Da se ne lažemo

Da se ne lažemo

29 avgusta 2014

Miroslav-Parovic-04-690x459Piše: Miroslav Parović

Tokom prošle nedelje smo iz medija saznali da je EU Srbiji uputila diplomatski demarš sa porukom kako nije moralno da koristimo trenutnu situaciju vezanu za međusobne sankcije EU i Rusije. U prevodu, EU od Srbije traži da ne iskoristi tržišnu priliku koja se stvorila i da firme koje posluju u našoj zemlji ne uzmu profit koje bi eventualno mogle da stvore na tržištima Ruske Federacije i drugih država koje su carinskom unijom vezani za nju.

Za mene ovo je znak da prisustvujemo početku kraja EU, barem one EU kakvu smo znali (ili smo je zamišljali) do sada. Jer kada neka grupacija krene da se ponaša tako da ruši osnove na kojima počiva (a sloboda tržišta i preduzetništva su temelji EU), onda je to siguran znak da je toj grupaciji došao kraj. No da za trenutak ostavimo EU i okrenemo se situaciji u Srbiji. Na demarš je naš državni vrh odgovorio pozitivno, odnosno država se obavezala da neće podsticati izvoz iz Srbije u Rusiju. Svakako bi se dalo diskutovati o ovakvoj odluci državnog vrha, ali za mene težište problema nije na ovoj u osnovi lošoj odluci, već na činjenici da Srbija u ovom momentu i nema nikakve mehanizme kojima bi mogla da pomogne privredi da iskoristi priliku koja se otvorila.

NIŠTA NE PROIZVODIMO

Hajde da analiziramo šta je to potrebno da bi se osvojilo neko tržište. Za početak mora se imati višak proizvoda i onda se taj višak plasira na strana tržišta. Srbija danas ima nivo industrijske proizvodnje negde na nivou pedeset procenata od one koju smo imali 1989. godine. Takođe, posle gotovo deceniju i po tranzicije kroz koje su nas vodile sve postpetooktobarske vlade vodeći nas iz reforme u reformu, Srbija nije uspela da postigne ni nivo proizvodnje iz 1998. godine, a, podsećanja radi, to je bila godina sankcija i praktično predratnog stanja.

Poljoprivredna proizvodnja koja bi mogla da nam bude izvozni adut je takođe podbacila ove godine, što zbog vremenskih uslova što zbog decenijskog nemara. Podsećanja radi, Srbija danas ima stočni fond na nivou 1910. a nivo prinosa po hektaru je niži negoli što su ga naši paori imali pre četvrt veka. Da tako kažem, i to je nama naša tranzicija dala.

Dakle, pre svega Srbija nema višak proizvoda koji može da izveze i da bi uopšte mogli i, da razmišljamo o osvajanju bilo kog tržišta, mi prvo moramo da se pozabavimo time da konačno kao društvo i država počnemo da proizvodimo nešto.

Druga važna stvar koja se mora imati u vidu ukoliko se želi povećanje izvoza, jesu razvojna banka i fondovi koji podstiču privredu. Srbija danas praktično ne kontroliše finansijski sistem jer na našem tržištu posluju samo strane (komercijalne) banke, a te banke nisu previše zainteresovane za kreditiranje strateških razvojnih projekata, već svoje poslovanje mahom zasnivaju na kreditima za masovnu upotrebu („laki keš“). Stoga je od esencijalne važnosti da se pod hitno osnuje Razvojna banka Srbije, koja bi bila u državnom vlasništvu i preko koje bi se subvencionisanim kreditima ciljano pomagalo privrednoj i poljoprivrednoj proizvodnji.

NOVI EVROPSKI DOGOVOR

Treća stvar koja je važna za podsticanje izvoza jeste podizanje kursa evra. Naime, Srbija već godinama održava kurs evra veštački na niskom nivou i time sa jedne strane troši devizne rezerve, dok sa druge strane veoma nepovoljno utiče na domaću proizvodnju.

Dakle, nemojmo da lažemo sebe, Srbija trenutno nema nikave mogućnosti da poveća svoj izvoz bilo gde. Ono što Srbija danas može i mora da uradi je to da nikako ne uvede sankcije Rusiji, ali i to da još odlučnije krene u bilateralane dogovore sa pojedinačnim državama EU.

Očigledno je to da evropski narodi sve više uviđaju pogubnost briselskog koncepta EU i da žele da se redefinišu odnosi na tlu Evrope. I u suštini, naša najveća šansa kao naroda i države je u tome da budemo deo novog dogovora na tlu Evrope. Obrisi tog dogovora su se najbolje videli u odnosu Austrije, Mađarske, Italije i Slovenije po pitanju Južnog toka, gde su sve ove države veoma jasno stavile do znanja da nipokoju cenu neće odustati od tog projekta.

Na nama koji se bavimo društvom i državom je da konačno srpska jedra postavimo tako da nas novi vetrovi koji su počeli da duvaju pokrenu unapred, a ne da nas potope kako je to u poslednjim decenijama bio slučaj.

(Standard.rs)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *