Da li je Srbija (zaista) vojno neutralna?

Da li je Srbija (zaista) vojno neutralna?

24 januara 2014

pol-marina-ragusPiše: Marina Raguš

Načelnik Generalštaba Vojske Srbije, general Ljubiša Diković učestvovao je na sastanku Vojnog komiteta evroatlantskog partnerstva u Briselu (22. januara). Prema saopštenju Ministarstva odbrane Srbije, glavna ocena sastanka načelnika generalštabova oružanih snaga država članica NATO i programa Partnerstva za mir (PzP, Partnership for peace) bila je da su jačanjem vojne saradnje stvoreni uslovi za „unapređenje sveukupne efikasnosti i kvaliteta podrške partnerskim državama u primeni praktične vojne saradnje“.

Patrik de Rusije, predsedavajući Vojnog komiteta Evropske unije rekao je povodom susreta s generalom Dikovićem (na marginama sastanka u Briselu), da Vojni Komitet EU „u potpunosti može pomoći identifikaciji oblasti u kojima Vojska Srbije može pružiti doprinos u okviru zajedničke bezbedonosne i odbrambene politike“.

Načelnik generalštaba Vojske Srbije istakao je da „učešće u operacijama EU za upravljanje krizama, izgradnja poverenja i jačanje vojne saradnje u regionu ostaju prioriteti Vojske Srbije“. Ministar odbrane Srbije Nebojša Rodić 27. i 28. januara boraviće u Vašingtonu.

Povod radne posete je potpisivanje sporazuma o generalnoj bezbednosti vojnih formacija. Kako se najavljuje ministar Vojske Srbije će sa američkim sekretarom za odbranu razgovarati i o „ukupnoj saradnji dve zemlje na polju vojne saradnje i bezbednosti“. Ovo je prva radna poseta srpskog ministra Pentagonu od početka mandata. Najavljeni su susreti u Stejt departmentu i Kongresu.

Sredinom januara Institut za Centralno evropsku politiku (CEPI) iz Bratislave objavio je kratak izveštaj o odnosima Srbije i NATO. Ovaj dokument deo je projekta Transatlantski izveštaji o politici, koji finansira Javna diplomatija Alijanse. Stoga je važno izdvojiti sledeće: Kroz perspektivu otpočinjanja pregovora sa EU (21. januar) CEPI istražuje izglede tešnje saradnje Srbije i NATO.

Pored konstatacije da je pridruživanje EU spoljno politički kurs a regionalna sigurnosna arhitektura zasnovana na NATO, CEPI traži načine još intezivnije saradnje posebno Srbije s NATO.

Briselski sporazum (april 2013) za CEPI predstavlja i ključni momenat jačanja uloge i prisustva NATO u regionu posebno zbog insistiranja srpske strane da sam sporazum garantuje KFOR i to u dužem vremenskom intervalu. Činjenica da je NATO vrlo nepopularan u srpskoj javnosti  (prema istraživanju IPSOS-a samo 13 posto ispitanika je za ulazak Srbije u NATO; najveći postotak je među mlađima od 30 i muškoj populaciji. Dok su žene slabije podržale ideju: Srbija u NATO) predstavlja „ograničenje za srpske političare da obznane pravi okvir i karakter razvijanja partnerstva Srbije s NATO“.

Predstavljajući retrospektivu saradnje Srbije s NATO ovaj Institut je podsetio na sve faze razvoja odnosa. Međutim, ključni momenat saradnje Srbije s NATO bilo je Kosovo i misija KFOR-a. Saradnja Beograda (i njegovo insistiranje na garanciji bezbednosti ) i KFOR-a za CEPI je konstruktivna i u perspektivi može da znači prelomni momenat za članstvo u Severnoatlantskoj Alijansi. Srbija koja je zbog NATO agresije iz 1999, najkomplikovanija, za eksperte ovog instituta predstavlja i „najznačajnijeg NATO partnera“ stoga je, kako razumemo izveštaj, NATO odlučio da igra „tišu igru“ bez puno galame, korak po korak, do potrebne podrške javnosti.

Tako CEPI podseća da je bivši srpski predsednik Boris Tadić podržavao približavanje Srbije NATO i dok je bio ministar odbrane ali uz ekstremno obazrivo obraćanje u javnosti; za razliku od njega Dragan Šutanovac u javnosti kao ministar odbrane uvodi krilaticu da „Srbija i NATO nisu više neprijatelji“. Osim krilatice pomenuti ministar odbrane nije uspeo više, jer kako tvrde analitičari CEPI bio je „frustiran nedostatkom političkog jedinstva unutar tadašnje srpske Vlade“.

To nije umanjilo činjenicu da je u njegovom mandatu prema CEPI od planiranih 151 realizovano je 119 misija uz istovremeno inteziviranje saradnje na ekspertskom nivou. Međutim, u javnosti nije moglo da se priča o tome na način koji bi mogao da uznemiri srpsko mnjenje, već se govorilo u terminu „vojne neutralnosti“. S druge strane, zaključuje CEPI „aktivno su se koristili diplomatski kanali u svrhu razvijanja političkih odnosa (na nivou nižih državnih službenika)“ s NATO.

Za zapadne analitičare nepoznanica je bila kako će nova vlast da se ponaša kada je reč o saradnji i članstvu u NATO. Ovde se posebno mislilo na aktualnog predsednika Srbije. To je razrešeno tokom susreta generalnog Sekretara NATO Rasmusena i srpskog predsednka na obodima zasedanja Generalne Skupštine UN (septembar 2013). Razgovor se fokusirao na misiji KFOR na Kosovu i Rasmusen je bio uveren da će se saradnja čak i napredovanje u odnosima ipak desiti. Povratak na domaći teren značio je upotrebu pojma vojne neutralnosti, jer bi sve drugo bilo (uz prethodne politički šokantne poteze) nepodnošljivi šok.

S obzirom da je Vlada Srbije dosta vremena utrošila na pridruživanje EU i ispunjavanju standarda Brisela (Kosovo i Metohija) „političari su morali da budu mnogo više obazriviji u hodu kontra srpskog sentimenta kada je reč o još jednom spoljnopolitičkom i bezbedonosnom pitanju, uključujući i intezivniju saradnju s NATO“ tvrde autori CEPI izveštaja. Aktualni prvi potpredsednik srpske Vlade, kao ministar odbrane pokušao je da balansira između NATO i Rusije „Novembra 2013, Vučić je uložio ogromne napore u odbacivanju zabrinutosti ruskog ministra odbrane Sergeja Šojgua po pitanju kontinuirane saradnje s NATO i uverio ga je da srpski cilj nije članstvo u NATO“ navodi CEPI. Dok je u međuvremenu Srbija intezivirala projekte kroz saradnju s Alijansom.

Institut podseća da je na zahtev Srbije NATO odobrio (2010) Individualni partnerski akcioni plan (IPAP) koji je definisao ciljeve reforme odbrane i oblasti intezivne bilateralne saradnje.Suštinski cilj IPAP-a je podizanje inteziteta i nivoa saradnje: reforme institucija prema standardima Alijanse kao i ostvarivanje političke saradnje. IPAP, tako kao stub bilateralne saradnje, prolazi kroz ažuriranje sa srpske strane ulazi u finalnu fazu i početkom tekuće godine trabalo bi da se usvoji. To znači da će u saradnju s Alijansom biti (pored ministarstva odbrane) uključene i ostale državne institucije u oblastima: politika, bezbednosni sektor, odbrana i vojna pitanja, javna diplomatija, planiranje u hitnim slučajevima i zaštita poverljivih podataka.

Autori izveštaja smatraju Srbiju najaktivnijim NATO partnerom u Inicijativi za izgradnjom integriteta koja ima za cilj borbu protiv korupcije u bezbedonosnom sektoru. I ne samo to- oni su skoro uvereni da će parlamentarni izbori biti održani u tekućoj godini i s obzirom na sliku političke scene u Srbiji, nadaju se da će sledeća „elita“ ići korak dalje prema „tihom članstvu u NATO“.

Neminovno se nameće pitanje  ko će, onda, činiti buduću vlast? Zašto je aktualna vlast nedorasla „zadatku“ ili ko koči trajektoriju NATO planova aktivnosti? Prema poslednjim istraživanjima najjači rejting ima Srpska napredna stranka. Nije samo jasno da li će moći samostalno da čini buduću Vladu, (ukoliko do izbora uopšte i dođe ove godine). Stoga smo se pozabavili merenjima raspoloženja biračkog tela: Prema poslednjem istraživanju časopisa Nova srpska politička misao[ na pitanje: Ako biste izašli na izbore, za koju bi stranku glasali za SNS bi glasalo 28,1 odsto, za DS 9,o odsto, za SPS 6,5 posto, (pre)ostale stranke su bez cenzusa (5 posto) . Međutim, na ovo pitanje nema odgovor 40,4 odsto ispitanika, što je impozantan broj neopredeljenih. Podatak koji za političkog aktera znači i pobedu, ukoliko neopredeljene ubedi u svoje „argumente“.

Tako je podatak koji se najčešće koristi u javnosti upravo postotak ali bez neopredeljenih. Naime kada izuzmemo taj postotak (40,4) za SNS bi onda glasalo 47, 1; za DS 15,1, za SPS 10,9 ostali bi bili ispod  cenzusa. Isto istraživanje je utvrdilo da bi ulazak Srbije u NATO podržalo 17 odsto ispitanika, protiv je 72,3 posto dok 10, 7 odsto nema stav. Za savez sa Rusijom je 66, 2 odsto, protiv 19,9 dok nema stav 13, 9 odsto ispitanika. Slika javnosti koja će verovatno dovesti do novih izbora.

S obzirom na kontinuiranu politiku približavanja EU (a u slučaju Srbije to znači i NATO-u) od 5. oktobra 2000, pa do danas Zapad očekuje da sledeća „politička elita“ obezbedi novu sliku javnosti.Treba ubediti građane Srbije da „NATO više nije neprijatelj nego partner“ i kad se tako „isprana“ Srbija pripremi za novu etapu u svom „sazrevanju“ predstavljaće je „elita“ koja se već sprema oslobođena svih  relikata prošlosti. To znači, recimo,  da će samo iz bezbedonosnog sektora biti izuzeti svi oni koji nisu po volji NATO (između ostalog i to znači „reformu“ bezbedonosnog sektora). Za početak.

Uostalom kako NATO kadrira videlo se i po presudama udarne pesnice Zapada-Haškog Tribunala, srpskim generalima: Nebojša Pavković osuđen je na dvadesetdve godine, Vladimir Lazarević na 14, Sreten Lukić na 20 godina zatvora zbog „zločina“ na Kosovu i Metohiji. Na tom istom prostoru na kojem je u istom periodu delovala teroristička organizacija OVK i to prema američkom spisku terorista. Cinizam kakav se retko pamti. Dodatnih argumenata radi, hrvatske generale Antu Gotovinu i Mladena Markača Tribunal oslobodio je svih optužbi za najveće etničko čišćenje koje se desilo u Evropi pred kraj prošlog veka!

Teritorija Republike Srpske Krajine tada je vojnom akcijom „očišćena“ od preko 250 000 Srba pred očima celokupnog europejskog sveta-i nikom ništa. Saradnja s Hagom, sećate se bila je svojevremeno jedan od ključnih uslova za pridruženje EU. To znači da su sve (pro)evropske političke „elite“ (pa tako i aktualna) u stvari podržale političku instituciju koja je svojim presudama ponovo pucala u mrtve i sahranila žive! Posle svega i ne treba da iznenadi kada nas jednog jutra „probude“ vešću da je Srbija postala članicom NATO-a.

Uostalom ništa novo za građane Srbije, zar ne?

(Fondsk)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *