Dajmo Nemcima da sude Perkoviću

Dajmo Nemcima da sude Perkoviću

19 јуна 2013

Dražen CigleneckiPiše: Dražen Ciglenečki

U nekim je postkomunističkim državama provedena oštra lustracija, a ponegdje je ona imala vrlo ograničene domete. Hrvatska, međutim, spada u rijetke zemlje iz te kategorije u kojima nije bilo apsolutno nikakvih mjera temeljem kojih bi se makar djelomično onemogućilo javno djelovanje protagonistima totalitarnog represivnog aparata. Isključivi je za to krivac nekadašnji komunistički general Franjo Tuđman i politika nacionalne pomirbe koja je trebala dovesti do »izmirenja ustaša i komunista«. U praksi se ona manifestirala kao koketiranje s NDH i istovremeno prihvaćanje takozvanih pozitivnih tradicija hrvatske ljevice. Simbol te pomirbe bila je suradnja ministra obrane, hrvatskog emigranta Gojka Šuška koji se politički formirao na nasljeđu ustaškog pokreta i njegovog pomoćnika Josipa Perkovića, važnog čovjeka jugoslavenske tajne policije. Prije pada Berlinskog zida njih su dvojica bili na neprijateljskim stranama. Perković je bio u prvim redovima borbe protiv »ekstremne hrvatske emigracije«, no u ime nove hrvatske paradigme Šušak i on pružili su jedan drugome ruku. Tuđman je odlučio da Perkovićeve aktivnosti u Službi državne sigurnosti prekrije povijesni zaborav.

Onda je došao Ivica Račan koji, kad to već nije ni Tuđman, nije pomišljao na lustraciju. Jednako vrijedi i za Ivu Sanadera. I sve bi to odlično funkcioniralo da tim prokletim Nijemcima nije bilo stalo riješiti ubojstva hrvatskih emigranata koja su se na njihovom teritoriju događala sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Nezgodna je stvar ta pravna država, jednostavno ne dopušta da se kaznena djela izbrišu političkim dogovorom. Premda službenu Hrvatsku nije zanimalo tko je likvidirao Hrvate širom svijeta, njemački pravosudni sustav time se nastavio baviti. Naročito brutalnim umorstvom Stjepana Đurekovića 1983. godine. Taj komunistički disident, nekad jedan od direktora u INA-i, u Njemačkoj je samo izdavao časopis i pisao knjige, ali vlastima SFRJ to je bio dovoljan razlog da ga ubiju. Đurekovića je stigla duga ruka SDS-a, a o Perkovićevoj ključnoj ulozi u tome Nijemcima je ispričao Krunoslav Prates. Njega je Perković ucijenio da mu pomogne u pripremi atentata na Đurekovića, Prates je zbog toga osuđen u Münchenu 2008. na doživotnu zatvorsku kaznu, ali Šuškovog pomoćnika Hrvatska je štitila.

Vlasti u Zagrebu ignorirale su međunarodnu tjeralicu za Perkovićem i odbijale njemačke molbe da ga se sasluša. Kao jedina je stoga nada preostao institut europskog uhidbenog naloga, koji će Hrvatska morati primjenjivati nakon 1. srpnja. Ali, Vlada je svega dva tjedna prije pristupanja Europskoj uniji uputila u Sabor zakonski prijedlog prema kojem bi se spomenuti nalog odnosio samo na kaznena djela počinjena poslije kolovoza 2002. godine. Dakle, Perković bi se opet mogao izvući. A to je naprosto moralno nepodnošljivo, ma kakve god on eventualno imao zasluge u Domovinskom ratu. Uostalom, doprinos Ante Gotovine sigurno je bio nemjerljivo veći, pa smo svejedno intenzivno radili na njegovom identificiranju i transferiranju. Ovo je prilika da se napokon djelatno suočimo s činjenicom da komunizam nisu bili samo besplatni stanovi, odlasci u Trst i Novi val. Bio je to krvavi režim neslobode, a Perković jedan od njegovih stupova. Pa kad mu već mi sami ne želimo suditi, neka to barem naprave Nijemci.

(Novi list – Rijeka)

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u