Дарко Бајић: Победа над мржњом је опрост

Darko Bajić: Pobeda nad mržnjom je oprost

25 oktobra 2016

14-bajic-macak_620x0-1

REDITELJ Darko Bajić započeo je rad na dugometražnom dokumentarnom filmu „Mauthauzen 106621“, koji je svojevrsna posveta njegovom ocu, slikaru i profesoru Milošu Bajiću (1915 – 1995), ali, kako kaže, za „Novosti“,i opomena vremenu novih zločina i ratova u kojem živimo.

Miloš Bajić uhapšen je u Beogradu 1943. kao ilegalac, pripadnik Valjevskog partizanskog odreda, posle logora na Banjici prebačen je u nacistički logor Mauthauzen, gde je nosio broj 106621. Strašne zločine, smrt, logorsko nasilje i svoju sopstvenu dramu zatvorenika, uspeo je da zabeleži kroz svoje crteže. Oni su do danas ostali, kako je sam Miloš Bajić zapisao, trajno svedočanstvo i dokument o vremenu „posrnuća ljudskosti, milosrđa i samilosti“.

– Mauthauzensepamti požrtvama, ali i po pričama svedoka koji su celog života nosili u sebi užasne slike zločina – kaže Darko Bajić. – Ta strašna sećanja ostala su „zapisana“ i u njihovim potomcima, zato ovaj film nije samo intimna priča, niti je samo podsećanje na zločine u doba nacizma. On je, pre svega, opomena i upozorenje da se zlo i ratovi ne ponove, jer posledice tih zločina ostaju u pamćenju narednih generacija. Ljudi su skloni zaboravu, a istorija se često svodi samo na broj žrtava. Pominju se milioni ili stotine hiljada stradalih, kao da su oni roba koja je negde iskorišćena i prodata. Ljudske sudbine postali su brojevi. Brojevi slični onima koje su nosili u logoru.

Po rečima Bajića, glavni razlog nastanka njegovog filma o ocu, upravo je ta manipulacija i političko iskorišćavanje istorije, današnje vreme pravdanja zločina, širenja nacionalnih mržnji i krajnje desnice, kako u našem okruženju, tako i širom Evrope.

Snimanje ovog dokumentarca Bajić je započeo sa Ljubomirom Zečevićem, koji je sa njegovim ocem bio zatočen u zloglasnom logoru. Zečević, nekadašnji dugogodišnji direktor TV Beograd, pre nekoliko godina napisao je knjigu zajedno sa Tamarom Ćirić, „Koncentracioni logor Mauthauzen, povratak nepoželjan“.

– Moj otacje nerado samnom razgovarao o tome šta je sve doživeo u logoru. Nije želeo da slike zla naruše moje bezbrižno detinjstvo. A onda me je upoznao sa svojim prijateljima, bivšim logorašima Borom Pavlovićem, Acom Kumanudijem, Simom Begovićem i Zekom. To njihovo večito prijateljstvo počelo je da daje odgovore na moja pitanja. Pokazujući mi autentične crteže iz logora, meni kao svom potomku, preneo mi je ono što je najvažnije da naučim u životu – da human odnos prema čoveku mora da pobedi mržnju, da na istorijski zločin treba da se odgovori pamćenjem, ali i oprostom, i da je humano društvo najveća pobeda nad zlom.

Miloš Bajić i njegovi potresni crteži iz logora

Prvi kadrovi filma počinju svedočenjem Zečevića, danas jedinim živim prijateljem Miliša Bajića. Potresna priča momka koji je tek napunio osamnaest godina kada je odveden u Mauthauzen, započinje dirljivim sećanjem na petoricu drugara, koji uspevaju da pobede smrt.

– Pričajući o svakodnevnom susretu sa ništavilom, Zečević nam govori o ljudskosti, dobroti, životu. Njihova zajednička borba za preživljavanjem dragocena je ispovest o neshvatljivom zločinu. Priča o odnosu između zla i umetnosti. Možda su, zahvaljujući crtežima, svedočanstvima zločina koje je Miloš krišom crtao, upravo i dobili snagu da prežive strahote logora smrti. Zečević kaže da je Milošu pomogao doktor Dragoš Barta, zatvorenik Čeh, koji je kao lekar radio u logorskoj ambulanti. Preko njega je dobio ugljen i papir. Skrivajući se i gledajući kroz prozor barake, Miloš je tajno crtao prizore zločina koje je video, a Zečević je često stajao i gledao kako nastaju dokazi zla, čiji su svedoci bili. Sam taj čin beleženja zločina davao im je snagu da prežive, i da izmučeni, bez hrane, radeći u kamenolomu, ipak opstanu. Oni su te crteže skrivali u podu logorske barake, a zatim u starom aparatu za gašenje požara.

Posle oslobođenja, Bajić i Zečević dočekani su cvećem na beogradskoj železničkoj stanici, ali je odmah posle toga došla OZNA i svakog od njih ozbiljno ispitivala „kako su preživeli Mauthauzen“. Iz jednog vremena preživljavanja, kako ističe Darko Bajić, došli su u drugo vreme preživljavanja.

– Mislim da je traganje mog oca za apstraktnim formama u slikarstvu, sigurno bilo i bekstvo od socrealizma, koji je tada bio zvanična državna umetnost, ali i bekstvo od užasa logora u slobodu likovnog izraza. Prvi povratak u prošlost bila je slika „Smrt u hodu“ 1952, enformel inspirisan Pikasovom „Gernikom“. Tek kasnije, sedamdesetih godina, inspirisan sačuvanim originalnim crtežima nastao je ciklus „Mauthauzen“. Jedna od prvih njegovih slika zove se „Jaros – Davson – Mauthauzen“, motiv za nju bio je kontinuirani nastavak zločina i nasilja, ratova – od Koreje, ulaska sovjetskih trupa u Mađarsku i tadašnju Čehoslovačku, do američke agresija na Vijetnam, Kambodžu, ubistva Aljendea i dolazak Pinočea na vlast u Čileu…

„Sa takvim razmišljanjima i sećanjima u sebi, suočio sam se sa današnjim nasiljem u svetu. Nasilje nije iščezlo pod nebom ove planete. Ponovo se javlja i ponovo opominje. Neka mladost, koja ne zna za tragiku toga vremena niti za život u njemu, svoje beskrajno zanesenjaštvo uputi do najudaljenijih zvezda, ali nikada više tamo“, pisao je Miloš Bajić u svojoj knjizi, a deo tih dokumenata danas čuva njegova ćerka Jasenka Bajić.

Istražujući život svog oca, Darko Bajić došao je i do priče o svom dedi, Trifunu Bajiću, koji je rođen u Bosni, i koga je Austrougarska u vreme Prvog svetskog rata mobilisala i poslala na ruski front. Pošto nije hteo da se bori protiv svoje pravoslavne braće, austorugarski major ranio ga je pucajući mu u leđa. Kao ranjenik bio je prebačen u Austriju, u logor gde će tri decenije kasnije biti zatočen i njegov sin, u

Mauthauzen.

– I moj deda i moj otac bili su u istom logoru. Deda, koji je ubrzo umro, ostavio je dva sina za sobom – Miloša i Uroša, koji je otac vajara Mrđana Bajića. Ja sam u Mauthauzen otišao kao slobodan čovek, i kao predstavnik treće generacije, kad sam imao dvadeset godina. Kao amater, snimio sam film o logoru, i upravo sam u Mauthauzenu doneo konačnu odluku da ću postati reditelj. Četiri decenije kasnije, Miloševa unuka, producentkinja Darja Bajić-Božović, definisala je ideju da snimimo film o njenom dedi. Tako su ove životne priče dobile pravi smisao i zatvorile jedan krug.

JOVANKA BROZ

MILOŠ Bajić bio je prvi apstraktni slikar u Jugoslaviji, što se u vreme socrealizma smatralo „političkim ekscesom“, koji Darko ovako ilustruje:

– Moj otac je 1953. imao izložbu u Masarikovoj ulici, gde su tada bile dve galerije. Jedna na mestu sadašnje „Beograđanke“, a druga odmah preko puta, gde je moj otac izlagao. Okupili su se njegovi prijatelji iz „Decembarske grupe“, Zoran Petrović, Dragan Cigančić i mnogi drugi, kad su u jednom trenutku ušli ađutanti i Jovanka Broz. Svi su zanemeli su od iznenađenja, a Jovanka je počela da gleda slike sa zanimanjem. Kad je shvatila da su apstraktne, i da je „pobrkala“ galeriju, brzo se pozdravila, zahvalila i otišla u galeriju preko puta. To je poslužilo Petroviću da posle godinama priča mom ocu – lako je tebi, Jovanka ti je bila na izložbi.

Darko Bajić sa ocem

VELIKI UMETNIK

MILOŠ Bajić je 1937. završio prvu godinu Umetničke škole u klasi Bete Vukanović, a posle oslobođenja nastavio je studije na Akademiji za likovne umetnosti u Beogradu, u klasama Mila Milunovića, Ivana Tabakovića, Nedeljka Gvozdenovića. Diplomirao je 1949, a posle specijalizacije kod Marka Čelebonovića postao je jedan od prvih asistenata na ALU, gde je kao profesor slikarstva radio do penzionisanja 1979. Izlagao je na brojnim izložbama u zemlji i inostranstvu, bio je član umetničkih grupa „Samostalni“ i „Decembarske grupe“, studijski je boravio u Parizu, Rimu, Londonu, Moskvi, Alžiru… Dobitnik je brojnih prestižnih nagrada, njegova dela čuvaju i izlažu Narodni muzej, Muzej savremene umetnosti, Muzej grada Beograda, Muzej Cepter u Beogradu…

BRANKO ĆOPIĆ

MOJ otac je bio čovek koji ni po čemu nije pokazivao da je imao i teško detinjstvo, i izuzetno težak životni put. U Beograd je došao iz Resanovaca u Bosni, tridesetih godina, i krenuo u Učiteljsku školu. Ta njegova energija i osećaj velegrada u kojem će kasnije stvarati modernu umetnost i učestvovati u nastanku jednog novog sveta, od samog početka su ga pratili. Doživljavao je Beograd na poseban način, što se vidi i po pismima koje je pisao svom prijatelju Branku Ćopiću. Stalno mu je govorio da bi i on morao da dođe u Beograd. I Branko ćopić, s kojim je celog života ostao u velikom prijateljstvu, došao je ovde na njegov na nagovor.

(Večernje novosti)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *