Da li su Hrvati rešenje ili problem?

Da li su Hrvati rešenje ili problem?

11 februara 2014

Nenad KecmanovićPiše: Nenad Kecmanović

Hrvati u BiH nisu problem nego rešenje! – ponavljao je kao refren u svojim izjavama novi lider HDZ-a zvanog „brojke“. Iako zvuči efektno, nije bilo jasno šta to konkretno treba da zači. Jedino se naslućivalo da uglađeni Martin Raguž, nasuprot tvrdom i prekom Hercegovcu Draganu Čoviću iz nadmoćnog HDZ-a „slova“, hoće sebe i svoje Hrvate da predstavi kao neki pomirljivi, nagodni i proevropski narod, za razliku od svadljivih komšija.

Tek iz intervjua, koji je 3. februara ove godine sarajevskom „Oslobođenju“ dao Ivan Vukoje, urednik zapadnomostarskog časopisa „Status“, može se razabrati o čemu se radi. Iako poznat kao „bez dlake na jeziku“, i Vukoje počinje politički korektno, kako se „sve tri zainteresovane strane slažu da BiH treba preurediti, ali ne i na koji način“, kako su „jedni za slabljenje konsocijacije, a drugi za njeno jačanje“, kako je „federalizam put ka jakoj BiH“ , kako se i „Jugoslavija raspala sudarom centralizma većinskog naroda i separatizma manjinskih naroda“.

Iako se nije teško složiti da bi tročlana federacija bila najstabilniji model koegzistencije tri naroda i opstanka BiH, te da bauk raspada jugoslovenske federacije plaši Bošnjake da bi se federalno preuređena „Bosna“ takođe raspala, u Vukojevom izlaganju postoji krupna greška. Za razliku od Bošnjaka i Hrvata, Srbi ne traže da se BiH preuređuje. Naprotiv, dok bi Bošnjaci hteli centralizaciju, a Hrvati decentralizaciju, Srbi nikad nisu osporavali važeće ustavno uređenje BiH, nego godinama biju bitku protiv revizije aneksa IV Dejtonskog sporazuma.

Stalni antisrpski savez

Da greška nije omaška potvrđuje dalji tok Vukojevog intervjua: „Na jednoj strani imamo bošnjački nacionalizam koji koketira sa unitarizmom, a na drugoj strani srpski nacionalizam koji teži separatizmu … Konstitutivnost Hrvata u BiH ugrožena je kako od bošnjačke hegemonističko-unitarističke, tako i od srpske hegemonističko-separatističke politike.“

Neće biti!

Po čemu bi srpski nacionalizam bio separatistički kada Srbi više od deceniju i po brane RS koja je kao entitet sastavni deo BiH? Po čemu bi srpski nacionalizam bio unitaristički u odnosu na Hrvate kada su se iz RS listom iselili u Hrvatsku na prostore koji su krajem rata ispražnjeni od Srba? Po čemu bi srpski nacionalizam bio hegemonistički kada Srbi nemaju nikakve pretenzije na bošnjačko-hrvatski entitet?

O bošnjačkom nacionalizmu kao unitarizmu i hegemonizmu u BiH i u FBiH može se, međutim, sasvim osnovano govoriti, ali uz važnu napomenu da su mu legitimitet delom dali i sami Hrvati. Iako su im objektivni interesi u BiH simetrični srpskim, oni su od početka devedesetih godina prošlog veka bili konstantno u antisrpskom savezu sa muslimanima. Periodično su i sa njima dolazili u sukob, da bi, zatim, po nalogu spolja, ponovo ulazili u nesikreno partnerstvo protiv Srba. I, na kraju, izgubili poverenje na obe strane i na vlastitu štetu.

Naizgled mudro i lukavo

Sami su se odrekli Herceg-Bosne, dobrovoljno ušli u zajednički entitet sa Bošnjacima i prihvatili da se umesto „Bošnjačko-hrvatska federacija“ zove Federacija BiH. Tokom rata su naizmenično ili simultano vodili dvostruku politiku – ekskluzivno hrvatsku, sa Matom Bobanom na čelu u Grudama, i probošnjačku, sa Stjepanom Kljujićem na čelu u Sarajevu. A pre svega toga, izašli su na referendum i podržali nezavisnost BiH i pritom odustali od tzv. livanjskog pitanja, koje je unutrašnje uređenje države ostavljalo u zagradama.

Tome jesu kumovale Tuđmanove manipulacije dijasporom, i svesno žrtvovanje za taktičke interese matice, i slepa poslušnost Vatikanu, i unutarnacionlna podeljenost između umerenih Posavaca i Srednjobosanaca, sa jedne, i radikalnih Hercegovaca, sa druge strane, i strpljivo iščekivanje da „lijepa naša“ uđe u EU. Ali, kako god da je bilo, to ne menja na stvari da su Hrvati tokom predratnih, ratnih i poratnih godina svojom, naizgled mudrom i lukavom, a zapravo nedoslednom i protivrečnom politikom onemogućili da se raspetlja „bosanski čvor“.

Vukoje tome samo doprinosi: „BiH će ući u fazu istinskog jačanja vlastite stabilnosti i državnosti tek kada broj federalista nadmaši broj unitarista i separatista“, što će reći kada potreban broj Srba i Bošnjaka dođe na hrvatske pozicije. Ivan očito vrši naivnu zamenu teza! Republika Srpska već ima i ustavno i pravno-federalni status u odnosu na Federaciju BiH i Srbi nemaju potrebe da ga dovode u pitanje. Hrvati, međutim, prema postojećem ustavu, imaju samo kantone sa nacionalnom većinom u FBiH i zato bi se jedino hrvatski zahtevi za trećim entitetom mogli nazvati separatističkim naspram bošnjačkih, koji su jasno centralistički, unitaristički i hegemonistički.

Zakukuljeno i zamumuljeno

Autor tokom celog intervjua izbegava da otvoreno kaže da federalno preuređenje BiH podrazumeva „treći entitet“, „Herceg-Bosnu“ ili „teritorijalnu konsocijaciju“, jer zna da se od toga bošnjačkim čitaocima „Oslobođenja“ diže kosa na glavi. A tek uzgred, diskretno pominje da je „lično i autorski na tragu dosledne primene federalističkih načela“. Morao bi, međutim, da shvati da sve dok Hrvati svoje opravdano nezadovoljstvo statusom u Federaciji budu postavljali tako zakukuljeno i zamumuljeno i budu pokušavali da nadmudre, suprotstave i preveslaju i jedne i druge komšije, ipak „neće biti rešenje nego problem za BiH“.

(Pressrs.ba)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *