Дан државности – непостојеће државе

Dan državnosti – nepostojeće države

22 februara 2015

TurlakovSlika 67Piše: Slobodan Turlakov

Ko li je smislio ovaj „dan“, jer iako ne postoji država Srbija kao nezavisna i suverena, ipak se ne može njeno postojanje svesti na (jedan) dan. Taj koji je smislio naziv ovog „praznika“ ne poznaje ili ne oseća duh našeg, srpskog, jezika. Jer, reč je o danu uspostavljanja države Srbije, ili još tačnije njenom – rođendanu. I tad bi svi, čak i nepismeni i neškolovani ljudi, znali o čemu je reč – tog dana rodila se država Srbija. Ovako, čak i najpismeniji i najškolovaniji, ne mogu da objasne ovu jezičku smicalicu – dan državnosti.

Ako bismo zašli u to što se obeležavalo i slavilo (čak četiri dana!),

govorilo bi se o Sretenju, tj, kada je 2. februara, po starom kalendaru, 1804. godine u Orašcu, selu blizu Aranđelovca, objavljen početak Prvog srpskog ustanka i Karađorđe izabran za njegovog vožda.

Tog istog dana, samo 31 godinu kasnije, 1835. objavljen je ili donet tzv. Sretenjski ustav Srbije, prvi u nizu sledećih pet – 1838, 1869, 1888, 1901 i 1903.

Ali, nije nam namera da se na toj dokumentaciji zadržavamo, već da ukažemo na to da je nemoralno i drsko slaviti nešto što pripada velikoj srpskoj prošlosti, koju su kao takvu sve vlade „Petooktobarske lige“ anatemisale i proglasile retrogradnom. Vučić je čak pozvao škole da ne uče decu prošlosti, već budućnosti, koja je koliko neizvesna, toliko i izmišljena.

Mnogo toga je izmišljeno od 5.oktobra, a sve u želji da se njihova Srbija omili Evropi i Americi, ali se, s vremena na vreme, pominje i ona prava Srbija, koja je živela i koja se borila do 18.novembra tj. 1.decembra 1918, za svoju slobodu i nezavisnost, kada je potonula u Kraljevstvo SHS.

Ono što je nekad bila čast i ponos, u sadašnjem vremenu postalo je sramota. Šta više, tom osećanju sramote, sve 5.oktobarske vlade, imaju da zahvale svoje postojanje.

Niko od njih nije ni pomišljao da bi za to i takvo pominjanje, pri sadašnjem njihovom ponašanju, trebalo imati obraza, karaktera, poštenja.

Eto, sadašnji predsednik Republike, Toma Nikolić se hvalio, u vreme dok je još bio Srbin, kako mu je deda bio solunac, a on sad , u svojoj 63. godini, kraj dva sina i buljuk unučića, više ne zna šta je, gde je; važno mu je samo s kim je.

Ipak, dođe trenutak kad se mora, bar formalno, biti Srbin, pogotovu o slavnim danima prošlosti, koje se većina naroda još uvek seća.

Vučić koji je bio gorljiviji Srbin od Tome Nikolića, sad je gorljivi Evropejac, ali ga ipak nije bilo stid da ode na obeležavanje 100. godišnjice Cerske bitke, da veliča tu prvu savezničku pobedu, da čak u svom govoru, kraj spomenika u Tekerišu kraj Loznice, izjavi da su oni, tj. on, ostvarili san heroja Cerske bitke! Kakav neotesani bezobrazluk!

Konačno, kad je mogao da na to obeležavanje, dođe i austrijski poslanik kog je Vučić posebno apostrofirao, izjavljujući da je taj njegov dolazak dokaz da poslanik pripada jednom velikom narodu!, ni na kraj pameti mu nije bilo da je taj „veliki narod“ ostavio neizbrisive tragove svojih zločina, ne samo u prvom svetskom ratu na tlu Srbije… sve je moguće. Pa čak i to, da Toma Nikolić u Beču izjavi da oni organizuju državu Srbiju po ugledu i modelu austrijske države! (E, jadni Sveti Savo, da si znao da će doći dan kada će Srbi tržiti nove prijatelje među dokazanim starim dušmanima!, ko zna da li bi ih još 1225. opominjao, da ne čine ono što sad čine!)

Uopšte, ako su se svi pripadnici 5. Oktobarsle lige, odrekli prošlosti, pa samim tim i naših slavnih pobeda u vekovnoj borbi za ostvarenje nezavisne države Srbije, i u isto vreme proglašavali tu i svaku drugu prošlost za udaljavanje od Evrope, koja je „naša kuća“, u koju oni ima da nas vrate… pitanje je u kakvom se košmaru oni sami nalaze, kad zbog svog rejtinga, moraju da se upuštaju u ono od čega su se odrekli, da bi se dokopali vlasti i omileli Evropi i Americi!

Zbilja, treba ih žaliti, čak i onda kad u nama bude samo prezir!

I dok njihova Srbija svaki čas prima od velikih zapadnih sila „domaće zadatke“, od čijeg ispunjenja zavisi njihov „ulazak“ u EU, koji je u vreme Tadića bio predviđen za 2014, a u poslednje vreme sa licitiranjem se stiglo čak do 2020, koja će se godina smatrati izuzetnim uspehom ove vlade, Nikolić koristi pravo svoga položaja, i malo malo pa neku zaslužnu domaću ili belosvetsku individuu, okiti jednim od šest postojećih ordena sadašnje Republike Srbije, da bi ovih dana, u vreme praznika tzv. Dana državnosti, pronašao čitav niz takvih, u zemlji i inostranstvu, koji zaslužuju ordene koje im on, u ime Srbije, dodeljuje.

Za nas se postavlja pitanje ne da li odlikovani zaslužuju taj znak

zahvalnosti, već ima li Toma Nikolić moralnog prava da „u ime Srbije“ dodeljuje ta priznanja. Nije li se on odrekao Srpstva i Srbije, nije li produžio izdajničku politiku prethodnih Vlada, prihvatajući navodno srpsku krivicu u Srebrenici, pa dakle i Tadićevu Rezoluciju, kojom se priznaju srpski zločini u Srebrenici, protiv koje su Nikolić i Vučić, kao ondašnji radikali, glasali u Skupštini, a potom ne samo da su je prihvatili, nego je i prevazišli: Nikolić što je objavio da je spreman da kleči pred muslimanskim spomenikom u Srebrenici, a Vučić što je u Sarajevu priznao stravične „srpske zločine“, on koji je obećavao muslimanima da će za jednog ubijenog Srbina biti pobijeno 100 muslimana!

Treba Nikoliću i Vučiću javno reći da u novijoj srpskoj istoriji Srbija nije bila ugroženija nego za vreme njihove vlade, i da oni nemaju prava da se bilo kad i bilo gde pozivaju da govore u ime Srbije, koju su gurnuli u nepovratni ambis, radi održavanja svoje vlasti.

Doduše, rezultati poslednjih izbora, kad su dobili blizu 50% glasova od onih koji su izašli na izbore, daju im nekakav legitimitet u pogledu predstavljanja Srbije, ali još uvek ne i njene celine, jer na tim izborima 50% upisanih glasača, nije izašlo na izbore.

Ovo o čemu pišemo nema nikakve veze sa EU i Amerikom, pred kojima oni kleče, ovo su čisto srpski računi, koji svakog dana beleže sve veće njihove srpske dugove, koji su toliko narasli, da Srbiji objektivno preti opstanak.

U tom pogledu i smeru, treba podsetiti na ono što radi njihov ministar unutrašnjih dela i potpredsednik njihove stranke!

Taj Nalickani, koji se po broju slikanja i svakojakih izjava, po medijima, takmiči sa onom nesrećnicom Zoranom, koja čak ima i državnog fotografa što je prati na svakom koraku, a valjda i garderoberku koja joj pomaže da menja, i po više puta dnevno, toalete, dozvolio je sebi da izjavi da je on uveren da će onih 60 hiljada Šiptara koji su tu skoro zatražili srpske pasoše, dobijanjem srpskog državljanstva, biti lojalni građani Srbije!

Ruska naučnica, Ana Filimonova u ruskom portalu, „Fond strateške kulture“, u instruktivnom i dokumentovanom članku pod naslovom: „Da li je organizovan odlazak Albanaca sa Kosova?, u najvećoj meri opominje šta se iza ovog iseljavanja Šiptara sve krije i šta se sve može dogoditi. Ona u tom članku postavlja niz pitanja, kojima bi se morao baviti ne samo Nalickani, već i cela Vlada na čelu sa Vučićem.

Ističući, pri tom, kako se ponašaju ministri unutrašnjih dela Bavarske, Donje Saksonije, cele Nemačke, a sa njima i njihove kolege u Austriji i Mađarskoj, dakle zemalja kojima su, za početak, Šiptari krenuli, nastojeći da ih vrate „u Otadžbinu“.

Ništa od tih i takvih razmišljanja i takvog ponašanja ne mori sadašnju

Vlast, pa ni Nalickanog. Oni su zauzeti putovanjem u Skoplje na zajedničku sednicu sa Vladom Makedonije, a odmah potom u Sloveniju, na istu takvu zajedničku sednicu, jer mi, kako reče Vučić, „moramo da proširimo naše tržište i naš vidik, da se ljudi osećaju slobodnije“.

Šta znači ova nebulozna rečenica, to valjda ni on sam ne zna, tek u času kad su Albanci prekrili Srbiju na putu za evropske zemlje, njegov je vidik slobodan od bilo kakve strepnje, od bilo kakvog predviđanja kako će se ovo bežanje sa Kosova završiti. Za njega je glavno, da svi (Makedonija, Slovenija) „pozdravljaju (njegov) drugačiji pristup regionalnim problemima“ pa dakle i Albansko iseljavanje“

U Nišu se pojavljuju letci „Stop albanizaciji Niša“, što lokalnu policiju, a i Nalickanog, zabrinjava, jer to izlazi iz okvira „drugačijeg pristupa regionalnim problemima“, obećavajući da će sve učiniti da se pisci tog alartmantnog letka što pre otkriju!

No vratimo se Filimonovoj, koja postavlja stravična pitanja, kojima se ovde niko ne bavi.

Kome se Albanci prodali svoja imanja na Kosovu pre no što su krenuli u svet?

Nije li ovo napuštanje Kosova, organizovano? Čak i u samoj Srbiji, gde ih dočekuju autobosi, pa čak i taksiji, da ih prevezu do Subotice? Dodajući tim zabrinjavajućim pitanjima, još i ona, kojima se dokazuje da je većina albanskih izbeglica snabdeveno znatnim količinama deviza, da su u punoj muškoj snazi, u godinama koje dokazuju da su bili učesnici „kosovskog rata“ kao pripadnici OVK, dakle ljudi sa ratnim iskustvom!

I glavno, ako Nemačka, Mađarsko, Austrija, uspeju da ih vrate „u Otadžbinu“, kuda će oni sa tim „iskustvom“? Da li će ostati u Srbiji, ili će otići opet na Kosovo, što će teško moći sa srpskim dokumentima, koje su pri polasku u Evropu, dobili na graničnom prelazu Merdare, od srpskih vlasti?

Priznajte, da je sve ovo više nego poražavajuće.

Mi bismo sa svoje strane dodali jedno pitanje: nije li bolje za nas i naše održanje, da povučemo sve Srbe sa Kosova u Srbiju, da popune njene praznine, naročito u Toplici, i da tako spasemo ono što se još može spasiti.

Bude li Vučić i njegova vlada gostoljubivi prem alabnskim trajnim gostima, pokazujući tako Evropi i Americi spremnost na sve ono što njima godi, pa su se čak drznuli da traže da Vlada učini sve da promeni srpsku nacionalnu svest, to će, u slučaju Šiptarskog ostajanja u Srbiji, kako centralnoj tako i u Vojvodini, gde su nakupovali mnoga imanja, doći do toga da će se Vlada postarati da im nađe zaposlenja, daleko više i istrajnije no što čini kad su Srbi u pitanju, čija nezaposlenost stalno raste..

Uz to, mi ne verujemo da će se oni ponašati mirno i lojalno, čak verujemo da će biti u bliskoj vezi sa svojom maticom u smeru svog ratnog iskustva!

Filimonova ukazuje još i na to, da su izbeglice uglavnom sa područja Kos. Mitrovice – Prištine – Podujeva, dakle sa onog dela koji se naslanja na Srbiju. Svakako ne slučajno, bez namere, koja je prethodn uglavljena u Americi, jer se i na Kosovu ništa ne radi bez Amerike.

I kao što su svi Cigani, bez obzira da li su ranije bili stanovnici Srbije, proterani iz Evrope, i poslati u Srbiju, tako će i Šiptari biti vraćeni iz Evrope, nama, samo s tom razlikom, što njihovo vraćanje ima sasvim drugi cilj, onaj kojim će Srbija biti uništena. A to se traži i očekuje na Zapadu.

Dosta je bilo zamajavanja i laganja. Čak i Vulin kaže da na Kosovu ne treba očekivati ništa boljeg za tamošnje Srbe, i šta imamo od toga kad malo malo, pa neko od vlasti izjavljuje: „Srbija nikada neće priznati Kosovo“, što je ovih dana, po ko zna koji put ponovio, onaj nesrećnik što je direktor Kancelarije za Kosovo.

Ta i takva, isprazna zaklinjanja, lepo je komentarisao američki senator Marfi: „Vlada Srbije ne priznaje Kosovo, ali je spremna da sa njim sarađuje, kao sa sebi ravnim. A to je fantastično! (Dakle, bravo Vučiću!) Naravno, poslednji koraci – priznavanje Kosova – biće najteži. Ali ja sam optimista, da je ono moguće“.

To su veliki problemi, koje ne prenebregava samo Nlickani, već se i svi ostali iz vladajućeg čopora, tako ponašaju, jer to od njih traže i očekuju zapadnjački okupatori, u ime kojih su oni na vlasti u Srbiji. Pri tom, prave se nevešti, kao da ne znaju i ne doživljavaju svakog dana javnu podršku svih zapadnih sila Kosovu, a protiv vitalnih interesa Srbije. Nije li Obama čestitao Kosovu sedmogodišnjicu proklamovanja nezavisnosti Kosova, baš kao što je Merkelova čestitala Mustafi na dobijanju premijerskog položaja!

Ali o tome ne sme da se piše, a još manje da se komentariše. Cenzura je potpuna.

Kad je evropski komesar Han, navodno, postavio pitanje: „Gde su dokazi za ugrožavanje medija u Srbiji?“ Obradovani Vučić smesta mu je priznao da je „častan čovek“. Sutradan se taj častan Evropljanin dao objasniti time što je rekao – „Sloboda medija u Srbiji ostaje „kritična tema“ u procesu pridruživnja EU , i u tom pogledu politika se nije promenila“.

Sme li Vučić nešto da kaže na ovo „pojašnjenje“ častnog čoveka?

Naravno, ne sme.

I dok se Vučić sa svojom Vladom, sprema na novo putovanje, ovoga puta u Ljubljanu, u taj „važan punkt za region, ali i na putu Srbije u EU“, pojavili su se dokazi kako su ti mirni Slovenci spuštali srpske familije u dubine nekog njihovog rudnika, odakle niko živ nije izašao. A u njihovo oslobođenje od Jugoslavije spadaju i onih 50-tak pobijenih pripadnika JNA, koje su pobili iako su ovi odbacili oružje i digli ruke u vis, u znak predaje, što je austrijska TV snimila i emitovala.

Međutim to, i koliko toga drugoga, ružnog i nečovenog, nije smetalo Tomi Nikoliću da izjavi da je Srbija „jedina zemlja na svetu koja nema neprijatelja“! A oni se nalaze ma na koju stranu sveta pogledali.

Vučić je u Sloveniji, u kojoj je ostao (jer, kažu, ima tamo strica), a Vladu poslao natrag u Srbiju dao je na Bledu jednu od svojih krajnje neodgovornih izjava: „U Srbiji ima onih koji je ne vole koliko je vole Cerar, Slovenija i Slovenci!“

Zar to nije sramotno, i u isti mah povod za njegovo ismevanje, koje se verovatno čini svuda gde god je bio i davao takve i slične izjave!

Rekao je čak kako će se založiti da se „obezbedi veće tržište za srpske investitore“. I kako se, u tom smeru, razmišlja o „izgradnji hiper marketa u Sloveniji, za šta se nudi više srpskih distributera, i da ne očekuje da će oko toga biti teškoća“

A 20.februara objavljena je Karićeva poruka, kojom traži da mu „država omogući povratak u zemlju, a on obećava da će spasiti Železaru“

E, to će već biti teško, jer je „Privatizacija Železare konačni cilj države“, naravno putem stranog kapitala, što i Kirbi misli.

Šta bi Sertiću, ministru privrede, da javno i otvoreno misli kako bi sa dobrim menadžmentom Železara imala dugi život?

A šta misle smederevski radnici?

I šta drugo, nego da se pitati: misle li oni da i njihova vlast ima svoj kraj?

Čisto sumnjamo! Oni misle i veruju da su večiti.

Vučić se dao anticipirati izjavom da i kad ne bude u Vladi „on će se boriti za Srbiju“!

Za koju?

(Intermagazin.rs)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. Vujadin says:

    Šta reći na sve nego bravo Slobodane.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *