Daj šta daš

Daj šta daš

26 jula 2014

milanovicPiše: Ozren Milanović

Kako stati na put bahatim vozačima? Ovo pitanje i dalje ostaje bez odgovora, naročito posle na sva zvona najavljenog bolećivijeg odnosa saobraćajaca i sudija prema onima koji čine prekršaje brzom vožnjom i pod uticajem alkohola. Za takve je predviđena nova lepa mogućnost.

Da dođu u policijsku stanicu, pokaju se, priznaju, skruše se i sklope sporazum. Kakav? Da neće više to da rade – ne traži se od njih.

Nego samo da priznaju. Kažu, dobiće najnižu novčanu kaznu, a može da se ćaska i o tome da im se baš ne uzme vozačka dozvola na određeno vreme predviđeno zakonom, nego samo uslovno. Kazneni bodovi bili bi im upisani, ali, bože moj, ima i tu lufta.

Strah od rigorozne kazne, svuda, pa i kod nas, glavna je kočnica da se prekršaj ili krivično delo ne čini. One priče o obuci, lepom ponašanju, kućnom vaspitanju… dolaze tek posle.

Kad te država dobro lupi po džepu i strpa iza rešetaka u ćelije sa prevejanim kriminalcima, onda ti se i bahata i pogibeljna vožnja zgadi i presedne.

Tako je kao pretnja, godinama pripreman, krajem 2009. donet oštar i savremen zakon o saobraćaju smanjio broj poginulih i povređenih na srpskim putevima jer su kazneni poeni i zaprećene visoke novčane i zatvorske kazne imale početni efekat.

Onda je krenulo „razvodnjavanje”. Na mala vrata je uvedeno, pomalo nemušto, da zatvorske kazne za grube prekršaje mogu da se otplate novcem, pa onda se lestvica od maksimalnih 18 kaznenih poena podigla na 25, ali je ostalo nejasno šta je tačno, jer Zakon o saobraćaju predviđa ovo prvo, a Zakon o prekršajima je bio milosrdniji.

Potom je uveden prekršajni nalog poznat po izreci „pola kazne plati, a pola ti se prašta”. Tako je država sa vozačima koji su skloni prekršajima počela da se cenka, da popušta i nudi ustupke.

Podatak da se godišnje u saobraćaju izrekne više od 600.000 kazni, a da se od toga naplati tek nekih 17 odsto, može da pojasni zašto policija i sudstvo spuštaju lestvicu, nude i mole vozače da priznaju da su pogrešili ne bi li tako u kasu uterali koju paru više.

„Usko grlo” kažnjavanja i naplate nije zaseklo tkivo tamo gde treba, nego se linijom manjeg otpora usmerilo na vozače da se pokaju kad pogreše.

Umesto da tehnološki osavremene saobraćajce, da im zastareli kompjuteri ne bi bagovali pod teretom unetih kazni, da sudije za prekršaje povećaju brojno stanje, da evidencija adresa bude ažurirana, da se neplaćanje kazni odrazi na nemogućnost produženja saobraćajnih i vozačkih vozila, ovako se sve svodi na svest onih koji prave prekršaje.

Jer, javni podatak da svake godine pola miliona vozača i ne dobije plavi koverat s kaznom usled zagušenja, mnoge oslobađa briga zbog ponašanja na drumu, a sasvim fino relaksira bahate do opasne granice.

Uočene mnoge mane podstiču sve glasnije priče o pisanju novog zakona o saobraćaju. Ali ni to ne rešava stanje stvari. Nije zakon veći problem od ljudi koji ga ne sprovode i ne poštuju.

(Politika)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *