Čemu nas uči istorija?

Čemu nas uči istorija?

26 октобра 2013

dragomir-antonicPiše: Dragomir Antonić

Od izvora dva putića, zatim kozjom putanjom ili hajdučkim bogazom preko brda ili niz strminu do potoka pa uz njega sve do prelaza kod Ćosine vodenice, odakle vidiš krušku takišu na Ravnom gaju gde se put račva i onaj uži vodi u planinu, a širi, kolski, očas posla te spusti na tvrdi carski drum odakle možeš ići na sve četiri strane sveta. Mogućnosti su bezbrojne. Tako je u Srba oduvek bilo.

I JABUKA I DUNJA, I PETOKRAKA I KRST

Nikada se u Srbiji nije sejala samo jedna vrsta žita niti jedna sorta voćki gajila. Uvek je na imanjima bilo i stabala majske trešnje i šljive ranovače i julske kajsije, pa septembarskih šljiva, jabuka i dunja koje se pred Svetu Petku beru, a o Svetom Nikoli i Božiću jedu. Ni u srpskim varošima nije bilo drugačije.

Većina je po nekoliko zanimanja imala. Berberi, sem brijanja i šišanja, pijavicama su visok pritisak lečili, bolne zube vadili. Tanasije je bolesnima od crvenog vetra u Čačku nišador kroz fišek od papira u grlo duvao, a zatim davao melem koji je po sopstvenom receptu pravio. Čovek poznat po nadimku Ćalov je nameštao polomljene kosti ruku i nogu. Kad sam kao dete ruku slomio, Ćalov ju je namestio i umesto gipsa dve čamove daščice stavio i maramom privezao. Spušten stomak su mnoge žene podizale, jer su znale kako se opasivanje radi. Žene su lekovito bilje brale, sušile i čajeve za decu i bolesne pravile. Malu decu slivanjem strave od frasa spasavale, a uspavankama i pričama umirivale. Drvodelje su igračke pravile, a svirači mlade svirki učili. Svaki je varoški Srbin pored svog zanata i učitelj bio. Onaj što je živu glavu iz zarobljeništva izvukao mlade je nemačkom jeziku podučavao. Srbin se, prema prilici, trima kalendarima služio: narodnim, crkvenim i zvaničnim. Čak i kad je sa ovog sveta odlazio, Srbin je mogao da bira: hoće li sa popom ili bez popa, sa SUBNOROM ili bez njega, sa petokrakom ili krstom, ili samo sa kamenom nad glavom.

Uvek su Srbi, kao sav normalan svet, imali više puteva ili alternativa. Ništa im nije falilo sve dok ih evrounijatska pošast nije u prvoj deceniji trećeg milenijuma, po zvaničnom, ili u osmom milenijumu po narodnom kalendaru, zadesila. Zadesila i ne pušta. Pošast obuzela dušu i telo. Pamet pomerila. Prvi put se Srbima govori da nemaju alternativu. Ne može čovek sopstvenim očima i ušima da veruje šta sve najumniji ljudi i oni sa najviših državnih položaja govore. Premijer izjavi da su „svi koji misle da Srbija može bez evrounijata ludi, odnosno budale“. Hvala na iskrenosti.

IZMEĐU OSEĆANJA I ODGOVORNOSTI

Prvi potpredsednik je bio delikatniji. Izjavio je da narod poštuje njega i politiku stranke čiji je predsednik, zato što od naroda ne kriju istinu i ne lažu o stanju u kome se nalazimo i da su mere koje nas čekaju iduće godine teške, ali da je bolje da se sad znojimo nego da na proleće umremo od gladi. Tačno je da preznojavanje pomaže kod nazeba i visokih temperatura, a ako se čovek istrlja rakijom komovicom, čim prespava, moći će da se pridigne. Drago mi je da ljudi na položaju, osim stranih jezika i filosofije, znaju i narodne lekarije. To uliva nadu i poverenje. Međutim, potpredsednik je izjavio da „oseća da ćemo 2020. postati punopravni član EU“. Osećanja su me malo zbunila. Naprosto, u budžetu evrounijatske organizacije za period od 2014. do 2020. godine, nikakva sredstva za prijem novih članica nisu predviđena, jer se prijem ni ne planira. Šta je istina? Mora se istina reći, ma koliko bila teška za narod. Osećanja su varljiva pogotovu kad im se suprotstave birokratske činjenice. Mi osećamo jedno, a na papiru piše drugo. Kao u filmu „Prohujalo sa vihorom“. Skarlet O`hara ima jaka osećanja prema Retu Batleru. Kao Ivica prema Keti.

S druge strane, mora da brine o plantaži pamuka Tara. Ivica ne mora da brine o Kosmetu. Plantaža je velika kao Kosovo i Metohija,bez Leposavića i Zubinog Potoka. Njeni roditelji, pristalice Juga, su izgubili rat, a bledoliki Jenki sa Severa hoće pošto-poto da Skarlet otmu plantažu. Njenu dedovinu. Ona se bori, osećanja naviru, slike se smenjuju – film je remek-delo i spada u grupu najgledanijih – ali Skarlet uspeva da Taru zadrži u svom posedu. Tu je njena veličina. Između osećanja i odgovornosti izabrala je odgovornost. Nije dozvolila da je skroz zavedu i uprkos neviđenim pritiscima iz Vašingtona, nasleđe je sačuvala. Deo sebe je dala, ali dedovinu je sačuvala. Sve se to dešavalo između 1861. i 1870. godine. Dok se Skarlet borila za Taru, Srbi su konačno oslobodili Beograd i proterali Turke. Iz istorije, sopstvene i tuđe, učimo kako se bori, kako se dobija, kako se gubi. Ko se po dobru, a ko po zlu pamti. Istorija nas uči da kada nova vlast umisli da je animozitet građana prema staroj vlasti dovoljan razlog za opstanak – nepogrešivo ide ka svom kraju. Predajom Kosova i Metohije bez borbe, vlast je sve Srbe u veliku opasnost dovela. To je prosta činjenica i nikakve lepe priče, prazne parole, luftbaloni i šećerleme suštinu neće promeniti. Nečasno nikad neće postati časno.

Proletos su haški zlotvori sa perikama obećali da će do 30. oktobra izreći presudu Vojislavu Šešelju. Slagali su. Od lopovske družine maskirane togama to se jedino i moglo očekivati. Mislite na zatočene Srbe. Molite se za zdravlje arhiepiskopa ohridskog gospodina Jovana. Svima koji slave Svetu Petku čestitam Krsno ime.

(Pecat.co.rs)

KOMENTARI



Један коментар

  1. Pingback: Kа тирјанин на слаба човјека | Pogledi

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u