ЦЕО СВЕТ ЋУТАО – МЕКСИКАНЦИ ОТКРИЛИ ИСТИНУ О ВЕНЕЦУЕЛИ: Ово је право стање у тој земљи

CEO SVET ĆUTAO – MEKSIKANCI OTKRILI ISTINU O VENECUELI: Ovo je pravo stanje u toj zemlji

19 septembra 2017

Unija meksičkih novinara sačinila je analizu pisanja medija u toj zemlji o situaciji i zbivanjima u Venecueli.

Analizu je sačinio Havijer Otaola Montagne, a sama analiza baca svetlo na iskrivljeno ogledalo meksičke žurnalistike povodom Venecuele. Na analitički kompetentan i pošten način i razotkriva da je pisanje meksičkih medija o Venecueli istovremeno i autoportret meksičkog novinarstva i odnosa snaga u samom Meksiku koji je ugrađen u vlasničku strukturu tamošnjih medija.

U svakom slučaju, analiza ima određenu relevantnost i za Srbiju i njeno novinarstvo.

I Preinformisanost i dehumanizacija novinarstva

DVANAESTOG marta 2014. godine, kada je Venecuela ulazila u treću etapu uličnih protesta, tada poznatih pod nazivom „Izlaz“ (La Salida), jedan meksički novinar je tvitovao: „Ne vidim kako će Maduro moći da izdrži još dva meseca na vlasti. Ta diktatura će pasti“.

Prošle su već tri godine, a Maduro je i dalje predsednik Venecuele. Ovo ni izdaleka ne znači da se situacija poboljšala. Pritisku koji dolazi od uličnih protesta sada se pridružuju i neke vlade iz regiona koje nisu priznale Ustavotvornu skupštinu Nikolasa Madura.

Još su ozbiljnije pretnje predsednika Sjedinjenih Američkih Država, Donalda Trampa, kao i njegovog potpredsednika Majkla Pensa kada govore o „opciji vojne intervencije“ za rešavanje problema ove južnoameričke zemlje.

Ali, šta se dešava u Venecueli? Kako je moguće da Vlada nije pala kada se zemlja nalazi između oskudice i gladi, nedostatka slobode i represije, kako nam do iznemoglosti ponavljaju?

Svakog dana novine iz Meksika i širom sveta pišu o ovoj zemlji, govore nam o nemogućnosti nabavljanja lekova i bolničkih zaliha, opisuju nam hiperinflaciju, pričaju da demokratija umire, da narod jede iz smeća, da na hiljade ljudi beži iz zemlje, a oni koji se usuđuju da protestuju bivaju mučeni i ubijeni.

Ovo je bila naracija kojom su se vodili globalni mediji. Godinama Venecuelu boje u crno ili belo, tako da, daleko od informisanja, većina ovih izveštaja ima svrhu stvaranja jedne jedine verzije, prema kojoj je Čavizam ostao bez podrške i gde su ekonomski uslovi toliko složeni da je kolaps Vlade bio neminovan. Ali vreme prolazi, a kolapsa nema.

To novinarstvo koje godinama predviđa kraj Čavizma, greši. Ako je jedna stvar jasna, onda je to da preinformisanost o Venecueli ne znači i biti dobro informisan.

Pre nekoliko dana, američki izveštač Endrju Rosati napisao je tekst za Blumberg koji opisuje istočnu zonu Karakasa, epicentar opozicionih protesta, kao Menhetn Venecuele, poznat po najboljem noćnom životu.

Tekst ne sadrži tipične fotografije osoba sa kapuljačama koji se sukobe sa policijom, već fotografije mladih iz „visokog društva“ koji uživaju u najekskluzivnijim barovima Ćakaa. Novinar je intervjuisao jednog mladog biznismena koji je preko dana išao na protestne šetnje ili na barikade, a noću se nalazio sa svojim drugovima u trendi baru kako bi pušili nargile i pili viski.

Mesecima unazad jedan baskijski biznismen sa sedištem u Karakasu, po imenu Augustin Okstotorena, naišao je na osudu na društvenim mrežama zbog kačenja fotografija iz supermarketa koje posećuju pripadnici više klase. Na njegovim slikama mogle su se videti police i frižideri puni mesa, vina i toliko drugih mesnih prerađevina.

„U Karakasu – prokomentarisao je biznismen – nedostaju određene stvari i onaj koji nema novca mora tražiti i nabavljati na različitim mestima, ali ukoliko imaš novca, nema problema“.

Nametnuta istina

Ni Rosati ni Okstotorena nisu lagali, jednostavno su govorili kontradiktorno nametnutoj istini koju serviraju mediji, i prema kojoj u Venecueli postoji diktatura koja svoje stanovništvo ubija glađu.

Iako je kriza sa kojom se suočava ova zemlja neosporna, evidentno je da to ne važi za sve.

Oni koji prolaze najgore su siromašni i njih najviše pogađaju inflacija i nestašice. Međutim, nisu siromašniji krajevi ti koji se dižu protiv Vlade Nikolasa Madura, već su to ekskluzivne zone i krajevi grada u kojima stanuje viša srednja klasa. Venecuela se izgleda pretvorila u zemlju u kojoj bogati protestuju zbog gladi sa kojom se ne susreću, i to rade u ime naroda koji ih niti prati niti im veruje.

II Medijske agencije: minimiziraju ili opravdavaju

Skoro sve nacionalne novine su, prethodnog 31. jula, na svojim naslovnim stranama pisale o glasanju za Ustavotvornu skupštinu. Od svih njih, samo jedne novine istakle su veliku izlaznost naroda, dok su druge pisale o nametanju režima.

Nekoliko medija je prikazalo fotografiju španske medijske agencije EFE, koja je zabeležila trenutak kada je došlo do detonacije jedne eksplozivne naprave, u momentu prolaska kolone motociklističke patrole, što je dovelo do ranjavanja više osoba, a jedna je čak zadobila i teže telesne povrede.

EFE je uspela samo da navede da je šest osoba ranjeno „prilikom eksplozije dva policijska motora i dva koja pripadaju civilima.“

Oni koji su se bavili pisanjem ovog izveštaja nisu bili dovoljno radoznali da se zapitaju kako su četiri motora sama od sebe eksplodirala, ali su bili dovoljno pažljivi da ne koriste reči poput „terorizma“ ili „atentata“ u svom tekstu.

Ono što španska medijska agencija takođe nije navela su aplauzi i sreća mnogih prisutnih, koji su zabeleženi u nekoliko snimaka eksplozije koji su cirkulisali kanalom YouTube.

Ovaj slučaj je toliko šokantan da je neko, ko tako malo saoseća sa bolivarskom revolucijom, kao Karlos Marin, generalni direktor novina Milenijum (Milenio) priznao da opozicija neće daleko stići dok se ne odvoji od onih koji su ranjenim policajcima koji su pretrpeli napad vikali „Izgorite prokletnici, izgorite…!“

Ovo nije jedini slučaj koji pokazuje kako međunarodne agencije minimiziraju ozbiljne događaje i istovremeno opravdavaju one koji ih sprovode.

Mladić Orlando Figera, koji je po potrebi radio u supermarketu u Las Mersedes, 20. maja se nakon posla uputio kući svog strica. Usput je naišao na protest opozicije. Grupa od oko 60 osoba sa kapuljačama ga je opkolila i počela da ga udara. Jedan od njih je izvadio nož i uboo mladića, dok su ga drugi posuli benzinom i zapalili. Orlando je trčao, udario u jedan motor koji je pao i takođe se zapalio. Dok su neki od protestanata proganjali Orlanda kako bi nastavili da ga tuku, iako je bio go, krvav i sa opekotinama koje su obuhvatile više od pola tela, drugi su na sve načine pokušavali da ugase vatru koja je zahvatila motor.

Orlando Figera je preminuo nekoliko dana kasnije dok se nalazio na intenzivnoj nezi. Agencija Rojters je pisala o ovom slučaju, ali istovremeno tražeći način da diskredituje verziju prema kojoj je ovaj mladić linčovan samo zato što je čavista ili izgledao tako, i u svom stilu je plasirala drugu hipotezu, zasnovanu na iskazu anonimnog svedoka, u kome je Figera optuživan da je lopov koji je pokušao da opljačka jednu ženu.

Autorka agencije završava pomenuti tekst sledećim rečima: „Linčovanja su postala uobičajena stvar u Venecueli jer mnogi njeni stanovnici osećaju da moraju da uzmu pravdu u svoje ruke zbog velikog broja nekažnjenih zločina i visoke stope kriminala.”

Dakle, stvari stoje ovako: zločin iz mržnje, počinjen na protestima opozicije, pretvorio se u neku vrstu sprovođenja pravde u kome je masa linčovala lopova. Ima li onda ikakvog smisla nazvati počinioce ovog dela mirnim protestantima? Nema. Međutim, za autorku teksta ovaj nenormalan čin nije politički obojen, a čitavu krivicu i odgovornost za pakao koji je njime izazvan ne snosi niko drugi do sama žrtva.

S tim u vezi, za francusku novinsku agenciju (AFP), ubice su „navodno bili protestanti”, a fotografija koju su objavili zajedno sa člankom u kome se govori o Orlandovoj smrti ne prikazuje žrtvu nego maskiranu osobu koja baca Molotovljev koktel. Nije jasno da li je ovo bio nemar ili svestan pokušaj da se žrtva zločina poveže sa demonstrantima, umesto da se kaže da nije imala nikakve veze sa protestima.

Ono što je sigurno je to da u arhivi AFP stoji samo šest Orlandovih fotografija – svih šest napravljenih u trenutku kada je živ spaljen. Ova brojka poprilično odudara od broja fotografija mladog pripadnika opozicije Neomara Landera, koji je preminuo 7. juna nakon što je pucao iz topa kućne izrade tokom sukoba sa policijom. Čak 105 Neomarovih fotografija koje se nalaze u arhivi na sajtu francuske agencije obuhvataju čitavu hronologiju događaja – od dana njegove smrti, preko ekspertskih i forenzičkih analiza pripadnika Ministarstva unutrašnjih poslova, do odavanja pošte ovom mladiću, kojem su, pored njegove porodice i prijatelja, prisustvovale i opozicione vođe poput Lilijan Tintori, Enrikea Kaprilesa i Fredija Gevare.

Za običnog radnika Orlanda Figeru nije bilo nikakvog omaža i nijedan međunarodni medij nije prisustvovao njegovoj sahrani. Njegova majka Ines Esparagosa dobila je otkaz u kući u kojoj je radila kao spremačica nakon što je za državnu televiziju dala intervju u kome je kritikovala opozicione političare zbog podsticanja uličnog nasilja.

Medijska strategija

I pošto je medijska strategija da se sve žrtve zbroje na jednu istu listu, a onda za njih okrivi aktuelna vlast (uprkos tome što većina do sada preminulih uopšte nije učestvovala u demonstracijama), vođa opozicije Kapriles je jedva dočekao da izjavi kako je „veliki krivac” i za ovaj i za druge zločine niko drugi do Nikolas Maduro.

Ovo je samo jedan u nizu slučaja u kojima su mediji ostali nemi kada je žrtva zločina čavista. U ovo vreme najveće moguće dehumanizacije, novinari, pa čak i oni „nezavisni” sa svojom „brigom” o ljudskim pravima, odlučili su da skrenu pogled. Ako postoji neko ko u svemu ovome postupa u duhu zdravog razuma, to do sada svakako nisu bili novinari.

III Političari i novinari: stigma

Ko voli da ga optužuju da je na strani diktatora? Niko. Ali kad god se u Meksiku približi predizborna kampanja, tema Venecuele ponovo postane aktuelna.

Desnica i njeni intelektualci traže način da sateraju u ćošak svoje političke protivnike, primoravajući ih da zauzmu stranu, da se „definišu”. Za njih, onaj ko se javno ne distancira od Madurove vlade hoće da pretvori Meksiko u novi populistički pakao.

Međutim, nisu samo političari ti koji traže način da se ograde od Čavizma. Među novinarima takođe postoji ta stigma.

Oni koji su prihvatili govor hegemonije, bez razmišljanja i na sve načine pokušavaju da pokažu svoju podršku opoziciji. Uključuju im mikrofone da kažu šta god hoće, postavljaju im laka pitanja, ulaguju im se, retvituju sve njihove tvitove. Ima čak i onih koji su nekako pronašli sličnosti između borbe venecuelanske opozicije i nekih socijalnih borbi u Meksiku, što je samo po sebi besmisleno.

Nemojmo zaboraviti da je jedina zvanična delegacija koja se sastala sa porodicama pokreta Ajocinapa i iznela njihov slučaj pred 47. Generalnu skupštinu Organizacije američkih država, održanu ove godine u Kankunu, bila upravo venecuelanska delegacija.

Postoje i drugi novinari, oni koji nisu tako ubeđeni u zvaničnu verziju, ali prosto ne žele da se raspravljaju sa kolegama, niti da se suprotstavljaju pretežno antičavističkom javnom mnjenju.

Posle svega što se desilo, ova tema je previše delikatna, pa niko u medijima ne želi da bude žigosan kao neko ko podržava „narkodiktaturu”. Dobro su poznati autori koji ne žele da pišu u skladu sa govorom hegemonije, pa je zato njihov odjek veoma limitiran.

Nažalost, ovo ne važi samo za novinare i kolumniste, nego i za fotoreportere.

Od 114 fotografija iz Venecuele koje je list „Excélsior” objavio između 15. jula i 15. avgusta ove godine, na 90 su opozicionari (političari ili demonstranti), dok su čavisti samo na 24. Od te 24 fotografije, na 14 je prikazan Nikolas Maduro u zatvorenom prostoru, a prate ih naslovi poput „Zabranio proteste”, „Prekršio pravila demokratije” ili „Preti da će zauzeti Belu kuću!”.

Na preostalih 10 imamo nekolicinu na kojoj su prikazani vladini ili vojni funkcioneri kako nadziru biračka mesta, a samo na tri se vide simpatizeri Čaveza i Madura. Samo tri! Dakle, za čitaoce „Excélsiora” Čavizam jednostavno ne postoji – sistematski je učinjen nevidljivim.

I u drugim novinama u zemlji se događa ista stvar. Zbog svega toga Meksikanci odbijaju da poveruju da je na izborima za Ustavotvornu skupštinu glasalo više od osam miliona Venecuelanaca.

A kako se već godinama bolivarski proces izvrće ruglu, do tačke na kojoj se neki sasvim prosečni birokrata oseća moralno i intelektualno nadmoćnim u odnosu na Madura, mnogi ne mogu ni da pojme da je upravo Čavizam svojim političkim delovanjem postigao nešto što je delovalo nemoguće: da se smire ulični protesti, a glavne opozicione partije ubede da priznaju izbornu vlast i uzmu učešće na regionalnim izborima koji će se održati u oktobru.

Ostali su samo oni najradikalniji, oni koji hoće „ulicu i još ulice”, oni koji ni u jednom trenutku nisu osudili spaljivanje živih ljudi, tako da je danas 86% Venecuelanaca protiv eventualne vojne intervencije Sjedinjenih Država.

Teško je reći šta će biti sa Bolivarskom revolucijom narednih nedelja ili meseci. Ne usuđujem se da dajem prognozu kakvu je 2014. godine dao jedan meksički novinar, rekavši da daje maksimalno dva meseca Madurovoj vladi. Ipak, jedna stvar mi je jasna: ako već godinama govore da u Venecueli ima jedan idiot od predsednika koji će svakog časa da padne, a on ne pada, može biti da nije predsednik taj koji je idiot.

(Fakti)

KOMENTARI



3 komentara

  1. Jovan says:

    Sve "farba demokratske revolucije" svuda u svetu imaju istu shemu- premnogo lazi zapadnih huskackih medija, tzv. "opozicja" je nasilna rulja koja prebija sve koji ih ne podrzavaju (podrzana i ohrabrena da to radi od USA), a protest im se zove "exit"! Mnogo bre lici na antimilosevievske proteste, misle da ce im taj terorsticki senario vecno "paliti"!

  2. Trumpet says:

    I te kako liči na već mnogo puta viđenu obojenu revoluciju, trumpić beše hteo da gradi žicu na granici? E sad vidi da mu je jeftinija obojena revolucija.

  3. Velika Metla says:

    Koja li to budala veruje globalističkim pisanlucima? Koliko još puta treba da ih prevare i namagarče da bi napokon shvatili sve laži globalističke(čitaj zapadwačke)?

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *