ДА ЛИ СРБИЈА КЛИЗИ У РАТ?

DA LI SRBIJA KLIZI U RAT?

22 jula 2018

Nakaradno, uz mnogo improvizacija i nategnutih objašnjenja, u našoj javnosti je postavljena sasvim pogrešna dilema oko kosovskog pitanja: zamrznuti konflikt ili rešenje.

Pošto se u ovakvoj jednačini zamrznuti konflikt postavlja nasuprot rešenja, onda takvo stanje samo po sebi nije rešenje. A ono što nije rešenje — jeste problem. Odnosno, kako se često ističe — potpuna propast. Svašta se o tome može čuti: od toga da će nas ta propast uvesti u nove ratove, da se tako dovodi u pitanje budućnost naše dece, do stranih investitora koji će iz Srbije pobeći. I sve zbog zamrznutog konflikta.



Definicija zamrznutog konflikta (jedna od najčešće citiranih) opisuje tu pojavu u međunarodnoj politici kao situaciju u kojoj se posle završetka oružanog sukoba nije pronašlo rešenje na koje pristaju sukobljene strane. Zbog toga svaka od strana tumači stanje na terenu na svoj način, pa se javljaju brojni nesporazumi.

Zamrznuti konflikt može nastati iz dva razloga: prvo, kada po završetku oružanog sukoba dve strane ne potpišu mirovni sporazum ili neki drugi dogovor obavezujućeg karaktera, te između njih nema nikakvih direktnih odnosa; drugo, kada se potpisani mirovni sporazumi ne poštuju, što utiče na delimično „zamrzavanje odnosa“ između dve strane i onemogućava pronalaženje dugoročno održivog rešenja. Nije pravilo, ali se najčešće dešava da zamrznuti konflikti iz prve grupe „proizvode ratove“, dok ovi iz druge grupe izazivaju političke napetosti, eskaliraju kroz povremene manje krize, ali se nekako tokom vremena rešavaju.

Prvi slučaj pronalazimo na primerima Južne Osetije, Abhazije, Nagorno-Karabaha, Kašmira i donekle Krima. U ovu grupu se mogu svrstati i Puntland i Somaliland, koji su proglasili nezavisnost na teritoriji Somalije, mada je tu nekih pokušaja utvrđivanja relacija bilo. Drugi slučaj se tiče korejske krize, Zapadne Sahare, Tajvana, Kipra, Pridnjestrovlja, u određenoj meri to postaju i primeri Donjecka i Luganska posle potpisivanja Minskih sporazuma (ili se barem svi nadamo da će to postati primenom dogovorenog u doglednoj budućnosti), ali i Palestine.

Takođe i — Kosova i Metohije. „Kosovsko pitanje“, sagledavano iz ugla i teorije i prakse, ne predstavlja najteži oblik zamrznutog konflikta, već spada u kategoriju onih koji se „mogu držati pod kontrolom“, uz stav obe strane „kako su saglasne da saglasnosti o političkom rešenju nema“.

Kada je u pitanju Kosovo i Metohija, da bi se sagledalo šta i kako dalje, najpre je neophodno analizirati: zašto je to postao zamrznuti konflikt?

Ako se vratimo na definicije i kategorizacije, jasno je: zato što nisu poštovani ugovoreni mirovni sporazumi. Svojevrsni mirovni sporazum, kojim je zaustavljen rat na Kosovu, bila je Rezolucija SB UN 1244. Usaglašavanju ovog dokumenta, uz prateća dva aneksa, prethodila su dva i po meseca intenzivnih razgovora između pet stalnih članica SB UN, kao i sa rukovodstvom SR Jugoslavije. Živadin Jovanović je taj proces uporedio sa dešavanjima na Berlinskom kongresu, što je u velikoj meri tačno.

Oko 1244 su bili saglasni i SAD, i EU, i Rusija, i Kina, kao i brojne, u tom trenutku regionalne sile, koje su kroz mehanizme UN pomagale da se dođe do zadovoljavajućih formulacija u okviru Poglavlja 6. U ovom dokumentu se na više mesta spominje „teritorijalni integritet i suverenitet SR Jugoslavije“, nijednom se ne upotrebljava pojam „nezavisnost“, a podvlači se značaj „suštinske autonomije i samouprave za Kosovo“.

I tokom uspostavljanja UNMIK-a, zatim rada Kaija Aidea, pa Ahtisarijevog procesa, potom pregovora koje vodi Trojka, zvaničnici Srbije su isticali spremnost da se o „suštinskoj autonomiji i samoupravi“ napravi dogovor. Bezbroj rešenja je nuđeno, svašta je stavljano na sto pod parolom „više od autonomije manje od nezavisnosti“, što je bila direktna poruka da oficijelni Beograd nema cilj da zamrzava konflikt, već da se u skladu sa mirovnim sporazumom definiše politički okvir. Zapadni blok, predvođen SAD, Velikom Britanijom i EU je imao drugi cilj i potpunim miniranjem Rezolucije 1244 uveo krizu u stanje zamrznutog konflikta.

Posle 2008. godine su različita rukovodstva Srbije pristajala na dogovaranje novih odnosa sa Prištinom, a Briselski sporazum se u tom kontekstu može tumačiti kao mirovni ugovor, kojim se pokušavaju umanjiti neželjeni efekti zamrznutog konflikta.

I ponovo, kao i u slučaju Rezolucije 1244, odredbe tog sporazuma nisu sprovedene u delo, ne zbog Beograda, već zbog druge strane, čije stavove podržava isti onaj Zapadni blok, koji je grubo prekršio i prethodni ugovor. Do stanja zamrznutog konflikta ne dolazi zbog Srbije. To nije odgovornost zvaničnog Beograda.

Nova runda razgovora, koja treba da iznedri „pravno obavezujući sporazum“, nije izbor između zamrznutog konflikta ili rešenja, već između zamrznutog konflikta ili kapitulacije. Očigledno je, od Srbije se zahteva da omogući takozvanoj „Republici Kosovo“ stolicu u UN, čime bi Rezolucija 1244 postala ništavna, a ispunjavanje obaveza iz Briselskog sporazuma ostavljeno na volju vlastima u Prištini. I za Albance i za njihove sponzore rešenje je kapitulacija Srbije. Ali, to za nas ne može biti rešenje.



Otuda i zaključak da do političkog rešenja u budućnosti možemo doći samo preko vremenski ograničenog zamrzavanja konflikta, uz primenu dosad ugovorenih sporazuma, kojima bi se delimično normalizovali odnosi sa Prištinom. Naravno, ukoliko se toga pridržava i druga strana. Na kraju, brojni primeri nam pokazuju da se sa zamrznutim konfliktom može živeti i bez većih posledica. I Kipar i Tajvan su zamrznuti konflikti, pa su obezbedili značajan ekonomski rast tokom prethodnih decenija. Maroko je postao najrazvijenija država Magreba, a Pridnjestrovlje je izgradilo institucije i obrazovni sistem koji su po mnogo čemu ispred moldavskih. Dve Koreje su konačno počele pregovore posle dugog perioda nategnutosti, a u tom vremenu jedna je postala ekonomska sila u globalnim razmerama, a druga nuklearna vojna sila. Budućnost naše dece, ekonomski rast i razvoj države zavise od velikog broja faktora, na koje zamrznuti konflikt može, ali i ne mora uticati.Isto tako, zamrznuti konflikti iz druge kategorije uopšte ne moraju uzrokovati nova ratna sukobljavanja. Za rat je potreban povod, koji Srbija ne nudi. Jednako, da bi se započeo rat, neophodan je određeni međunarodno-politički legitimitet, koji Albanci ne mogu obezbediti. Zbog toga bi manje trebalo razmišljati o posledicama mogućeg zamrzavanja konflikta, već pre svega o posledicama eventualne kapitulacije.

One bi u svakom pogledu bile dramatične i uzrokovale dugoročnu destabilizaciju unutar Srbije. Rešenje za Kosovo i Metohiju treba tražiti, ali ako to vodi preko kapitulacije, onda je bolje zamrzavanje konflikta. Između ostalog i zato što odgovornost za takav rasplet ne bi pala na naša pleća. A to je i te kako važan argument za neke buduće pregovore, kako sa Albancima tako i sa drugim akterima međunarodnih odnosa.

(Dušan Proroković / Sputnjik)

KOMENTARI



7 komentara

  1. Gnevni Gnevio says:

    Putin je lepo rekao da ne treba da podležemo žurbi koju nam nameću zapadni "prijatelji".

  2. milorad says:

    nema političkog rešenja kosova, a šiptari i NATO NISU uspeli da završe VOJNO rešenje kao što su mislili, RAT je NEMINOVAN i ako se pripremimo kako treba odraćemo ih.Tzv. " zamrzavanje" konflikta je samo priprema za predstojeći rat, mi taj rat ne možemo0 da izbegnemo ali ne treba ni da se plašimo toga ako se dobro naoružamo i obezbedimo PODRŠKU sa strane.Amerikanci će pred sam rat da sklone dupe iz bondstila:) i onda imamo samo naci NATO i NACI baliste da rešimo i KONAČNO završimo 2.sv. rat u srbiji.

  3. goran says:

    Kupujmo oruzje, rat je neizbezan. Samo kada vide volju naroda za svojom teritorijom, Siposi ce bezati. Nijedan i nema papire za boravak na toj teoritoriji, prema tome, sto pre rat pocne, to bolje.

  4. Miraš says:

    Predsednik Sirije i Vlada Sirije ne vidim da prave "sveobuhvatni mirovni sporazum" sa tamošnjim teroristima-pobunjenicima ostavljajući im mogućnost da otcepe i osamostale deo teritorije države (Sirije), a jasno je da i na Kosovu i u Siriji pobunjenike-teroriste isto podržavaju Amerikanci i Zapad (tj. mračna elita). Projekat Kosovo bio bi jedini uspešan otimački projekat u novije vreme koje su podržavali Amerika i Zapad ako Srbija prihvati kapitulaciju kao srećno rešenje. Ranije smo govorili o "SRAMNOJ KAPITULACIJI", a sada se kapitulaciji daje lepše ime, valjda da bi se udala kao časna devojka, diže i uzdiže na pijedastal nacionalne sreće Srbije jer će navodno obezbediti miran život. Nakon kapitulacije Srbije nad delom njene teritorije da li ćemo imati taj "miran život" jer našim uzmicanjem protivnik će biti samo ohrabren, a njegova sklonost ka širenju i otimanju nastaviće se, odnosno već se nastavlja traženjem Preševa do Niša i traženjem Raške oblasti... Inače smatra se da procesi razgradnje i komadanja postojećih država u savremenom svetu po etničkom principu i još po religijskom principu zapravo su program nove svetske vlade u senci (mračne elite) sa ciljem da se postojećim državama oduzme suverenitet i da se naprave nove manje i oslabljene države bez pravog suvereniteta, a pod kontrolom te svetske vlade. Vidimo čitav niz ratova sa takvim ciljem, a najžešće je na Bliskom istoku. Takodje u Ukrajini je uvedena veoma slična vrsta sukoba te nije slučajno što se u toj državi jako podstiče sukob etnički ukrajinski protiv etničkog ruskog. Nisam baš pristalica ni potpuno etničkih država jer iskreno bilo bi mi dosadno da svi ličimo jedni na druge kao jaje jajetu. Još je gore što preterano i agresivno zadiranje samo u etničko pitanje vodi slabljenju države i siromaštvu svih njenih gradjana... Dakle imamo dva pitanja: 1. kuda ide Kosovo i Metohija 2) Srbija danas koliko je uopšte suverena država i koliko je već predala svoj suverenitet moćnom stranom faktoru. ZAKLJUČAK: Da li će biti rata u Srbiji to zavisi najviše od toga koliko su sada u zaostajanju snage koje su pokretale i pokreću ratove po celom svetu, a ne samo od Albanaca. Ako su tamo od 90-tih godina uspešno pokrenuli ratove sa ciljem raspada i komadanja nekadašnje SFRJ, to ne znači da će ovde kod nas ponovnim otvaranjem rata opet imati uspeha. Mogli bi i izgubiti nešto od toga što su dosad postigli, a prvenstveno mislim na tkzv. Kosovo.

  5. Miraš says:

    RAŠKA OBLAST - Zapravo ni neće iskreno da kažu šta bi još da otmu pa kažu Sandžak, a „sandžak“ („zastava“ - turska reč) je naziv za teritorijalnu jedinicu, podoblast ili deo vilajeta, dakle provincija Otomanskog (Osmanskog) carstva. To carstvo više ne postoji, od 1922 godine postoji savremena Turska. Usavremenoj Turskoj administrativna podela države je podela na vilajete, a nije mi poznato da li imaju i dan danas sandžake kao još niži oblik administrativne podele. Čudno je da mi sve više živimo u nekoj Osmanskoj prošlosti koja više ne postoji, zapravo navikavaju nas da živimo u OKUPATORSKOJ prošlosti. Nazivajući sve više Rašku oblast okupatorskim nazivom Sandžak zgodnije je od Raške oblasti polako praviti provinciju pod stranom dominacijom i spremati je opet za uvodjenje strane uprave, a ovaj put po svoj prilici u Albanskom carstvu. Očigledno je da savremene arhitekte sveta u ovom slučaju rade na procesu komadanju države primenjujući i nacionalni i verski princip deljenja i podele. Još uvek su popularni procesi podrivanja, rastakanja, cepanja i komadanja države. Pretpostavimo da svi mi Srbi i još pride Grci udjemo u to Ramino Albansko carstvo, a po svoj prilici pre bi stigli tamo nego u EU. Bilo bi to carstvo sa oko 20 miliona drugih i oko 5 miliona Albanaca. OBRT pa da mi podrivamo, a ne da našu državu stalno podrivaju. Tante za kukuriku - milo za drago – nezgodnom susedu adekvatno vratiti u istoj meri i kvalitetu ono što smo od njega dobili. Znam nije u našoj prirodi i ne želimo mi tako nešto da radimo, ali ne možemo se ni ovoliko zaglupljivati te kad nam neko na divljački način otme komad teritorije države da tapšemo kao preumljena jadnica: ŽIVELA ZAPADNA SAVREMENA DEMONKRATIJA; ŽIVELA AMERIKA naša prijateljica; ŽIVELA EU naša usrećiteljica; ŽIVEO NATO koji čuva Srbe - a čuva nas dokazani ubica Srba.

    • milorad says:

      znači sandžak mu dodje nešto ko mesna zajednica

      • Miraš says:

        Taj deo naše države jeste na svoj način lep. Ne bih u prilici da snimim šta je u njemu več sada berićetno ili šta bi tek moglo postati unosno. Nije mi ni bila želja da ga na takav način razgledam, to onda nisam ja. Nego, lukavi pohlepnici lopovisti-omperijalisti rade i tamo slično kao svuda: snime šta narodu najviše nedostaje, zatim o naduvaju narodu mozak sa raznim slatkim obećanjima i na kraju puste demoNkatiju da odradi svoje. Ali on je ukraj te kao takav na udaru je i u pogledu secesije.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *