Da li su se Hrvati ikad ogradili od poziva na istrebljenje Srba svoga kvazipevača Tompsona?

Da li su se Hrvati ikad ogradili od poziva na istrebljenje Srba svoga kvazipevača Tompsona?

7 децембра 2014

Marko Perkovic Thompson 34723Piše: Stevan Lazić

Konačno su privedeni licu pravde osumnjičeni Srbi za zločin nad iz voza u Štrpcima izvedenim putnicima: Muslimanima, jednim Hrvatom i jednim putnikom neidentifikovane nacionalnosti. Petoro ih je uhapšeno u Srbiji, a desetorica su uhapšena u Bosni i Hercegovini (BiH). Akciju hvatanja osumnjičenih za ovaj strašni zločin vodila su tužilaštva za ratne zločine Srbije i BiH. I to na osnovu sporazuma o saradnji.

Vladimir Vukčević, predsednik Tužilaštva za ratne zločine Srbije, izjavio je tim povodom kako je Srbija tim činom poslala jasnu poruku… i tako dalje. Nikola Selaković, ministar pravde u Vladi Srbije, pohvalio je ovu uspešno izvedenu akciju, ali je rekao kako očekuje da tužilaštva za ratne zločine ovih dveju država počnu da rade i na otkrivanju zločina počinjenih nad Srbima.

Naravno da svako normalan može samo da pozdravi ovakve akcije. Jer zločincima je mesto u sudnicama i u institucijama za izdržavanja kazni za počinjene zločine. Žrtve, bez obzira čije su, to zaslužuju.

Od Vladimira Vukčevića niko ne očekuje da izjavi, u slučaju da su u BiH pravdi privedeni osumnjičeni za bilo koji zločin nad Srbima, kako je tim činom BiH poslala jasnu poruku… To bi trebalo da izgovori predsednik Tužilaštva za ratne zločine BiH. A kad će on to da izgovori? Ko bi ga znao – kad. Možda – nikad.

Inače se poslednjih dana oko Tužilaštva za ratne zločine Srbije nižu kojekakve priče. Ali da se ne upuštam u te priče, već ću se upustiti u sledeća pitanja: kome Tužilaštvo za ratne zločine Srbije polaže račune? koliko je ono samostalno u svom radu? može li ono da upozna javnost Srbije, onu koja je zainteresovana, kako teče saradnja sa tužilaštvima za ratne zločine BiH i Hrvatske na otkrivanju zločinaca koji su počinili zločine nad Srbima u Sarajevu, nad vojnicima JNA u Tuzli i Sarajevu, nad Srbima u bezbrojnim logorima Bosne, nad Srbima u Sijekovcu, u Pakračkoj poljani, u Sisku, na Zagrebačkom velesajmu, za zločine nad Srbima u „Bljesku“, „Oluji“…

Ali matrica po kojoj su samo Srbi činili zločine u proteklim građanskim ratovima ne vrti se samo u tužilaštvima za ratne zločine. Jer baš smo bili malo odahnuli, odmorili se od posmatranja lika i slušanja dela, na malim televizijskim ekranima, gospođe Sonje Biserko, predsednika Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, kadli – eto nje! Bilo je to, kad smo mogli malo da predahnemo od nje, vreme procesa po tužbi Hrvatske i protivtužbi Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu. A ona se kao građanka Srbije pojavila u Hagu kao svedok na strani Hrvatske. Što je njeno pravo. Pa je za verovati da smo se odmorili zbog toga što gospođa Biserko nije želela da tih meseci talasa po Srbiji – jednostavno se primirila, nije se javljala na optužbe, prozivanja pa i veoma, i to ću otvoreno reći, uvredljiva, nekulturna etiketiranja. Pa smo je malkice zaista i zaboravili, smetnuli je s uma.

A ona je verovatno za to vreme nastavila da radi tamo gde je stala: kod 1991. godine. Da istražuje četiri rata na prostorima bivše Jugoslavije. Četiri rata koje je, kako ona tumači tu noviju istoriju raspada bivše Jugoslavije, počela Srbija. Četiri rata koje su izazvali Srbi – ona ih uvek zamenjuje sa imenom Slobodana Miloševića. On je to počeo, uvek tumači ona… I nastavila je gospođa Biserko, tada kad se primirila, da u tišini i miru verovatno istražuje zločine koje su počinili Srbi. Samo oni. A ima ih koji ni dan-danas nisu istraženi, za koje odgovorni nisu procesuirani i kažnjeni. A trebalo bi da jesu, slažem se. Ali se ne slažem da to jesu učinili i čine Hrvati, Bošnjaci i Albanci sa onima iz svojih redova koji su počinili zločine nad Srbima, i Hrvati nad Bošnjacima i obrnuto, Albanci nad Romima, Gorancima… A tako to tumače ti razni komiteti, fondovi, centri, paktovi… za ljudska prava koji deluju u Srbiji: mi, ovde, u Srbiji, treba da se obračunamo sa zločincima u redovima svog naroda, a njihovi zločinci su njihova stvar. E pa nisu samo njihova stvar. Jer oni to ne čine. Oni ne poštuju tu stvar, ne poštuju potpisane sporazume o saradnji tužilaštava… A niko da ih prisili na to. Kao što ih ima koji prisiljavaju kad treba da se hvataju, sude i osuđuju Srbi. I treba da je tako. Ali šta je, ponavljam, sa onima koji su počinili zločine nad Srbima?

I baš kad smo mislili da će nam predah od posmatranja lika i slušanja dela predsednice Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji potrajati duže, da će se na duže vreme “skinuti” s malih ekrana, kadli, velim, eto nje!

Najpre sam je “uhvatio” kod Milomira Marića u “Ćirilici” (na Hepiju). A onda je, u četvrtak, 4. novembra, vaskrsla i u emisiji “Jedan na jedan”, kod Danice Vučenić (na Televiziji Vojvodine). Pravo je čudo da nije i ranije. Možda i jeste, možda nisam gledao, jer ne spadam u obožavaoce emisije pomenute voditeljke… Ne, ne prizivam bilo kakve zabrane, veliki sam protivnik zabrana, treba i Sonja Biserko, i svako drugi (samo što ti neki drugi ne mogu da dođu na red) da dođe i da kaže šta ima da kaže. Ali što je previše, previše je. Jer ona i ne primećuje da udara i jodluje uvek jedno te isto: četiri rata, Milošević, Srbi nikako da se suoče sa svojom prošlošću… A i šta bi drugo?! U prvoj pomenutoj emisiji, kad je bila reč o dešavanjima u Ukrajini, Sonja Biserko je govorila o agresiji Rusije, o otimanju Krima… Ali ni reči o onome što se zaista desilo u Kijevu, o uličnom, fašističkom zbacivanju demokratski izabrane vlasti, o tome da je Krim Hruščovljevom naredbom “postao” ukrajinski… Mada nije gospođa Biserko u toj emisiji mogla da dođe do izražaja – gost je bio i vojnopolitički komentator lista Politika Miroslav Lazanski, mnogo bolji poznavalac rusko-ukrajinskih odnosa. Pa je reči Sonje Biserko kao od šale svodio na meru njenog poznavanja teme i njene ljudskopravne helsinške objektivnosti. Ali je zato gospođa Biserko u drugoj pomenutoj emisiji dočekala svojih pet minuta. I dobro ih iskoristila. Danica Vučenić je jedva, pretpostavljam, čekala da ugosti gospođu Biserko. I prilika se ukazala u potezima ministra Aleksandra Vulina oko (ne)finansiranja pojedinih nevladinih organizacija, odnosno preusmerenja sredstava, i njihovog zahteva da Vulin bude smenjen. Iako se taj predmet ne odnosi na u okrivljavanju Srba “neustrašivu” nevladinu organizaciju, to jest Helsinški odbor u Srbiji, rečena Biserko je izgleda bila prava osoba – na pravom mestu, u pravoj emisiji, kod prave novinarke – da razjasni šta se to u stvari tu dešava. I, naravno, Vulin se nije dobro proveo u tumačenju Sonje Biserko. Ni Vlada nije bolje prošla… Ali da ne ulazim u tu komplikovanu materiju nevladinih organizacija kojih je u Srbiji kao tekutova po kokoškama. Šta one tolike rade i ko ih treba – i znam i ne znam. I znam i ne znam zbog čega im niko ništa ne može. Izuzecima, naravno, svaka čast. I taman dok sam razbijao glavu o tome kako bi o toj temi mogao da govori neko mnogo kompetentniji, sinulo mi je u trenutku kad se prešlo na drugu temu: Šešelj?! Tu smo, dakle! Vulin je bio kolateralna šteta, što kazali Amerikanci. I onda je priča o Šešelju tekla do kraja emisije. Bila je to već dobro poznata priča gospođe Biserko o Šešelju, o ratovima, o nesuočavanju Srba sa svojom prošlošću, o govoru mržnje, o etničkom čišćenju, o huškanju… a vlast se nije ogradila, a morala je… i tako dalje.

Na stranu ono što sam mislio o Šešelju devedesetih i što mislim sada kad je pušten (naravno da je pušten s jasnim ciljem, a samo se može pretpostaviti i na čiji zahtev, kako bi se i narodu i vlastima u Srbiji pravila jedna podla i prljava politička ujdurma, da ne kažem nešto gore od toga), ipak se njegovo puštanje i njegov boravak na slobodi (ukoliko to i jeste bilo kakva sloboda) i upotrebljava i zloupotrebljava. A Sonji Biserko je to trebalo da, ne zna se ni koji put, kaže sve ono što tako uporno protiv Srbije i Srba govori već treću deceniju. Ni manje ni više.

Ovde nije u pitanju žal za žrtvama, ovde se ne bori za bilo kakva ljudska prava, ovde je u pitanju: što češće gostovati na malim televizijskim ekranima i nametati srpskom narodu od strane tih odbora, komiteta, fondova, paktova… zadatu i dobro naučenu lekciju o njegovoj kolektivnoj krivici, izobličavati njegovu svest, utuvljivati mu u glavu četiri započeta rata, i oba svetska, pretvarati ga iz pobednika u pobeđenog…

I kakve su to po srpskim malim televizijskim ekranima emisije, kao “Da, možda, ne”, na primer!? U kojoj uključenica iz Zagreba, izvesna Aleksandra Kolarić, u prilično dugoj reči, a povodom Šešelja (opet!), održi gostima u studiju pravo predavanje o svemu i svačemu što je Šešelj (bez presude on je njoj zločinac), što je trebalo da uradi Vlada Srbije povodom onoga što on priča, pa ko je na koga izvršio agresiju, pa se i nekulturno i nevaspitano naruga kako govori Vojislav Šešelj… A onda su gosti za ono vremena što im je preostalo uglavnom odgovarali na optužbe – odgovarao je u stvari jedan od njih: Ratko Dmitrović, generalni direktor Kompanije Novosti. Boško Jakšić, spoljnopolitički komentator Politike uključivao se koliko je iz svog pogleda na pitanja odnosa Hrvatske, Srbije i Šešelja mogao. Treći je, Milan Antonijević, direktor Komiteta za ljudska prava, govorio u skladu sa svojim ljudskim pravima koja su mu stavljena na raspolaganje – nije u stvari rekao ništa.

A ja sam baš mislio da pitam neka “ljudska prava” nešto o tome šta je sa 40.000 stanarskih prava, šta je sa hiljadama mrtvih Srba, ko je odgovarao za 150.000 proteranih Srba iz urbanih sredina 1991. i 1992. godine, pa za 350.000 proteranih u “Bljesku” i “Oluji”, šta je sa 40.000 stanarskih prava, šta je sa srpskom imovinom, da li se iko ogradio od poziva na klanje Srba u pevanijama hrvatskog kvazipevača Tompsona…

Iskreno govoreći, sve većma se plašim nekih ovde pomenutih i njima sličnih emisija. I njihovih gostiju. I njihovih komiteta, odbora, fondova…

A Hrvati to rade drugačije, bar kad su u pitanju političke teme – oni obavezno u Beogradu uključuju Sonju Biserko, Natašu Kandić, Jelenu Milić, Žarka Koraća… Nikad Miroslava Lazanskog, Slobodana Antonića, Ratka Dmitrovića, Savu Štrpca… Što je njihovo pravo – znaju ljudi posao. A i koga bi RTS mogao da uključi iz Zagreba? Ko bi mu se odazvao da govori onako kako pomenuti govore HRT-u iz Beograda? Ili još bolje: ko bi smeo… I tako dalje.

Da svako normalan pozdravlja privođenje osumnjičenih za slučaj Štrpce, pozdravlja. I pozdravlja slanje snažne poruke Srbije… Kao što će pozdraviti i privođenja i snažne poruke i drugih strana. Jer sve bi žrtve trebalo da su pred istinom i pravdom jednako vredne poštovanja. Zaslužile su ga.

(Intermagazin.rs)

KOMENTARI



6 коментара

  1. LADY GAGA / pod Javorom ovce pasu,čini mi se moje da su..... says:

    Ama,Hrvate iako mrzim,mogu samo da poštujem,jer oni rade ono što mi ne radimo-ostvaruju svoje ciljeve svim mogućim sredstvima. Meni lično po ganglijama idu-znate ko? Ovi dole što misle da su potomci Alexandra Makedonskog,a kad im vidite face,shvatite da im je predak neko govedo. Pre neki dan su na svom kobajagi aerodromu maltretirali jednog pevača,inače SRPSKOG državljanina. A šta je bio Alexandros Makedonski,nego Grk? Možda Navaho Indijanac? Konstatovala da makedonci kao narod ne postoje,i da su pokrali kulturno i istorijsko nasleđe Grka. Oni su nedefinisani entitet koji je narodom proglašen tamo negde 1945,6,7, i to na štetu Srba, a čitalaštvo bih podsetila da su komunjare čak stvorile i nekakvu pedersku makedonsku kobajagi pravoslavnu crkvu,i sve u svemu mogu da kažem da dok kojekakveElene,Kalipe,Kaymakoski i ostala gamad ovde leblebijaju,Šiptari im uzeli pola ionako nepostojeće države,a oni,ti mali ljubitelji Esme Redžepove,poznatog preprodavca dece ovde se nešto kurče. More,mrš u pizdu materinu.

  2. Mala says:

    Hrvatska je, zahvaljujuci svojim moćnim saveznicima, pre svega Nemačkoj, Sjedinjenim Drzavama i podršci Vatikana iz senke i Tita uspela da se po drugi put “očisti” od svoje prljave uloge u istoriji Balkana. Od Drugog svetskog rata i počinjenog genocida u kvislinskoj NDH, do građanskog rata devedesetih i etničkog čišćenja svoje teritorije

  3. LADY GAGA / pod Javorom ovce pasu,čini mi se moje da su..... says:

    HRVATSKA JE, ZAHVALJUJUĆI IZDAJI BEOGRADA I NEZAINTERESOVANOSTI OSTATKA SRBADIJE, OKUPIRALA REPUBLIKU SRPSKU KRAJINU.

  4. LADY GAGA / pod Javorom ovce pasu,čini mi se moje da su..... says:

    Davno su pametni ljudi rekli da čiuvava nije pas, a da rvat nije čovek. Rvati su sotonin nakot, talog flore i faune, zlo ovog dela univerzuma, ubice nad ubicama, i koljači par exelans. Da imaju stida, sramili bi se svoje zlikovačke prošlosti, a da ima Boga, nestali bi sa lica zemlje.

  5. http://www.intermagazin.rs/divljastvo-srusen-krst-u-sarajevu-simbol-stradanja-6-500-srba/ says:

    NARODI KOJI NE POSTOJE: makedonci bosanci montenegrini pravi hrvati-ovi su vam mešavina svog mogućeg euroskog otpada, a ovo što danas sebe zove hrvatskim narodom je gomila od 4 milijuna retardiranih neandertalaca.

  6. Paštrović says:

    Hrvati su ISTREBILI Srbe onog časa kad su im Srbi dozvolili da ispentraju na jarbol svoju zlikovačku kocka-zastavu. Kakav sad Tompson i budalaštine? E 'ajde sad, pa i ovo obrišite.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u