Да ли бисмо волели да се исти такав референдум као у Грчкој у недељу одржава и у Србији?

Da li bismo voleli da se isti takav referendum kao u Grčkoj u nedelju održava i u Srbiji?

4 jula 2015

zeljko-cvijanovic 565Piše: Željko Cvijanović

1.

Takvu kampanju mržnje i zastrašivanja Evropa nije videla još otkako se 90-tih bila ustremila na Srbiju. (Ono sa Rusijom, nešto je drugo; mržnje ne fali, ali zastrašivanje… bilo bi previše.) Grke i njihove izabrane lidere kao neodgovorne južnjačke dripce koji u hladovini češu svoje stomake danas ne opisuje samo bulevarski Bild, koji, jeftino podastirući arhivske fotografije nasmejanog Aleksisa Ciprasa, piše da grčki premijer ne skida svoj lakomisleni osmeh dok se njegov narod suočava sa najvećom dramom od građanskog rata (1946-1949). Nije od Bilda odmerenija ni Kristin Lagard, šefica MMF, kad kaže da njena simpatična firma za kamatarenje i pogrebne usluge nikad u svojoj istoriji nije imala goreg klijenta od Grčke. Nije ni Volfgang Šojble, dok se odeva u oklop i od čuvara nemačke kase pretvara u branioca evropskih zidina od grčkih varvara. „Grčka vlada neće moći da uništi Evropu”, kaže on.

Kampanja mržnje i zastrašivanja ne vodi se samo u evropskom etru; svoj deo tereta preuzeo je i dobar deo grčkih medija i društvene elite. Prozapadni Katimerini (u prevodu na srpski – Blic), piše o referendumu kao o sudnjem danu, dok opisuje kako se grčki seljaci po zatvaranju banaka vraćaju u prednovčano doba, nudeću svoje proizvode u robnoj razmeni. U istim novinama 246 grčkih liberalnih ekonomista (u prevodu: A. Vlahović, P. Petrović, D. Popović…) vraćaju svoj dug evropskim grantovima, panično pozivajući zemljake da prihvate uslove poverilaca.

2.

Tako je postavljena formula za izračunavanje ishoda nedeljnog referenduma. Na jednoj strani je jasna potreba Grka da svoju otetu sudbinu vrate u ruke. Na drugoj je strah da će time zakucati svoju i sudbinu Grčke za ceo ovaj vek? Razlika između te dve vrednosti daće ishod referenduma. Ili jednostavnije: što bude veći broj Grka kod kojih strah od katastrofe pobedi želju da sami upravljaju svojom sudbinom, to će pobeda poverilaca imati veće šanse. I obratno.

Naravno, nije to samo grčka formula, već svake evropske kolonizovane zemlje. Nije zato slučajno što sve te nesreće toliko liče jedna na drugu; još manje što se Katimerini ovde zove Blic i što 246 grčkih ekonomista koji veruju da je vrhovni državni interes njihove zemlje da zadovolji interes stranaca, ima toliko dvojnika u Srbiji. Otuda, nad nama koji verujemo kako su sva ljudska i nebeska pravda na strani Grka i njihovih lidera lebdi pitanje koje nas deli: da li bismo voleli da se isti takav referendum, pod istim uslovima i sa istim posledicama u nedelju održava i u Srbiji? Ja ne bih.

3.

Celoj priči posebno preteće značenje daje to što između Grka i njihovih poverilaca nikakvih ozbiljnih pregovora nije ni bilo. I to se videlo odmah, kad su Cipras i Varufakis, umesto sa poveriocima, bili usmereni da razgovaraju sa njihovim političkim predstavnicima. Ovi opet nisu razgovarali sa Grcima da bi došli do rešenja, već samo zato da bi mogli da ih predstave kao nepopravljive amatere i avanturiste, kao grešku unutar uhodanog sistema, koju je od samog početka trebalo eliminisati, brzo i brutalno, kako se ne bi ponavljala na drugim mestima.

Čini se da tu strategiju Zapada Cipras i, posebno, Varufakis nisu razumevali od početka, bolje reći da, kao pristojan svet, nisu mogli da shvate na šta su sve njihovi protivnici spremni. Uništena Siriza – to bi za njih bilo idealno rešenje, ali i skoro 11 miliona temeljno uništenih Grka lako će ući u devizu da što se mora nije teško. Zato odluka o referendumu o uslovima poverilaca nije bila ni dobra ni loša. Bila je iznuđena, i jedino moguća.

4.

Ako se Grci uplaše i glasaju za kreditore umesto za sebe, biće to tvrd dokaz da sudbina kolonije nije izbor, već neminovnost i da nema života izvan Trojke. Naravno, u tim uslovima Siriza će izgubiti vlast. Samaras, ako se vrati na nju, odmah će se suočiti s tim da će Merkelova – koja je, otkako je bukvalno otpustila Papandreua, sa grčkim premijerima razgovarala kao s krpom – s njim razgovarati kao sa prljavom krpom. Jer ništa se tako brutalno ne kažnjava kao neuspešan otpor, u čemu će Grčku, više od bilo koga, razumeti Srbija. Tek, uverenje da nema suštinskih promena unutar sistema kao i da ih sam sistem ne dozvoljava na politički način, moglo bi ozbiljno da zategne ne samo Grčku već i dobar deo politika u Južnoj Evropi. To bi u očajničkom korpusu obeznađene mladeži opet moglo da dovede do enormnog rasta nasilja, otpora, pa i početka terorizma.

Ako Grci glasaju protiv, to će značiti da su kao narod pokazali političku volju za suverenitetom, ali još uvek ne i da su osvojili suverenitet. (Taj problem nerazlikovanja političke volje za suverenitetom i suvereniteta jeste temeljni problem srpske suverenističke politike i inteligencije danas. Iako polička volja jeste causa sine qua non suvereniteta, ona je daleko od suvereniteta samog.) U tom slučaju, posle sloma finansijskog sistema zemlje, Grčka više neće biti problem evrozone, pa ni EU, već ozbiljan geopolitički problem u rangu Ukrajine. Naime, ukoliko posle grčkog „ne“ Amerikanci ne zaustave odmazdu Merkelove, biće teško zaustaviti Ciprasa, ojačanog narodnim mandatom sa referenduma, da potraži pomoć Rusije i zemalja BRIKS.

5.

Ovda treba zastati i podsetiti se dve stvari. Prvo, Ciprasu je bilo mnogo lakše da zabije prst u oko Merkelovoj i raspiše referendum nego da prihvati Putinovu ponudu za pet milijardi za nastavak Turskog toka i stane u red za novac u banci BRIKS. Naravno, prvo je priča o evropskim finansijama i evropskoj politici moći, a drugo ozbiljan geopolitički zaokret. Prvo će na Ciprasa sručiti gnev Merkelove i njenih satelita, drugo će mu na vrat staviti Vašington. Zato se valja podsetiti i druge važne stvari: Grčka je NATO zemlja, i to u aktuelnim strateškim planovima Alijanse važnija od mnogih vojno i politički moćnijih članica.

To bi značilo da Grčka – koja će se, ako kaže „ne“, naći pod manje ili više skrivenim sankcijama i opstrukcijom Berlina – čupanje svoje ekonomije ne može zasnivati ni na čemu drugom sem na promeni geopolitičke paradigme. E sad, ko zna koliko se Čerčil na Jalti i u Potsdamu tukao za Grčku i šta je sve bio spreman Staljinu da preda za nju, taj bi morao i da zna da bi Grčka u ruskom geopolitičkom korpusu, posle niza gubitaka, bila prvi ruski dobitak u posleratnoj Evropi u odnosu na Jaltu. Jednostavnije rečeno: to neće moći bez velike gužve, možda čak i rata.

Sve to postaje mnogo verovatnije ako se zna da će rezultat referenduma, kakav god da bude, biti tesan i da će obnoviti podelu grčkog društva, i to ne daleko od sveže zaraslih linija iz građanskog rata. Rečju, posle referenduma Grčka će biti mnogo bliža novim još težim iskušenjima nego suverenitetu. Naravno, duboka destabilizacija Grčke destabilizovaće ceo Balkan, pre svega one zemlje preko kojih bi trebalo da ide Turski tok a za čijom stabilnosti Rusija ima interes – Makedoniju i Srbiju. Samim tim, sa pobedničkim Ciprasom, koji menja geopoliitčku paradigmu, na Balkan bi, glasnije nego ikad, bila prizvana Amerika, kojoj se od silnih majstorstava jedno ni danas ne može osporiti – ono za izazivanje kriza i ratova.

6.

Malo je u Srbiji onih, čak i u političkom vrhu, koji duboko ne saosećaju sa Grčkom, shvatajući koliko se njena kriza tiče i Srbije. Gledati, međutim, na Grčku danas samo sa nadom, bez straha, bezdušno je i glupo, taman onoliko koliko je glupa vera u to da je okupatoru dovoljni reći „ne“, i da se odmah posle toga otvara svet u najlepšim bojama. Gledati, opet, na Grčku sa strahom, bez nade, nije samo kukavički nego je i odbijanje da se sagledaju procesi i prepoznaju prilike. Gledati i sa strahom i sa nadom znači prepoznati koliko je stvari tamo otišlo predaleko i koliko će ih biti teško kontrolisati – i izbeći to ovde koliko se može, naravno. Znači i prepoznati da se jedan svet, za koji smo doskoro verovali da je jedini mogući, na naše oči raspada i pripremati se za život posle njega.

7.

Grčka nam dakle daje nadu da će svet koji poznajemo i u kome Srbima nije dato iole pristojno mesto završiti u pepelu. Ali Grčka nas i ostavlja u mraku i strahu od toga kako će izgledati budući svet, gde podjednako (ne)uverljivo zvuče i oni koji veruju da će biti bolji i oni koji znaju kako će biti gori od ovog. A to će reći da je danas, posebno u narodu koga nije ostalo za još jednu veliku izgibiju, mnogo bolje visoko podići uši i osluškivati nego praviti buku iza koje ćemo skrivati neznanje, pa još maskirano najuzvišenijim idealima slobode.

(Standard.rs)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. Babana says:

    Cvijanovicu, PICKETINO jedna. Podguzna picoustina muva. Nekidan u emisiji na PINKU, sjedis kao panj i klimas glavom potvrdno na Vuciceve nebuloze i lazi. Nisi mu ni jednom rjecju kontrirao ni osporio njegove gadosti. Micite ovog izdajnika sa Srpskih portala

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *