Demokratski deficit

Demokratski deficit

28 januara 2014

Slavisa_ OrlovicPiše: Slaviša Orlović

Za demokratiju su važna sledeća pitanja. Ko je izabran, a ko vlada? Da li birači glasaju za one koji vladaju? Da li biramo i politike ili samo političare? Da li se politika sprovodi u skladu sa iskazanim željama građana na izborima i obećanjima političara? Manjkavosti demokratije čine demokratski deficit koji izaziva i demokratske i nedemokratske reakcije.

Danas, više nego ikada ranije, postavljaju se pitanja čemu izbori ako se politika ne vodi u skladu sa iskazanim preferencama građana, kada se građani ne pitaju za mere koje preduzimaju vlade, koje su obzirnije prema međunarodnim finansijskim institucijama nego prema svojim biračima. Interesi vlada, građana i međunarodnih finansijskih organizacija ili korporacija bitno se razlikuju. Građani i javnost zahtevaju radna mesta, međunarodne finansijske institucije govore o deficitu, a vlade zagovaraju štednju. Deficit se možda sanira, ali se nova radna mesta ne otvaraju. Ova ograničenja ostavljaju veoma malo prostora institucijama i procesima na osnovu kojih se donose suštinske odluke u demokratiji, kao što su stranačka kompeticija, izbori, parlament u kojem se donose zakoni i oblikuju javne politike. Donošenje odluka o oporezivanju i trošenju odvija se izvan javne rasprave i mimo učešća demokratski izabranih aktera. Na taj način, politički proces postaje netransparentan, politička odgovornost zamagljena, a ishodi na duži rok vrlo su neizvesni. Vlade nastavljaju da smanjuju troškove i podižu poreze, bez obzira na to šta birači, to jest poreski obveznici o tome misle.

Problemi su slični i među članicama EU i drugde. Razlika je u tome što članice sprovode direktive unije. Međutim, Francuzi, Španci, Irci, Holanđani, Portugalci, Grci, Slovenci, Slovaci i Kiprani od početka ekonomske krize ubedljivo su glasali protiv modela koje nudi evrozona. U ovim državama, vlasti su trpele izborne poraze, levičari su smenjivali desničare, i obratno – ali ekonomska politika ostala je ista.

Naime, danas ekonomski resursi umnogome određuju teme i obeležavaju donošenje političkih odluka. Kako novca nema dovoljno, prisutno je preveliko zaduživanje nacionalnih vlada, čime se vrši kupovina jednakosti i socijalnog mira na kredit koji će buduće generacije otplaćivati. S obzirom na to da su ogoljeni „izgladneli kapaciteti države“, ona više nije u stanju da pokriva troškove iz tekućih prihoda. Umesto tekućih prihoda, država svoje obaveze izmiruje zaduživanjem. To su (planirani) budući prihodi – to jest buduće poreske osnove koje se zapravo smanjuju, budući da sve veći delovi državnog budžeta odlaze na servisiranje dugova (umesto na pružanje usluga i infrastrukture). Pred nacionalnim vladama je „imperativ štednje“ za koju postoje tri vrste faktora koje ga čine urgentnim, ali istovremeno i otežavaju njegovu primenu. Najpre, to je potreba da se saniraju propale (ili potencijalno propale) finansijske institucije kojima su vlade bile važni klijenti. Drugo, vlade ne mogu da se oslone na povećanje poreza jer to predstavlja dodatni teret privatnim investitorima i obeshrabruje nove investicije. I treće, ne mogu se rezati troškovi jer je sve veće delove socijalnog osiguranja koji se do sada finansirao iz „parafiskalnih“ prihoda, potrebno pokrivati iz prihoda države, kako bi se smanjio pritisak na poslodavce. Nije isključeno da su i države u kojima građani udobno žive, poput socijaldemokratskog sveta u Skandinaviji i drugde, kupile svoju jednakost na kredit od budućih generacija.

Kako primećuje nemački autor Klaus Ofe, radi se o dvostrukom gubitku kontrole: vlade su izgubile kontrolu nad oporezivanjem i finansijskim sektorom, a građani su izgubili poverenje u ideju demokratske kontrole. Kao odgovor na ovaj proces javljaju se različite reakcije građana – od povremenih ispada masovnog nasilja u velikim gradovima u siromašnim predgrađima Londona, Pariza, Atine, preko pobuna u podsaharskoj Africi 2011. i izliva agresije masa u različitim delovima sveta. Kada su legitimni kanali delovanja građana zatvoreni, zamenjuju ih nelegitimni, uz velike rizike i visoke troškove koji ih prate.

Kao rezultat imamo i rast desnog populizma u Austriji, Mađarskoj, Bugarskoj, Rumuniji i Grčkoj, protiv imigranata, stranog uticaja, na primer protiv EU. Nezadovoljstva političkom elitom i neravnotežom u distribuciji materijalnog bogatstva, kao što je bio slučaj sa Volstritom, zahvatilo je različite delove sveta. Socijalni protesti i socijalni nemiri potvrđuju da ljudi proizvode i svojim delovanjem reprodukuju društveni svet, ali nisu u stanju da ga potpuno kontrolišu. Ekonomska kriza, sasvim sigurno, jedan je od glavnih uzroka, jer se ona neposredno odrazila na pad životnog standarda, na gubitak posla, na veće kredite i veća zaduživanja. Nezadovoljstvo je postalo opšte, a strah od egzistencije dominantan. Manje je važno da li su partije nedorasle ovoj prilici ili su razne populističke grupe i pojedinci iskočili u prvi plan poput Sirize u Grčkoj, Pepe Grila u Italiji ili piratskih partija. Kada se razaraju srednji slojevi koji su nosioci i čuvari demokratije, javljaju se, sa jedne strane, mase, a sa druge – vođe.

(Politika)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *