Демократија, чији је основни поклич Fuck stability! није ништа више од револуционарног изговора

Demokratija, čiji je osnovni poklič Fuck stability! nije ništa više od revolucionarnog izgovora

3 jula 2017

Piše: Željko Cvijanović

1.

Kako je samo neprimetno prošlo veoma važno ograđivanje crnogorskog predsednika vlade Duška Markovića od Vučićevog insistiranja na carinskoj uniji među zemljama „Zapadnog Balkana“. Tumačenje i vrednovanje toga možda je trebalo da bude pitanje za ovdašnju nacionalnu inteligenciju, koja i dalje tvrdo veruje da su vlade u Beogradu i Podgorici na istoj strani. Da, bilo je to pitanje za nacionalnu inteligenciju, ali, dok njeni odličnici ustanove sedam sličnosti između Vučićevog davanja mandata Ani Brnabić i Rozmerine bebe, ispod radara bi im izmigoljio i ceo svetski rat, a ne razlaz Beograda i Podgorice.

Radi se, međutim, o tome da, kad je Marković rekao da Vučićeva inicijativa „nije realna“, nisu se zapravo o carinskoj uniji izjašnjavali ni Milo Đukanović ni Crnogorci, već glavom Amerikanci. I nisu tu poruku poslali samo Vučiću već i Angeli Merkel, istinskom patronu ideje o ekonomskoj integraciji „Zapadnog Balkana“. O čemu se zapravo radi?

2.

Nije ta unija važna koliko je važno ono što je prethodnih dana proizvelo opredeljivanje za i protiv nje. Pre svega, reč je o jednoj lošoj i jednoj dobroj vesti za „Zapadni Balkan“ iz Berlina. Najpre loša (ako je loša): u dogledno vreme nije predviđen prijem balkanskih zemalja u EU. Nemačka se zbog te odluke našla pod kišom prekora globalista iz Vašingtona, koji optužuju Berlin kako će se suočiti sa odgovornošću za nestablnost u regionu ako se on okrene međusobnim antagonizmima ili, još gore, Rusima. Kao odgovor na to, sledi dobra vest iz Berlina: Nemačka je spremna da ponudi i neki keš za međusobno infrastukturno povezivanje zemalja regona, obezbeđujući na taj način njegovu stabilnost, do koje je Nemačkoj očito veoma stalo. Dakle, Berlin hoće stabilan Balkan, ali ne bi da ga stabilizuje po najvišoj ceni – unutar EU, već po diskontnoj – van nje.

Naši rodoljupci, po pravilu, na onoj su strani u koju im već sto godina upiru prstom Ameri i Englezi. Neće oni, dakle, nikakvo obnavljanje Jugoslavije niti im treba neprijateljski autoput prema Prištini i Tirani. Naravno, naši rodoljupci ne znaju ono što znaju, recimo, nemački – da tu nije reč ni o kakvom bratstvu i jedinstvu niti o Jugoslaviji, već da prilikom ekonomskog integrisanja nekog prostora u njemu, po pravilu, bolje prolaze veći i snažniji entiteti nego manji i slabiji. Kako je Srbija najveća državna i nacionalna celina između Bihaća i Soluna – što politički jeste „Zapadni Balkan“ – tako je manje verovatno da bi Albanci izvezli sedam miliona kečeta u Srbiju, a više da bi ti isti Albanci zavisili od srpske hrane. Tako naši rodoljupci ponovo nisu propustili priliku da se ponesu kao slon iz one smešne priče – koji se u strahu od miša popeo na drvo i odozgo vrišti.

3.

Dođavola sa stabilnošću na Balkanu, odavno poručuje srpska opozicija, a odskoro i najvažniji atlantistički žurnal Ekonomist, optužujući Zapad da na Balkanu „ponovo podržava autokrate kako bi sačuvao mir“. Uzimajući Aleksandra Vučića kao model balkanskog autokrate, britanski magazin osuđuje pristup Zapada. Ironično ga naziva „stabilokratijom“, koja, tvrdi, dugoročno odbija te zemlje od Zapada i zapravo proizvodi nestabilnost, a ne stabilnost. Britanci i ona ekipa Amera koji to slede očigledno veruju u robusniji nastup Zapada na Balkanu. Njime bi, prema Ekonomistu, trebalo uspostaviti pravila, a ne da Zapad beskrajno taktizira sa lokalnim apsolutistima, utoliko pre što i oni taktiziraju sa apolutistom Putinom i, da nije toga, čak ni svevideći Ekonomist ne bi primetio da su apsolutisti.

Demokratiju je iznad stabilnosti nedavno stavio i američki diplomata Hojt Brajan Ji tokom razgovora sa srpskom opozicijom, koja je od Amerikanaca zahtevala isto što i Ekonomist. Fuck stability!, pisalo je na štitu onog ko je Crnu Goru poslao da zaštitu traži u NATO; Fuck stability!, bila je i parola onog ko je stvorio krizu u Makedoniji i ko veruje kako je formiranjem vlade Zorana Zaeva ona okončana, a ne da je samo prešla na viši nivo duplirajući uloge učesnika.

4.

Kako god, Ekonomistovo ismevanje „stabilokratije“ proizvod je neke vrste zakasnelog razočarenja Zapada u Vučića. Naime, u tamošnjim medijima najpre je sa punim oduševljenjem dočekano njegovo davanje mandata Ani Brnabić. To im je izgledalo kao spremnost srpskog predsednika da iznervira Ruse i, još više, znak konačnog priklanjanja atlantističkom Zapadu. Ali, čim je to uradio, Vučić je odmah osnažio rusko krilo vlade, ojačavajući političko mesto Ivice Dačića (moćnijeg nego kad je premijer bio sam Vučić), zatim postavljajući Aleksandra Vulina za ministra resora preko koga će se Srbija naoružavati u Rusiji i dajući jedno mesto Nenadu Popoviću. Tog trenutka na Zapadu je sa užasom konstatovano da bi Srbija sa Brnabićevom na čelu vlade mogla sa Rusijom da sarađuje i više nego kad je na tom mestu sedeo Vučić.

Ekonomistov prezir prema „stabilokratiji“ stvar je dakle povećanog otpora prema Vučiću i činjenice da su se u međuvremenu, dok su se Vašington i London radovali njegovim davanjima na Kosovu i Metohiji, gotovo sve proameričke i probritanske snage u Srbiji, skrajnute i izubijane, našle daleko od vlasti. Uostalom, ako bi se srpska vlast danas ugrubo mogla opisati kao pronemačka uz jaku dozu proruskog sentimenta, manje grubom će biti konstatacija kako je kompletna antivučićevka opozcija probritanska i proamerička. Naravno, i njen liberalni i njen naacionalni deo.

5.

Zar bi se inače drugačije mogla opisati istorija postkoštuničine DSS nego kao serija neuspelih pokušaja da se odlepi od Britanaca. Da nije tako, zar bi DSS, stranka koja više od svega hoće da se predstavi novom, na sva zvona objavljivala saradnju sa starim beltvejskim revolucionarnim klijentom Velimirom Ilićem, najpohabanijom figurom na domaćoj sceni kad ne bi bilo supružnika Drašković. Jednako kao što je stari dobri DSS do neba zavapio protiveći se Vučićevoj obnovi kulta srpske zastave a argumentujući sve to više nego bednim razlozima o bolesnoj deci, kao da isticanje svake srpske zastave odnosi po jedan nevini dečji život.

Ako je opozicija probritanska / proamerička, a vlast pronemačka, to je poredivo samo sa 30-tim godinama prošlog veka. S tim što je oslanjanje na Nemačku Milana Stojadinovića bilo pokušaj izlaska srpske politike iz britansko-francuske paradigme, dok Nemci Vučiću, kao središnja pozicija između SAD i Rusije, omogućavaju najširi manevarski prostor. Naravno, da bi bila više od geopolitčkog oportunizma, pronemačka politika Srbije ozbiljan rezultat može da porodi samo u dva uslova: prvo, da sama nemačka politika nije antiruska; i, drugo, da nije ni atlantistička. Iako nijedan uslov nije do kraja ispunjen, mi smo danas bliži tome nego bilo kad otkad bilo ko od nas politički pamti.

6.

Kvarenje odnosa između SAD i Evrope, u EU već pojačava razlike između „stare“ i „nove“ Evrope, dok će na Balkanu povećati razlike između „starog“ i „novog“ Balkana. „Novi“ (Zapadni) Balkan, dakle onaj bliži SAD nego Nemačkoj, biće Hrvatska, Federacija BiH, Albanija i Priština i odskoro i još ne tako stabilno Crna Gora i Makedonija. „Stari“ (Zapadni) Balkan jesu samo Srbi, oni u Srbiji i oni u Srpskoj.

Naravno, u toj podeli nema ničeg novog, nov je samo kriterijum kojim smo došli do starog i očekivanog rezultata. Dakle, pripadnici „novog“ Balkana će daleko više vrednovati svoje članstvo u NATO nego članstvo u EU; pripadnici „starog“ žele u EU, zaobilazeći NATO. Naravno, Federika Mogerini, najavljujući balkansku turneju sa šefom NATO Jensom Stoltenbergom, hoće da tu razliku učini manje vidljivom, što u osnovi samo potvrđuje njeno postojanje.

7.

Probritanska nacionalna politika u Srbiji umela je da bude i monarhistička i republikanska, i ovakva i onakva, ali uvek u poslednja dva veka bila je revolucionarna – i 2000. godine, i 1941, i na svoj način 1903. Ne bih rekao da je slučajnost što je, koliko god bio daleko i mali, revolucionarni rasplet protiv Vučića danas ipak izgledniji od izbornog. Važno je znati da će, ako nastavi da insistira na ekonomskoj integraciji regiona, naići na mnogo tvrđi otpor iz Podgorice i Makedonije, koja deluje kao novi centar za pritisak na Srbiju.

Kao što je važno znati da argumenti za njegovo rušenje, koliko god se ticali demokratije i ljudskih prava, nemaju nikakve veze; veze imaju samo geopolitičke odluke, i sve što kao objašnjenje nema veze s tim, nema veze ni sa čim. Demokratija, čiji je osnovni poklič Fuck stability! nije ništa više od revolucionarnog izgovora; i opredeljivanje između to dvoje biće jedan od važnijih testova inteligencije cele jedne političke generacije.

(Standard)

KOMENTARI



2 komentara

  1. Kosta says:

    Ovo je naglabanje Vucicevog novinara-analiticara.Nikakve veze nema ko ce biti ministar niti to tzv.Zapad smatra bitnim.Njima nije vazno ni ko je premijer u vec davno osvojenoj koloniji.Od Narodne banke ,svih ministarstava,medija,nevladinih organizacija su svuda njihovi savetnici.Kako se to zove?

  2. goran says:

    Cvijanovic je Vuckov covek, ne citati njegove nove tekstove jer su svi isti.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *