simbolički poredak, harmoniju nacionalne zajednice videli u njenoj „promeni svesti“, a ne, recimo, u formiranju i jačanju državnih i nacionalnih institucija.

Problem, međutim, nastaje i kad taj mitski simbolički poredak pokušamo doslovno da primenimo na istorijski i politički. Tada ne samo da prihvatljiv obrazac političkog ponašanja postaje jedan jedini, dok su svi drugi pogrešni, već tada u političkom delovanju počinjemo da tragamo za idiličnim vremenom među nama kad je Bog na zemlji hodao i, naravno, nastojimo da to vreme vratimo. Upravo to nerazlikovanje simboličkog i političkog poretka jeste problem jednog dela tzv. patriotskih stranaka i grupa, koje ne razumeju da tog idealnog vremena među Srbima nikad nije bilo, još manje da će ga biti u budućnosti.

5.

Istorija daje obilje primera koji to dokazuju. Da li je junački Miloš Obrenović iz Prvog srpskog ustanka bio zatočnik Carstva Nebeskog, a Carstva Zemaljskog Miloš Obrenović posle 1813, koji se klanja pred Sulejman-pašom i ćutke gleda tri nedelje turske odmazde i pokolja nad narodom posle sloma ustanka? Da li je u istorijskom poretku moglo biti Miloševog Carstva Zemaljskog bez Carstva Nebeskog Crnog Đorđa? Da li bi bez Ustanka bilo Države i, obratno, da li bi bez Države Karađorđev Ustanak bio samo jedan od mnogih koji nisu uspeli?

6.

Da bismo izbegli nerazumevanje, nije mi cilj da se Miloševo Carstvo Zemaljsko poredi sa onim koje zagovara današnja politička klasa. Jer tu sličnost prestaje već na prvom koraku. Kad je kleknuo pred Sulejman-pašom, Miloš je, kao viđeni junak Karađorđevog ustanka, podelio sudbinu preostalog naroda. Možda bi današnju političku klasu tom idealu približilo da, recimo, kao što to sada rade, zagovaraju politiku štednje, ma koliko pogrešna ona bila, a da svako od njih za to vreme živi sa 25 hiljada dinara mesečno, umesto što vrhuncem svoje društvene afirmacije drže slikanje sa pevaljkama i pevanje na svadbama. Rečju, iza priče o Carstvu Zemaljskom u političkom poretku često će se sakriti oni koji nemaju nikakvu ozbiljnu političku ideju. Njih ćemo prepoznati ne po tome što ćemo ih pitati za koje su carstvo, već po tome da li dele sudbinu naroda i krčme ili sabiraju u rđavim vremenima njegova znanja i energije za budućnost, poput jednog Stefana Lazarevića, koji u našoj simboličkoj dihotomiji i nije bio najbolji primer tog Visokog Carstva.

7.

Radi se o tome da politički poredak ne razlikuje Carstvo Nebesko od Carstva Zemaljskog, što ga još uvek, nota bene, ne čini poricanjem simboličkog poretka. Uostalom, da li nam danas neko obećava jarca pečenog ako žrtvujemo Slobodu? Ne, obećava nam bedu, dok nas Sloboda približava čak i tom nesrećnom jarcu pečenom.

Dok simbolički poredak pretenduje na samo jedno rešenje, politički ih uvek nudi više. Da li su danas, recimo, manje vredni oni među Srbima koji, uvereni da nam preti dugotrajna okupacija, predlažu organizovanje pasivnog otpora, od onih koji veruju da ćemo se u budućnosti lakše oporaviti ako što pre položimo ljudske žrtve? Da li je svaka od ovih ideja i jača i funkcionalnija ako postoji i ona druga? Naravno da jeste, ideja da je ispravno samo jedno i međusobno isključivanje različitih oslobodilačkih strategija jeste samo naše zatočenje u simboličkom poretku.

8.

Na kraju, ako Carstvo Nebesko iz simboličkog poretka prevedemo u politički, protiv koga bismo se tukli? Nema Turaka ni u gradovima ni na drumovima. Možda bismo napali Američku ambasadu? Ili strane banke? Vladu? Ili bismo se možda potukli između sebe, na šta uvek na kraju ispadne? Kako bismo knjižili žrtve onih koji ne misle kao mi? Da li bismo i od takvih žrtava morali da se oporavljamo, i da li bismo se oporavljali brže ako bi njih bilo manje ili ako bih bilo više?

Plan ume da se završi kao bes, a bes da započne kao plan. Uzdržavanje od toga, ne sporim, danas zaista može da koristi našim neprijateljima; problem je, međutim, što im prepuštanje tome koristi sigurno. Upravo to je razlog zašto ne mogu da podelim bes nekih svojih čitalaca, makar rizikovao i njihov dodatni bes. Previše puta u životu sam pogrešio tvrdeći da ne može gore da bih se sad založio za bilo šta čemu ne vidim sledeći potez. Uvek sam manje grešio verujući u procese nego u ljude. Nema Carstva Nebeskog ni u jednom političkom poretku, ni jedan politički poredak ne vredi bez Carstva Nebeskog. I za neke najspornije: ako bi cena Slobode bila građanski rat, koliko god da se takve stvari ne biraju, čekao bih tu Slobodu, ako treba, i neku godinu duže. Tako ja vidim Carstvo Nebesko. Ako se razumemo.

Mir Božji, Hristos se rodi!

(Standard.rs)

KOMENTARI



Један коментар

  1. Zapadnjak says:

    Bravo Cvijanoviću,tako se piše a tako bogami svaki Srbin treba i da razmišlja,jer po ovoj našoj zemlji Srbiji hoda mnogo Miloša Obrenovića koji vrlo dobro znaju da nema Carstva Nebeskog ni u jednoj opciji političkog života ali da ni jedna politička opcija ne vredi bez Carstva Nebeskog,na koncu konca;Sloboda nema alternativu! Mir Božji;Vaistinu se rodi!!!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u