Цела „Тридесета дивизија“ – коју су против Асада спремиле САД – предала се Ал Каиди

Cela „Trideseta divizija“ – koju su protiv Asada spremile SAD – predala se Al Kaidi

25 septembra 2015

vojska3Piše: Jevgenij Krutikov

Skandal oko „Tridesete divizije“, koju su američki instruktori pripremali za rat protiv Bašara Asada i koja se momentalno predala islamističkom Frontu an-Nusra odmah nakon prelaska turske granice, sada potresa ceo zapadni svet.

Ovakvih skandala će biti mnogo. Oni su uslovljeni metodikom američke obuke „saveznika“ u Siriji, Gruziji i u Ukrajini.

Podsetimo da je kao rezultat ove predaje Frontu an-Nusra (ogranku Al-Kaide) dobio oružje, opremu i nekoliko pikapova od Sjedinjenih Američkih Država. Komandant „Tridesete divizije“ ubedio je predstavnike Fronta time da je obmanuo američku vojsku, kako bi se dokopao oružja. Problemi zbog kojih se desilo to što se desilo, mogu se podeliti u tri nejednake kategorije.

Šablon agenata CIA, koji određuje koga izabrati za saveznika na Bliskom Istoku, uglavnom je formiran u Holivudu. U velikoj većini slučajeva, operativci se hvataju za one koji makar i formalno pokazuje znake lojalnosti. A ako neko obećava, ali potrebne znake pokazuje nedovoljno, njega preferiraju da kupe, iako se takvi „partneri“ oduvek smatraju nepouzdanim.

Upravo po ovakvim principima je sklepana antiasadovska koalicija.

Pri čemu je ponašanje agenata CIA apsolutno unapred definisano. Gotovo svaki deo njihovog posla ima pisanu instrukciju i njih moraju da znaju i nauče ih skoro napamet. Neslaganje sa operativnim instrukcijama povlači za sobom sankcije. Slobodna volja operativaca je ograničena, i oni su ponekad prosto prinuđeni da „odrade“ instrukcije, umesto da deluju u skladu sa situacijom.

Sa ovim problemom kubure i mnoge velike obaveštajne zajednice, ali američka se, pored svega, zasniva i na ideološkim, kao i – u manjoj meri – na etničkim stereotipima.

Uopšteno govoreći, svaki basmač, sposoban da jasno izgovori reč „demokratija“ ima šansu da dobije finansiranje i oružje. A gde će on kasnije otići sa tim oružjem, to niko ne može kontrolisati. Od ove boljke je, uostalom, patila i sovjetska obaveštajna služba Brežnjevljeve ere, koja se držala svakog plemenskog vođe koji je znao  da izgovori Marks i Lenjin.

Sve ovo je u direktnoj vezi sa opisanim slučajem. „Trideseta divizija“ i lično Abd al-Tunisi pokazali su lojalnost, zadobili poverenje Amerikanaca, dobili oružje i nestali sa njim.

Stereotipna i šematska percepcija sveta – neverovatna je karakteristika CIA. Naravno, to je rezultat „gubitka glavnog neprijatelja“, doživljavanja sebe kao pobednika u ideološkom, a ne u fizičkom smislu te reči.

Formirana uz pomoć štapa i šargarepe, antiasadovska koalicija se raspala upravo zbog nepravilnog odlučivanja i grešaka CIA. Tačna obrada informacija je moguća samo uz pomoć stručnjaka, lišenih ideološke percepcije sveta, a sa takvim kadrovima su u Lengliju deficitarni.

Tamo je na snazi karijerni sistem koji gura na margine  sve ljude koji imaju nestandardni način razmišljanja, a masovno u komandnu službu prima bivše marince, što dalje uslovljava potpuni neuspeh analitičkog sistema obaveštajne službe.

Skandal oko „Tridesete divizije“ svakako nije jedini, njih će biti još mnogo. Zlatni vek analitičara izgubljen je među Holivudskim brežuljcima.

Američka obuka vojske sumnjivih saveznika obično služi samo za podizanje reputacije onih koje obučavaju.

Naročito Petar Porošenko i njegova vlada padaju u euforiju, kada govore o američkim i britanskim instruktorima, koji na poligonu u Javorovu pripremaju ukrajinske trupe po ubrzanom programu. U odsustvu isporuke ozbiljnog oružja ta obuka je skoro jedini vid vojne podrške Zapada.

Amerikanci za obuku Ukrajinaca (ranije – Gruzina, Hrvata, Albanaca, sada u Siriji – „protivnika Asada“ sličnih „Tridesetoj diviziji“) koriste sistem „vidi – ponovi“. U realnosti, to je nešto kao „početnička obuka“: trčanje s preponama, osnove rukovanja oružjem, fizička kondicija.

Takođe, instruktori vojnike obučavaju za rukovanje radio i šifrantskim uređajima kojima jednostavno ukrajinska vojska ne raspolaže. Uče ih i izvlačenju ranjenih u cilju minimiziranja gubitaka, međutim oni Ukrajinci koji su prošli front Novorusije u tome mogu sami držati lekcije Amerikancima.

Uče ih da maljem razvaljuju vrata, ali odakle malj vojniku na 1000-kilometarskom frontu u stepi?

Uče ih da proveravaju – uz pomoć specijalne kuke na kanapu – nije li minirana bodljikava žica, ali ovo ne uspeva uvek.

Ceo program takozvane „korekcija2 na poligonu u Javorovu sastoji se od 63 vežbe podeljene u tri kursa, po dva meseca svaki. Rezultat – malo obučenih, a mnogo slučajeva neposlušnosti.

To nije vojna obuka. U najboljem slučaju je policijska, ali i to – početna. Predstavnici američke vojske u početku su se odnosili prema „pitomcima“ kao prema predstavnicima Trećeg sveta, kojima je neophodno objasniti sa koje strane automat puca. Na primer, instruktori u Javorovu su veoma uznemireni zbog činjenice da ukrajinski vojnici, koji su došli iz Donjecka, nose automate koji nisu zakočeni. To je, po mišljenju instruktora, neprofesionalno. Međutim, mnogi od ovih vojnika su preživeli upravo zahvaljujući toj „neprofesionalnosti“.

Sve ovo bi izgledalo smešno, da ne odražava suštinu obuke koju američka vojska prenosi na svoje saveznike. Naglasak se stavlja na fizičke sposobnosti, smanjenje lične inicijative, dovođenje do automatizma određenih tehničkih veština i „kolektivno učešće“.

Borac sa takvom obukom je izgubljen u nezavidnoj situaciji i ne može primeniti te veštine u realnoj situaciji. On je „zaključan“ u jednoobraznost koja mu je ugrađena na veštačkom poligonu.

Ni u Ukrajini ni u Siriji to ne funkcioniše.

Američki instruktori ne znaju šta je to frontalni rat, kako se ponašati u neposrednoj borbi, kako se sakriti od vatre raketnih sistema. Oni čak ne znaju kako da utvrde odbrambeni položaj.

Iračko iskustvo, kojim se ponosi Pentagon, naviklo ih je na patroliranje, praćenje kolona i održavanje utvrđenih garnizona usred pustinje.

Za tri decenije maltretiranja slabih protivnika, američka vojska je navikla da se oslanja isključivo na tehničku premoć a veštinu bliske borbe je u značajnoj meri izgubila.

Sada su, čak i na poligionu u Javorovu česti slučajevi odbijanja ukrajinskih vojnika i gardista, koji su prošli mašinu za mlevenje mesa u Novorusiji, da se potčine instruktorima koji su, s tačke gledišta ovih veterana „potpuni žutokljunci“.

Jednom rečju, u Pentagonu su propustili momenat kada je gađanje krstarećim raketama demoralisanog neprijatelja prestalo da bude jedini način ratovanja. I sada je krajnje teško proceniti pravu borbenu sposobnost ogromne mašinerije američke kompnene vojske i korpusa mornaričke pešadije, ako bi iznenada morale da se suoče u borbi sa brojno i tehnički ravnopravnim protivnikom. A saveznici i „saputnici“ SAD vode upravo takav rat, oni nemaju ili skoro nemaju avijaciju, krstareće rakete i nosače aviona.

U pustinjama Sirije i stepama Novorosije nije potrebno maljem razvaljivati vrata u toku meditativnog čišćenja sela, iz koga su se svi razbežali i sakrili. Tamo je potrebno držati kilometre fronta pod vatrom raketnih bacača na brisanom prostoru.

Rezultat je to da se individualni treninzi vojske „saveznika“ i satelitskih bandi pretvaraju u cirkus.

Neko, kao u slučaju antiasadovskih snaga u Siriji, shvata svu ovu „obuku“ kao nužno zlo koje im je Alah poslao kao iskušenje. Neko, poput Ukrajinaca, gunđa češće glasno, nego tiho.

Donekle pozitivna stvar je što „veterane“ takva dodatna obuka „neće pokvariti“. Ali, zato se grupa ukrajinskih marinaca -sastavljena od rezervista koji su prošli kroz Javorov (i po tom osnovu, bili proglašeni za „elitnu jedinicu“ i prebačeni na komplikovani deo fronta) – raspala u prvom sukobu sa ustanicima.

Masovna „obuka“ savezničkih jedinica u Iraku i Avganistanu (kao i Ukrajinaca i Gruzina) davala je potpuno isti efekat. Jedinice su proglašavane „elitnim“ na osnovu sličnog iskustva, ali se pokazivalo da su malo korisnim u  modernom ratovanju bez – što je najvažnije – američke tehničke podrške – avijacije, bespilotnih letelica i artiljerije. Stoga je iz boraca u potpunosti iščezla inicijativa i odvažnost, a iz komandanata, počevši od komandira četa – samostalno razmišljanje.

Sva taktička obuka se takođe vrši na osnovu iračkog iskustva, koje iz nekog razloga smatraju najnaprednijim, a se svodi na patroliranje područjem uz minimalan vatreni kontakt sa neprijateljem.

Sukob sa jednako snažnim neprijateljem u direktnoj borbi niko ne predaje jer se smatra da je u doba sajbernapada, satelita i visokopreciznog oružja to nešto apsolutno zastarelo. Američka vojska se sa omalovažavanjem odnosila čak i prema samoj ideji vođenja aktivne neposredne bitke, a kada bi se tako nešto zbog previda artiljerije nekad desilo – onda su ili pokušali da se iz toga izvuku i pozovu avijaciju, ili bi trpeli nesrazmerno velike gubitke.

Ako iskustvo protekle tri decenije nije nalagalo neposrednu borbu, nije bilo ni potrebe da se razrađuju moderne borbene šeme. To bi bio problem samo za Amerikance, da oni sve ove probleme ne prenose na „štićenike“ iz prijateljskih zemlja.

Posebno je karakteristična razlika u vojsci bivših republika SSSR između jedinica koje su obučavali Amerikanaci i onih u kojima nastavljaju da služe oficiri sa starom obukom. Gruzijska vojska je, na primer, dala mnogo povoda za ovakvu vrstu analize.

Ovo što sledi je tipična epizoda taktičke pripreme gruzijskih jedinica obučenih od strane Amerikanaca u „iračkom stilu“ tokom rata u Južnoj Osetiji 2008. godine (ovde je najupečatljiviji proces donošenja odluka „obučenih“ komandira).

Sedmog avgusta 2008. godine u 23.00 časa, 43. bataljon IV brigade gruzijske vojske, koji se nalazio zapadno od Chinvala, upućen je na „čišćenje“ sela na desnoj obali reke Prone. Bataljon, koji je pešačio celu noć, bio je razdeljen u čete i otprilke u 11.00-12.00 časova 8. avgusta naišao je na zasedu – dva kilometra od okružnog centra Znaur. Osetijske snage otvorile su vatru po gruzijskoj grupi.

Odmah je bilo ranjeno 5 vojnika iz 43. bataljona. Nakon toga (po naređenju komandanta bataljona) sve čete su koncentrisane duž uske pozicije „radi eliminacije neprijateljskog položaja“.

Čak i pre napada, komandant bataljona je zatražio artiljerijsku podršku i dobio ju je, štaviše, dobio je i pojačanje od tri tenka. Gruzijska grupa je granatirala položaj osetinskih ustanika, da bi kasnije, oko 16.00 časova, pešadija na juriš „zauzela“ tu „kotu“ (!), na kojoj od neprijatelja nije bilo ni traga ni glasa. Jasno je da nisu našli nikakve žrtve.

Do 18:00 časova bataljon u punom sastavu je stigao do mosta na ulazu u Znaur, ali u naselje nisu ušli, jer su potrošili artiljerijsku podršku. Umornom bataljonu je bio neophodan odmor. Komandant je odlučio da se vrati na nekadašnji položaj neprijatelja i da tamo prenoći. To jest, ceo dan je bataljon lutao planinama i šumama, našao „veliki odbrambeni položaj neprijatelja“ (kasnije se ispostavilo da tamo nije bilo više od desetak osetinskih ustanika, koji su se posle pravljenja zasede tiho povukli), pola sata artiljerija je peglala, bataljon je stigao do cilja, ali se vratio na prvobitne položaje, jer je bio umoran.

Napominjemo još jednom: to je bila jedinica specijalno obučena za ratovanje u Iraku. Njeni pripadnici nisu shvatali kako je to bez zastajkivanja, danju i noću, pešačiti brzim tempom, trpeti napade, manevrisati i organizovati proboj. A nisu delovali čak ni „po zakonu“, već prema ležernoj iračkoj taktici patroliranja, koja apsolutno nije prilagođena otvorenim sukobima.

Ovaj primer je – tipičan za napadačke akcije. U odbrani je bilo još gore.

U nejasnoj borbenoj misiji, 43. bataljon je proćerdao svoju vatrenu moć na jednom malom položaju i rasuo fizičku snagu u besmislenom hodanju po selima. Pre podneva 8. avgusta oni nisu imali nikakve informacije o tome šta se dešava u Chinvalu i Gori. Avione koji su kružili iznad, oni su smatrali za gruzijsku avijaciju, jer – budući u plenu ideološke euforije – nikakvu drugu nisu ni očekivali. Ali, od podneva vojnici 43. bataljona, počeli su da primaju telefonske informacije o žrtvama u drugim delovima IV brigade. U brigadi je nastala panika.

Od 19.00 časova 8. avgusta 43. bataljon, u kojem je maltene počela pobuna, „iračka“ komanda brigade izvodi iz Znaura, a za čuvanje položaja ostavlja samo rezerviste.

Taj 43. bataljon dobija naređenje da se utvrdi u selu Phvenisi. Međutim, kako se to radi, niko nije znao. Pojedinci su počeli da kopaju rovove. Ostali su zanoćili u kanalima za navodnjavanje, uprkos činjenici da je na području plantaže jabuka prethodno raspoređena inženjerijska tehnika za građenje odbrambene linije. Svetleće farove ruske kolone, koja se spuštala iz Chinvala, vojnici „iračke brigade“ su posmatrali noću, ležeći u baštama.

Otprilike oko 23.00 časa 10. avgusta ruski helikopter, koji je nadletao oblast, sa čuđenjem je otkrio odbrambeni položaj „iračke brigade“ i prvim raketama razneo ostavljen u polju bez zaštite i kamuflaže poslednji tenk IV brigade i teški mitraljez. Na vatru niko nije odgovorio, nastala je panika. Dve  „Strele“, koje su postojale u bataljonu, jednostavno nisu radile, na njihovo tehničko stanje niko nije pazio.

Do zore 11-og avgusta gruzijska komanda je nastavila da poziva na jačanje već nepostojećeg odbrambenog položaja u Phvenisi, ali u svakom bataljonu, u proseku nije bilo više od 30 ljudi koji su bili spremni da izvrše ovo naređenje.

Štabni odred II brigade, zaglavljen kod Chinvale, odlučio je da izvrši ovu naredbu, iako se „iračka brigada“ odavno razbežala.

Rezultat je bio žalostan: sa približavanjem Šindisiju, štabni odred je za ruski tenk pomislio da je gruzijski („iračani“ nisu mogli ni da zamisle da se precenjena, zbog američke obuke, jedinica jednostavno razbežala) i bio je – potpuno uništen.

Najsposobnijom se u svakom pogledu u sukobima avgustu 2008. godine pokazala II brigada koja je napre bila raspoređena u zapadnoj Gruziji, u pozadini daleko čak i od Abhazije, jer nije bila prošla nikakvu američku obuku.

Sve u svemu, skandal oko „Tridesete divizije“ u Siriji je samo vrh ledenog brega. Sada je moguće konstatovati da problemi ove vrste imaju kompleksan karakter i da se ne mogu opravdati psihološkim greškama CIA.

U bliskoj budućnosti ćemo čuti mnogo interesantih stvari o kvalitetu obuke koju američka strana nameće svojim saveznicima. A posle svega – neko će morati za to da odgovara.

Preveo: Srđan Đorđević

(fakti.org)

KOMENTARI



4 komentara

  1. darko says:

    NIJE SE ONA PREDALA ZAJEDNO PROVODE PLAN NAPADA GDE TREBA

  2. miroslav says:

    Trgovina oruzjem verovatno.Ako neces direktno,onda preko posrednika.Sta znaci 30-ta divizija?30miliona dolara vrednosti oruzja i uracunata obuka?Ne daje Amerika nista badava.Poverenje u neku 30-tu?Sumnjam.

  3. zoran says:

    A sve to daje izvrstan alibi za američku opremu koja će ostajati na zgarištima kad istraga u Siriji počne. Pomalo me podseća na krah piramidalne štednje u Albaniji neposredno pred svojevremenu američku re-aktivaciju kosovskog pitanja...

  4. Dragan Simović says:

    Ovde se ipak treba boriti,protiv mišljenja u vidu datog naslova. Dakle i u ovom glasilu ne mogu s mirom da pročitam tekst i da nešto saznam , baz da nisu potureni idiotizmi,provokacije ili neznanja novinara. Pa nemojte molim vas čitalačku publiku ove kolumne praviti blesavima, retardima ili napaljenim bolesnicima. E sada će neko ali samo neko,da poveruje u noinara i u njegov naslov. Sve drugo je za razmišljanje. pozz.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *