Да ли је време да се створи држава Курдистан?

Da li je vreme da se stvori država Kurdistan?

3 avgusta 2015

Mapa-KurdistanaOko 35 miliona Kurda živi u svetu i smatra se da je to najveći narod bez države. Poreklom sa Bliskog istoka, Kurdi nisu semitski, niti turski narod. Veruje se da su potomci drevnih iranskih plemena koja su živela na prostorima Bliskog istoka pre turske i arapske invazije.

Posle sloma Otomanskog carstva na kraju Prvog svetskog rata, zapadne sile (predvođene Velikom Britanijom) su obećale autonomiju Kurda ugovorom iz Sevra 1920. godine. Usled otpora od strane Turske, na čelu sa Mustafom Kemal pašom-Ataturkom, došlo je do novih pregovora u Lozani 1923. godine. Zapad je priznao granice nove turske republike i kao rezultat toga, Kurdi su se našli podeljeni između tri post-osmanskih država Turske, Iraka i Sirije, kao i sa manjim brojem stanovnika u Iranu.

Kurdska politika je komplikovana i podeljena od tada. Kurdi nisu nikada napravili ozbiljan pan-kurdski nacionalni pokret. Umesto toga, odvojene kurdske populacije su svaka zasebno razvijale svoje pokrete. Sa početkom Arapskog proleća, građanskih ratova u Siriji i Iraku, kurdsko pitanje je ponovo izašlo na svetlost dana. Ironično zvuči da je jedan od glavnih pokretača rata u Siriji upravo Turska, kojoj se sada kurdsko pitanje vraća kao bumerang.

Pročitajte još:

Turska strateška enigma!

Novi put svile!

Završnica partije šaha u Ukrajini!

Ipak, vratimo se u ne tako davnu istoriju… Savremeni kurdski nacionalisti vole da prate poreklo njihovog državno-nacinalnog pitanja od prvog pokušaja kurdske državnosti – kratkotrajne Republike Mahabad. Zvanično poznata kao Republika Kurdistan, proglašena je u iranskom gradu Mahabad početkom 1946. godine, ali bila je ugušena od strane iranske vojske samo nekoliko meseci kasnije.

PRIVREMENA REŠENJA

Lider oružanih snaga kratkotrajne republike bio mula Mustafa Barzani, irački Kurd i otac Masuda Barzanija, aktuelnog predsednika kurdske regionalne vlade Iraka. Posle svrgavanja Sadama Huseina, Kurdi su dobili autonomiju sa velikim ovlašćenjima na severu Iraka, ali to još uvek nije samostalna država. Kurdska uznemirenost i ustanak nastavljaju su se pod vođstvom porodice Barzani godinama kasnije. Najvažniji događaji su se odigravali pod vođstvom Mustafe Barzanija u severnom Iraku od 1961-70. godine.

Pod vodjstvom Masuda Barzanija i njegove Kurdske demokratska stranka, 1983. godine, a u savezu sa mlađom Patriotskom unijom Kurdistana, koju je predvodio Jalal Talabani ponovo je otpočeo ustanak. Ovaj ustanak je brutalno slomljen od strane Sadama Huseina u zloglasnoj kampanji „Anfal“, tokom koje je Husein koristio otrovni gas protiv civila u selu Halabja 1988. godine, usmrtivši tri do pet hiljada ljudi.

Posle prvog Zalivskog rata 1991. godine nastala je kurdska autonomna zona u severnom Iraku. Od 2003. godine i američke invazije, ova zona je postala kvazi-suvereni entitet, sa svojim oružanim snagama, političkim sistemom i ekonomskim interesima.

Autonomna zona Kurda je danas najmirniji i najprogresivniji deo Iraka. Erbil, glavni grad, doživljava pravi bum. Ali kurdska politika ne počinje i ne završava se u severnom Iraku. Drugi veliki nacionalni pokret Kurda počeo je 1984. godine na jugoistoku Turske pobunom na čelu sa Radničkom partijom Kurdistana (PKK). Cilj je bio osnivanja kurdske države. Ustanak i turski odgovor odneli su više od 40.000 života. Ali, 2013. godine proglašeno je primirje i počeo je mirovni proces, u nadi da će se sukob okončati.

U međuvremenu, građanski rat u Siriji je doveo do pojave kurdskih enklava na severoistoku zemlje. Ova oblast je pod kontrolom kurdske Demokratske stranke (PID), izdanka PKK. Za razliku od zone u Iraku, ova embrionalna autonomna zona je siromašna i nestabilna. Ipak raduje obećanje sirijskog lidera Bašara Al Asada da će Kurdi po završetku sukoba dobiti svoju istinsku autonomiju. Ne treba biti previše pametan da se pogodi kako je turski predsednik Erdogan najžešći protivnik takvog razvoja događaja.

Dve snažne, ali vrlo različite kurdske autonomne zone izašle su iz ruševina društava Iraka i Sirije, dok su turski Kurdi i dalje angažovani u pregovorima za ostvarenje svojih prava.

Danas je najznačajnije pitanje za Kurde kako da konsoliduju ove dobitke i šta mogu da ostvare sa njima. Retko se otvoreno razgovara, ali iznad svega se nazire pitanje kurdske državnosti i šta bi to značilo za Kurde, kao i za region u celini. Da li će Kurdi nastaviti da razvijaju svoje kvazi-države, ili će se okrenuti ka suverenitetu? Da li događaji koji slede predstavljaju put ka kurdskoj nezavisnosti, odnosno da li će za posledicu imati podelu Iraka, Turske i Sirije?

Put do suverenosti za Kurde je i dalje posut preprekama. Kao što je gore navedeno, postoje danas dve glavne snage u kurdskoj politici. Jedna od njih potiče iz iračkog iskustva Kurda, druga od onog iz Turske. U poslednjih nekoliko godina, svaka od ovih frakcija je napravila značajan napredak u pravcu nametanja svog vođstva u pan-kurdskom pokretu.

RIVALSTVO MEDJU KURDSKIM POKRETIMA

Prvi od njih je Kurdska demokratska partija (KDP) Masuda Barzanija u Iraku. Drugi je PKK u Turskoj, na čelu sa zatvorenim osnivačem Abdulahom Odžalanom. KDP i PKK imaju drastično različite vizije kurdske budućnosti. KDP je tradicionalna, konzervativna organizacija, pro-Američka (pro-zapadna) i pro-biznis, ukorenjena u klanu i plemenskim strukturama iračkih Kurda. Njen lider, na kraju krajeva, izdanak je najistaknutijih političkih porodica iračkih Kurda.

Sa druge strane, PKK je levičarska organizacija, sa svojim korenima u radikalnom previranju Turske u 1970-im. Njen osnivač Odžalan je iz siromašne ruralne porodice. Iako je pokret prešao dug put od svojih ranih dana, ipak predstavlja poseban, sekularni levičarski nacionalni pokret, kakav je retko viđen na današnjem Bliskom istoku. To se ogleda pre svega u njenim veoma progresivnom pristupu uloge žena u društvu i politici, koji je u oštrom kontrastu sa okolnim kulturama (izuzimajući vladajuće Alavite u Siriji).

Medjutim, oba pokreta su političko-vojne organizacije, koje pate od autoritarnih tendencija prisutnih u takvim grupama. Tako PKK ostaje na listama terorističkih organizacija SAD i EU. Ali ovo oznaka je više ustupak turskim senzibilitetima i interesima, nego objektivna procena stvarne opasnosti. Šta god da je bio slučaj u prošlosti, danas je PKK gerilska organizacija u ratu sa turskim snagama bezbednosti, a ne grupa koja namerno cilja civile.

Već decenijama Turci vide kurdske nacionalne težnje kao anatemu. Medjutim, to više nije u potpunosti slučaj. Tokom poslednjih nekoliko godina, Turska i vlada kurdske autonomije u Iraku su izgradile bliske odnose zasnovane na zajedničkim interesima. Turska se oslanja na Rusiju i Iran zbog zavisnosti od nafte. Istovremeno je kurdska zona bogata naftom i graniči se sa Turskom. Kao rezultat toga, Turska je nedavno napravila „privatne sporazume“ sa iračkim Kurdima za kupovinu zaliha sirove nafte. Ovo je postignuto uprkos glasnim primedbama iz SAD, koja se protive svakom pokušaju od strane kurdske autonomne zone da deluje nezavisno. Naravno, protesti stižu i iz centralne iračke vlade u Bagdadu.

Glavna prepreka za savez u nastajnaju između Turske i iračkih Kurda je budući status turskih Kurda i kurdskih enklava na severoistoku Sirije, koji se nalaze na granici sa Turskom. Situacija je još složenija, jer je PKK koristi planine Kandil, koje su pod kontrolom iračkih Kurda, kao bazu za pobunu protiv Turske.

Da bi postigli svoje ciljeve, PKK i irački Kurdi moraju da pronađu način da neutrališu delovanje (protivljenje) Turske. Kako sada stvari stoje, jedini način da to urade bio bi da SAD i druge zapadne sile podrže kurdski suverenitet kao legitimni cilj. To bi otvorilo put za veće zapadne investicije i diplomatsku podršku kurdskim ciljevima, a oslabilo bi mogućnost Turskoj da spreči kurdsku nezavisnost. Drugi način je, naravno, kurdsko jedinstvo. Time bi, ako ništa drugo, pobedili klasičnu strategiju Turske – zavadi pa vladaj. Ostaje da se vidi da li će uspeti.

MOGUĆI RASPLET

Ipak najverovatniji epilog će biti uspostavljanje dve kurdske kvazi-države na teritorijama današnjeg Iraka i Sirije, sa nerešenim pitanjem velike kurdske manjine u Turskoj. Pitanje je samo dokle će to moći tako da potraje. Ono što treba istaći kao dominantni atribut Kurda je njihov odnos prema islamu. Islam kao religija Kurda je činjenica, ali zbog dominacije etničke identifikacije on nije militantan kao što je to slučaj među ostalim narodima na Bliskom istoku. U sirijskom Kurdistanu nema identifikacija sa islamističkim pokretima, a kurdska milicija je aktivno angažovana u borbi protiv sirijskih pobunjeničkih grupa povezanih sa Al Kaidom.

Kurdi tradicionalno nisu neprijateljski nastrojeni prema Zapadu, za razliku od mnogih drugih naroda u regionu. U većini slučajeva, njihova negodovanja i mržnja nisu usmereni protiv SAD ili Evrope, već protiv lokalnih tlačitelja Kurda. Zaista, osim Izraela, kurdska autonomija u severnom Iraku je najviše pro-zapadno orijentisana od svih vlada u regionu koje nisu monarhije. Vladajuća KDP je otvoreno pro-zapadna i pro-američka. Za razliku od arapskih monarhija, gde je takav pro-zapadni stav u isključivom interesu vladajućih dinastija, kurdska pro-zapadna orijentacija je duboko ukorenjena u raspoloženju naroda.

Istovremeno, porast anti-zapadnog sunitskom islamizma oličen u Muslimanskom bratstvu i drugim islamskim ekstremističkim pokretima, uz podršku Turske i Katara, doveo je do rata i nestablinosti širom istočnog Mediterana. Suverena država Kurda bi mogla biti moćan bedem protiv takvih poremećaja. Takav ishod bi mogao da znači dugo odlaganu istorijsku pravdu za Kurde. Međutim, komplikovana i istovremeno krhka bezbednosna arhitektura na Srednjem istoku zahtevala bi temeljnu reviziju, za koju trenutno (a verovatno i na duži rok) nema naznaka da će biti promenjena.

Dr Miloš Zdravković dipl.ing.el.

Izvori:
http://rudaw.net/english/kurdistan
http://www.britannica.com/place/Kurdistan
http://www.ukh.edu.krd/
https://en.wikipedia.org/wiki/Kurdistan

KOMENTARI



6 komentara

  1. anamarija says:

    KURDI SU NAJSTARIJI NAROD KOJI STVARNO ZASLUZUJE DA IMA SVOJU DRZAVU. IMA MJESTA ZA SVE LJUDE NA ZEMLJI I AKO DAJU TURSKA,IRAK I I SIRIJA ODREKNU SVATKO SAMO MALOGA DIJELA SVOGA ZEMLJISTA IMAT CE I KURDI SVOJU DRZAVU A SVI OSTALI CE IMATI MIR BEZ KRVOPROLICA KOJE TRAJE CIJELO VRIJEME. ONDA MOGU DA TRGUJU,POSJECUJU SE ,BUDU PRIJATELJI ! ZAR TO NIJE BOLJE NEGO DA TURSKA,SIRIJA I IRAK STALNO KRVAVE RUKE I UBIJAJU NAJSTARIJI NAROD KOJI JE U TE ZEMLJE DOSELIO PRIJE SVIH . KADA SU KURDI ZIVJELI NA TERITORIJU TURSKE TURCI JOS NISU TADA DOSLI U TE PREDJELE . STVARNO TREBA DA IM SE DADE NJIHOVA DRZAVA ...NJIHOVA ''KUCICA NJIHOVA SLOBODICA'' :-) :-) :-) :-)

  2. mister Tucoprc says:

    Kurdi treba da dobiju 85% turske teritorije.

  3. mister Tucoprc says:

    Turcima je dosta 15%

  4. mister Tucoprc says:

    Splićo, šta će ti država u kojoj svi kopate po kontejnerima a mladi vam beže iz Kromanjonije ko mahniti, za 10 godina ostaćete samo vi starkelje da plaćate dugove zapadnim "prijateljima", 60 mlrd.,pa, trebaće vam o-la-la vekova za taj poduhvat :-)))

  5. Dux says:

    .....hahahaha, evo Spliće svitske drolje, sa ''kilometrima kur**na s traga. Pravo za Kurdoguz, hahahahah :-)

  6. Markoni says:

    Splico tebi je mozak potpuno izapran. Ti ga i nemas budalo jadna.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *