Да ли је Трамп „кандидат мира“?

Da li je Tramp „kandidat mira“?

3 avgusta 2016

Aleksandar-Pavic-4558Piše: Aleksandar Pavić

Gornji naslov je zapravo naslov najnovije kolumne Patrika Bjukenena, poznatog američkog političkog kolumniste, bivšeg predsedničkog kandidata, Niksonovog, Fordovog i Reganovog savetnika i „dinosaurusa“ politički poraženog američkog konzervativizma. Onog konzervativizma čiji su brend kidnapovali a onda obesmislili i pretvorili u suprotnost pripadnici krvoločne neokonzervativne sekte koja Vašingtonom vlada još od dolaska Hilarinog muža u Belu kuću. Sekte koja je, između ostalog, anti-sovjetizam, odnosno anti-komunizam industrijsko kapitalističke konzervativne Amerike pretvorila u anti-rusizam globalizovane, finansijsko kapitalističke Amerike.

Konzervativni anti-sovjetizam, imajući kakvu-takvu ideološku (anti-komunističku) potku, bio je manje opasan od anti-rusizma. Predstavljen kao jedan pol rata ideja, vrednosti, on nije satanizovao protivnika u meri u kojoj to dozvoljava anti-rusizam. Zato je isti čovek, Ronald Regan, koji je pred Ujedinjenim nacijama i kamenom facom Andreja Gromika mogao bez pardona da nazove SSSR „imperijom zla“, mogao samo koju godinu kasnije da se iskreno raduje potencijalnom kraju Hladnog rata. Zato su hiljade istinski oduševljenih žitelja Njujorka spremno izašli da na ulici pozdrave Gorbačova u decembru 1988. godine, pa čak i da prirede prizor vezanih američkih i sovjetskih zastava. Anti-sovjetizam je bio neka vrsta revolta tada još uvek hrišćanske Amerike protiv „bezbožnog komunizma“, za koji je smatrala da je silom nametnut drugim narodima, uključujući i Rusima, čija je jedina istinska želja bila da žive „kao sav normalan svet“, a idealno – kao Amerikanci.

Neokonzervativni anti-rusizam, isto kao i anti-srbizam, je nešto drugo – to je mržnja, rasistička i anti-hrišćanska, iz koje izbija potreba da se protivnik prikaže kao Hitler, i da jedini prihvatljiv ishod rivalstva bude – uništenje ili bezuslovna kapitulacija. Njegovo oličenje je Hilari Klinton.

Stari „paleo-konzervativci“ poput Bjukenena, prirodno, uglavnom podržavaju Trampa. Između ostalog i zato što Trampov realizam, bar kad je reč o spoljnopolitičkim pogledima, trenutno predstavlja nešto najbliže njihovim (pra)starim svetonazorima.

Zato Bjukenen u svom članku sa odobravanjem komentariše Trampov stav da potencijalni ruski upad u Estoniju (što je, zapravo, idiotski scenario skuvan u glavama neokonzervativnih ratnih huškača – ali to je posebna tema) ne mora nužno da proizvede odgovor NATO-a. To je, naravno, dočekano na nož od strane vašingtonskog neokon-neoliberačnog establišmenta, uz kuknjavu kako to „obesmišljava“ američke bezbednosne garancije „saveznicima“. Međutim, Bjukenen ističe ta je tzv. srednja Amerika, ona „tiha većina“, tu Trampovu izjavu dočekala ravnodušno, što ga navodi na zaključak da je javna podrška za američki intervencionizam hladnoratovskog tipa doživela kolaps. I to ne samo zato što ogromna većina Amerikanaca ne samo da ne zna gde je – i šta je – Estonija, ili praktično bilo koja druga zemlja primljena u NATO posle pada Berlinskog zida, već zato što je, kako Bjukenen ističe, Amerika u ratu još od 2001. godine (odnosno posle 11. septembra), i da je ljudima dosta. I, poentira: „I kada čovek posmatra ruševine Avganistana, Iraka, Sirije, Libije i Jemena, i sabere hiljade mrtvih i ranjenih i bilione izgubljenih dolara, može li iko tvrditi da nas je naša Partija rata dobro služila?“[i]

Vraćajući se na „stara dobra“ hladnoratovska vremena istinskih državnika, Bjukenen smatra da ni jednom tadašnjem američkom lideru ne bi palo napamet da pruži bezbednosne garancije jednoj Estoniji, odnosno bilo kojoj zemlji kojoj to realno ne bi mogao da u praksi obezbedi. Podseća da je Ajzenhauer odbio da interveniše na strani ustanika u Mađarskoj 1956, da je Kenedi odbio da spreči podizanje Berlinskog zida, da Džonson nije hteo da spreči gušenje Praškog proleća, a da Reganu nije palo napamet da interveniše u korist poljske Solidarnosti.

I to nije bilo zato što su, kako Bjukenen ističe, ti predsednici bili izolacionisti, već zato što su bili realisti, nespremni da olako rizikuju izbijanje nuklearnog rata. On i Trampa drži za realistu tog tipa. Realistu koji, između ostalog, smatra da treba ozbiljno razmotriti priznanje Krima kao dela Rusije („Koliko je meni poznato, narod Krima želi da bude sa Rusijom, a ne tamo gde su bili pre“[ii]). Realistu koji smatra, za razliku od „mirotvorca“ Obame – o Hilari da i ne pričamo – da je sasvim prirodno da se Rusija i SAD udruže kako bi zajedno uništili islamističke teroriste („Zar ne bi bilo dobro kada bi SAD zajedno sa Rusijom rasturile DAEŠ?[iii]).

Bjukenenova trezvenost razobličava današnje neokon-neoliberalne manijake i prikazuje ih onakvim kakvi u stvari jesu. Govoreći o ludosti stava da Ukrajinu treba primiti u NATO, on podseća da je Džordž Buš stariji Ukrajincima 1991. poručio da bi proglašenje nezavisnosti od Moskve bio akt „samoubičakog nacionalizma“. Takođe podseća na reči Ajzenhauera, prvog Vrhovnog komandanta NATO (imenovanog 1951. godine), koji je rekao da bi NATO bio „neuspešan“ ako bi se američke trupe zadržale u Evropi duže od 10 godina. Ajzenhauera koji je 1961. novom predsedniku Kenediju savetovao da započne povlačenje američke vojske iz Evrope kako ona ne bi postala američki vojni protektorat. I sa pravom postavlja pitanje, koje uopšte ne deluje kao puko retoričko: „Jesmo li sišli sa uma?“

Na kraju članka, Bjukenen predlaže jednostavan, realističan recept za smanjenje rusko-američkih tenzija u Evropi: u zamenu za ruske garancije nezavisnosti baltičkih država, NATO treba da odstupi od Rusije. A ako bi Rusija takvu ponudu odbila – onda bi jednostavno trebalo primeniti ekonomske sankcije. Sve samo ne rat u Evropi.

Naravno, niko ne može da garantuje da bi sve tako ispalo ako bi Tramp, uprkos opravdanom strahovanju od nameštenih izbora,[iv] odneo pobedu nad „Kilari“ u novembru. Do tada može svašta da se dogodi. „Kreativci“ u Vašingtonu bi mogli da mu do tada serviraju „gotov rat“ i stave ga pred svršen čin. Da ga pritegnu nekom drugom krizom i nateraju ga na političku trgovinu. Ili da iz rukava izvuku nekog novog „mandžurijskog kandidata“ opasanog dinamitom. Ali bi ga, kad bi bio izabran, više desetina miliona Amerikanaca bar držalo za reč. S druge strane, sa „Kilari“ ne bi bilo neizvesnosti.

Nesumnjivo bi bilo najbolje kad bi Amerikanci bar dobili priliku da dobiju odgovor na pitanje iz naslova.

[i] http://buchanan.org/blog/trump-peace-candidate-125499

[ii] http://rs.sputniknews.com/svet/20160731/1107613360/tramp-sad-rusija-krim-priznavanje.html

[iii] http://rs.sputniknews.com/svet/20160801/1107626565/sad-rusija-savez-daes.html

[iv] http://www.rts.rs/page/stories/ci/story/2/svet/2405542/tramp-izbori-ce-biti-namesteni-a-klintonova-je-djavo.html

(Fond strateške kulture)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *