Чији је Босна аманет? Ердоганов? Клинтонов? Или …?

Čiji je Bosna amanet? Erdoganov? Klintonov? Ili …?

18 novembra 2017

Piše: Nenad Kecmanović

Izgleda da je počela sezona nadmetanja oko toga ko je primio Alijin amanet da čuva Bošnjake i Bosnu. Najprije se mislilo da je to njegov dobroćudni i skromni rođak iz provincije Sulejman Tihić, koji je funkciju šefa SDA i bošnjačkog lidera držao sve dok mali Bakir nije stasao do političkog punoljestva. Poslije se ispostavilo da princ prestolonasljednik nema vještinu ni dajidžića iz Šamca, a kamoli babe Alije, pa se kao nosilac amaneta oglasio Tajip od Stanbola da zaštiti i samog Bakira. Onomad je u intervjuu sarajevskom Avazu v.p. Incko izjavio da su amanet-efendije, u stvari, Amerikanci, odnosno SAD.

 Alija se više oslanjao na Bila nego na Tajipa

Koliko god muslimanska braća Sulejman i Tajip djelovali uvjerljivije kao ljudi od Alijinog samrtnog povjerenja, ne treba isključiti ni nekog trećeg. Iako je u BiH proveo duže nego svi ostali, v.p. Valentin Incko još nije naučio da se amanet ostavlja čovjeku, a ne instituciji, ili kolektivitetu, pa je možda Alija zakleo Klintona da nastavi da čuva njegovo djelo. Ni Bošnjaci, bar ne pod tim imenom, ni BiH, kao međunarodno priznata država, nisu postojali prije vlasti starog Izetbegovića, niti bi postali bez Bilijeve podrške. Muslimansko-bošnjačkom lideru jeste srce ležalo na Bosforu i u Persijskom zalivu, na prostoru od Maroka do Indonezije, ali je kao racionalan političar znao da se, bar za njegovog vakta, sve rješavalo u Vašingtonu.

U iskrenu podršku Brisela, Miterana i Mejdžora, on nikada nije vjerovao, ali Bili i Hilari su mu poklonili državu, pa ko bi bio pouzdaniji da mu se na rahmetu zakune da će je i štititi. A bila je i prilika jer je, tada već bivši predsjednik SAD, bio jedan od posljednjih koji se sa njim oprostio u sarajevskoj bonici. Hilari, na čelu Stejt departmenta, sigurno je rado preuzela porodični zavjet, jer se hvalila da je prelomila muža da bombarduje srpske položaje u Bosni. Govorila je o „nezavršenom poslu Bosni“, biće, valjda, opet sa Srbima, jer su oni ti koji, navodno, ugrožavaju i Bosnu i Bošnjake. E, sad, umjesto nje, u Bijelu kuću uselio se Tramp, koji je još prije izbora najavio da se SAD neće više petljati u unutrašnje stvari drugih država i, eto ti belaja za Bošnjake i Bosnu. Srećom po njih, novom predsjedniku već godinu dana duboka država onemogućava da izvrši kadrovsku obnovu u Stejt departmentu, pa kolo vode stari kadrovi u tehničkom mandatu.

 Blefer Ji preuzima amanet štafetu

Jedan od njih, Hojt Brajan Ji, pošto je zadužen upravo za naš region, mogao bi da bude operativni izvršilac Alijinog usmenog testamenta koji izvorno glasi na Bila Klintona. Njegovi izleti na Zapadni Balkan su slika i prilika konfuzije ne samo spoljne politike SAD. A njegov loš provod u Beogradu pokazao je da se u Stejt departmentu više ne zna koga taj „zamjenik pomoćnika“ zamjenjuje, ili kome taj „pomoćnik zamjenika“ pomaže. Pošto je na ono njegovo već čuveno da „Srbija više ne može da sjedi na dvije stolice“ predsjednik Srbije podigao glas za oktavu više, usljedile su ćuške sa više strana. Prvi ga je korigovao potčinjeni mu ambasador Kajl Skot. Zatim je ruski ambasador u Beogradu Čepurin objasnio da Ji ima takav status u Vašingtonu da nikad nije vidio ni državnog sekretara Tilersona, a kamoli Trampa te da ga ne treba shvatati suviše ozbiljno. Onda se oglasio i Brisel da primijeti da se Ji oko nastupa u Srbiji nije konsultovao u EU. U međuvremenu je i sam izjavio da nije mislio ono što je rekao, ali to više niko nije čuo.

 Politika APP u Skoplju i Beogradu

O čemu se radi? Američka spoljnopolitička strategija je jedinstvena, ali se ostvaruje na više relativno ne/zavisnih nivoa (Bijela kuća, Stejt department, Pentagon, niz obavještajno bezbjednosnih agencija, kongresni komiteti) koji rade različitim metodama i međusobno se nadmeću ko će postići bolji rezultat. U krajnjoj liniji, sve se to, zavisno od značaja teme, više ili manje koordiniše u Ovalnom kabinetu predsjednika SAD. Tako je u normalnoj situaciji, ali s obzirom da godinu od izbora još nije izvršena zamjena Klinton-Obamine postave i novog Trampovog personala, prostor za slobodne aktivnosti onih bivših veliki je, ali i rizičan.

Hojt Ji je prethodno na svoju ruku blefirao u Skoplju, i ko zna kako i čime ucijenio i zaprijetio Gruevskom i Ivanovu. Pošto mu je u Makedoniji upalilo, niko iz Vašingtona nije negodovao, pa je nastavio s istim hohštaplerajem, koji ovdje zovemo APP (ako prođe, prođe) i u Srbiji. Pošto se u Beogradu obrukao, degradiran je sa, doduše još samo tehničkog zaduženja za Zapadni Balkan u Stejt departmentu, na utješnu poziciju ambasadora u Skoplju, da ubrza već dogovoreni posao utjerivanja BJRM u NATO. Sada je, ako se vest ispostavi tačnom, Hojt Ji formalno sišao na rang do juče potčinjenog Kajla Skota, ali u manje značajnoj zemlji. I, po zakonima diplomatske službe, u Beograd, Banjaluku, Sarajevo i druge regionalne centre moći će da dođe jedino kao turista.

 Otimanje o amanet

Zašto Incko otima Erdoganu Alijin amanet? Dok je Turska bila lojalan član NATO-a, a Erdogan bio pod patronatom SAD, turski neoosmanizam i panislamizam u Bosni nije bio problem. Naprotiv, iz Vašingtona je bio podržan kao širenje „islamske demokratije“, koja treba da spase Bošnjake od infekcije radikalnim islamom koji se širio sa Bliskog istoka. Čim je Erdogan počeo s Rusima da gradi gasovod, potpisao da mu grade nuklearnu elektranu, te dao avans za S-400, za Amerikance je to bila politička izdaja i odbrambena pukotina, možda prije svega izgubljen posao vrijedan nekoliko stotina milijardi. Volfgangu Petriču, Inckovom zemljaku i prethodniku sličnog političkog profila, zasmetalo je i što je Bakir bio na vjenčanju Erdoganove ćerke.

EU je uvijek nominovala v.p. iz svojih redova, a njihovi zamjenici su, takođe po ne/pisanom pravilu, bili Amerikanci. Kada god je v.p. bio i zaozbilje evropski, zamjenik je de fakto vodio glavnu riječ. Kada je pak taj formalno glavni Evropljanin bio američki rezident, zamjenik se gotovo nije čuo. Recimo, sumnjam da bilo ko u Beogradu, izuzev profesionalaca u MIP-u, zna za imena Inckovih američkih zamjenika, do nedavno Brusa Bertona, a od nedavno Denisa Hirnija. Dovoljno je što se v.p. Incko u svojim periodičnom izvještajima za SB UN redovno do cipela uvlači svome transatlantskom gazdi.

 Ruski vice ambasador Safronkov: Incko je srbofob

U već pomenutom razgovoru za „Avaz“ on je izuo i nanule: „SAD je više nego bilo kojoj drugoj zemlji stalo da BiH bude uspješan projekat i to je nekakav američki amanet. Amerikanci su završili odličan posao na Kosovu i u BiH, a u BiH su investirali i mnogo novca u demokratiju i obnovu zemlje. Taj amanet je sličan onome koje su savezničke snage imale da uvedu u red Austriju, gdje je bilo dosta nacista i njihovih pristalica. Saveznici su oslobodili Austriju te ostali u njoj 10 godina, sve dok se demokratija nije usidrila. Zahvaljujući tom iskustvu mi danas imamo jedan fini recept za djelovanje međunarodne zajednice u BiH, a povući ćemo se kada projekat bude realizovan.“

Iz ove priče, u kojoj ne pominje da je njegov izvještaj o stanju u BiH po ko zna koji put odbijem ruskim vetom sa neugodnim objašnjenjem Safronkova da je srbofoban, jedino se da zaključiti da Incko namjerava da živi vječno i da doživotno ostane na funkciji u Sarajevu, te da vjeruje da će i 21. vijek biti američki. Zašto? Projekt jedinstvene, funkcionalne, prosperitetne, demokratske BiH, ne samo da nije uspio nego nije ni za pedalj napredovao tokom minulih četvrt vijeka, a nema izgleda da će ni za narednih frtalj. To dalje znači da protektorat ostaje u nedogled, a Incko sa svojih skoro 70 na njegovom čelu ostati i kloniran. Sve ostalo su gluposti. Kaže: „Amerikanci su obavili odličan posao na KiM i u BiH“. Ako je tako, zašto onda ne isele vojnu bazu „Bondstil“ i okončaju protektorat. Kaže: „Amerikanci su mnogo uložili u obnovu i demokratiju“. A dobro zna da u prijestonom Sarajevu po pola dana nema tekuće vode i da se u hercegovačkoj metropoli Mostaru već nekoliko godina ne održavaju izbori. Vjerovatno su mu i za to krivi Srbi, kojih u Sarajevu i Mostaru praktično više nema i, posebno, Dodik, jer zavrće pipe po Baščaršiji, a u Srpskoj ima i vode i izbora, čak i referenduma.

 Protektorat nije baš okupacija

Ono poređenje nacističke Austrije sa savremenom BiH baš je nepristojno. Inckova i Hitlerova domovina Austrija je anšlusom pripojena Trećem rajhu na oduševljenje velike većine Austrijanaca koji su se nekad mahom i osjećali Nijemci, a koji su zatim saučestvovali u porobljavanju pola Evrope, istrebljenju Jevreja, Srba i Roma. U BiH se od 1992. vodio građanski ili unutrašnji rat, a ne rat protiv bilo koga izvan njenih granica. Austrija je ’45 bila od saveznika poražena i okupirana kao fašistička zemlja. BiH ’95. nije bila ni poražena, ni okupirana jer prethodno nije bila ni fašistička.

Poznato je da je uspjeh u transformaciji fašističkih država Njemačke, Austrije i Japana u demokratije inspirisalo Amerikance da recept „promjene režima“ primijene i na druge slučajeve. Ta krvava politička pedagogija nenasilnih revolucija, promjene svijesti, izgradnje država i nacija dovela je do bombardovanja Srbije, kolapsa Ukrajine, razaranja Bliskog istoka, migrantskog cunamija. Ono što je pod okupacijom uspjelo u Njemačkoj, Austriji i Japanu za 10 godina, u BiH pod protektoratom nije ni za 25. I umjesto da odustanu i promjene kurs, oni govore da su frustrirani dosadašnjim neuspjehom i pojačavaju pritisak istim prijetnjama, ucjenama, sankcijama i Inckovim jednim te istim narativom.

 Alijin amanet prenijeti na Dodika i Čovića

Ovo sa „američkim amanetom“ je, valja priznati, pravo osvježenje njegovog skučenog političkog repertoara. Ali, u amanet, odnosno uz zakletvu na čuvanje, samrtnik ostavlja nešto što je samo po sebi nejako da bi bez podrške nekog u blizini jačeg opstalo. Kada je Alija Izetbegović, na rahmetu, Bošnjake i Bosnu ostavljao u amanet, ma kome to bilo, bio je očito svjestan i bošnjačkog nesigurnog nacionalnog identiteta i krhke državnosti BiH. A koliko će Bošnjaci nacionalno biti priznati i BiH održiva država, najviše zavisi od komšijskog srpsko-hrvatskog okruženja, Republike Srpske i Herceg-Bosne. Zato bi bilo najbolje da Erdogan ili Klinton prenesu Alijin amanet na Dodika i Čovića. Obojica će rado zaštititi Bošnjake i BiH, pa ako treba i Bakira. Prethodno Dodik samo traži da se Srpskoj vrate entitetske nadležnosti po izvornom Dejtonu, a Čović da se Hrvatima vrati Herceg-Bosna. Mnogo li je?

(Fond strateške kulture)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *