Дијагноза наше судбине у “Случају Макавејев”

Dijagnoza naše sudbine u “Slučaju Makavejev”

14 januara 2019

KADA je jedne zime, krajem šezdesetih, kao trinaestogodišnjak prvi put pobegao iz škole, srpski reditelj Goran Radovanović spas od hladnoće potražio je u obližnjem bioskopu. Stigao je na sami početak domaćeg filma “Nevinost bez zaštite”. Bio je spreman da odspava u mraku “na još jednoj dosadnoj socijalističkoj priči”, ali na ekranu se pojavilo nešto sasvim drugačije.

– Odvijao se film kao iskričava iluzija puna igre, humora i posebnosti! Odvijala se umetnost kao žongleraj! Od tada pa do danas Dušan Makavejev, reditelj filma “Nevinost bez zaštite” postao je i ostao moj omiljeni jugoslovenski/srpski reditelj – kaže, za “Novosti”, nagrađivani autor Goran Radovanović koji ovih dana završava postprodukciju svog najnovijeg filma – “Slučaj Makavejev ili proces u bioskopskoj sali”.

Ovaj dokumentarno-igrani ili, po rečima autora, “hibridni film”, čija se premijera očekuje već u februaru, počiva na četiri audio-trake koje su tajno snimljene u bioskopu “Arena”, 5. juna 1971, na specijalnoj projekciji Makavejevog filma “WR Misterije organizma”, a posle velikog uspeha u Kanu. Snimatelj Slobodan Miletić napravio je taj audio-zapis za potrebe producenta filma, “Neoplante”, a reditelju Radovanoviću bio je vodič i sagovornik kroz ovaj događaj.

– Bila je to navodno otvorena društvena “rasprava”, a u stvari partijski dirigovana i uvod u cenzuru. “WR Misterije organizma” formalno nikada nije bio zabranjen, ali, je ležao “u bunkeru” sve do 1988.

* “Slučaj Makavejev” nije samo omaž jednom od najvećih filmskih stvaralaca sa ovih prostora, već je i svojevrsna analiza titoizma?

– Film prikazuje tragičan pokušaj da se brani sistem koji je počivao na premisi da je moguće uspostaviti demokratiju bez slobode i obrnuto, slobodu bez demokratije. Posmatramo zablude tih ljudi, njihova verovanja u jedan sistem koji zdravim razumom ne može da se brani. Kako možete da branite ono što je rekao jedan ostrašćeni partijski gledalac na projekciji u “Areni”: “Mi u našoj demokratskoj zajednici možemo da zabranimo ono što nam se ne sviđa!” Film kritikuje i onaj naivni, ali nimalo bezopasan samoupravljački duh, po kome neki komercijalista u preduzeću može ne samo da ima vrednosni i estetski sud o umetničkom delu već i da odlučuje o njegovoj sudbini!

* Ipak, i danas mnogi govore o “zlatnom Titovom dobu”?

– Mlade generacije i određene političke opcije na blisku prošlost gledaju kroz optiku dolaska na vlast Slobodana Miloševića kao čoveka koji je “pokvario” nekakav san o nekoj uljudnoj zemlji, gotovo pastoralnobukoličkih atributa. Kao da Slobodan Milošević nije izašao iz titoističkog šinjela!? Kao uostalom i svi njegovi politički savremenici iz ostalih SFRJ republika! Ovaj film nas opominje da je reč o sistemu koji je u suštini bio totalitaran, gde nije bilo slobode govora, već je ona postojala na nivou represivnog incidenta i “dozvoljenih” umetničkih izraza. Ali, čim se stvari zaoštre i pređu granicu koja po ukusu moćnika nije bila dozvoljena, kao Makavejev i uspeh njegovog filma u inostranstvu, umetnik postaje proskribovan, stranac, apatrid. Uputstvo za čitanje mog filma dao je sam reditelj u izjavi časopisu After Image 2001. godine: “Moja nekadašnja zemlja tvrdila je za sebe da je društveni eksperiment; a više je ličila na kombinaciju zatvora i cirkusa.” To nije samo duhovita opaska jednog darovitog umetnika, već i neverovatno precizna dijagnoza tog sistema.

* U filmu se, pored Svetozara Cvetkovića, pojavljuje i Milena Dravić, zvezda originalnog filma?

– Sa Milenom smo snimili scene u vreme dok je trajala izložba o njoj u Dvorani Kulturnog centra u Beogradu. U tom autentičnom ambijentu pustili smo segmente sa audio-traka gde su neki ljudi branili Makavejeva pozivajući se na Milenine utiske iz Kana. To je snimljeno u martu i bilo je, nažalost, njeno poslednje pojavljivanje u srpskom filmu. Slučajno, ovaj film je postao i omaž ovoj velikoj glumici i njenom radu, jer je “WR Misterije organizma” bilo jedno od najznačajnijih ostvarenja u njenoj prebogatoj karijeri. Milena je i glavni i najčešće citirani lik u filmu.

* Čega se još sećate sa tog snimanja?

– Kada jedna glumica sa toliko emocija priča o nekom reditelju, a radila je sa desetinama njih, i domaćih i stranih, onda shvatate da je posebnu ljubav i poštovanje gajila prema Dušanu Makavejevu. Kao i kada se priseća tog famoznog predstavljanja u Kanu, susreta, posle filmske projekcije WR-a, sa Joko Ono, Džekom Nikolsonom… Zbog tog protoka vremena, u film je neminovno ušao i osećaj nostalgije, prolaznosti, ali i osećaj besmisla, koji se pre svega odnosi na pokušaj totalitarnog sistema da interveniše na planu slobode umetničkog stvaranja.

* Da li je i koliko i sam Makavejev deo vašeg filma?

– On i Bojana Makavejev su od samog početka upućeni u ceo proces stvaranja filma. Od njih smo dobili dragocene arhivske materijale, do sada neviđene. Film ima nekoliko “arhivskih slojeva Dušana Makavejeva”, od njegove rediteljske mladosti do njegovog poslednjeg na filmu zabeleženog pojavljivanja u javnosti 2016, na Festivalu autorskog filma.

* Imaju li današnji reditelji hrabrosti da budu kao Makavejev?

– On je pre svega bio hrabar jer se njegova umetnička upitnost i provokativnost nisu svodile samo na sadržaj već je proizilazila i iz forme. Danas, toga nemate. Kod uslovno rečeno “angažovanih” autora, forma je klasična, standardna, očekivana. Kada se krene u “eksperiment” forma se doživljava kao minimalizam koji počiva na statičnosti i maksimalnoj filmskoj vremenskoj ekstenziji. U suštini, u formalnom smislu, sve već viđeno, linearno i poprilično neautentično i dosadno. Makavejev se u svom delu suočava sa nepatvorenom stvarnošću u kojoj preispituje vrednosne i ideološke sisteme svoga vremena ali i bliske prošlosti. Danas, “angažovani” reditelj temu tretira kao festivalski izvozni proizvod, sa pokrićem sopstvene moralne političke korektnosti, koja je bliža duhu merkantilizma nego porivima istinskog stvaralaštva.

* Koliko umetnici mogu da menjaju društvene sisteme?

– Čini mi se da sebe neprekidno doživljavamo kao žrtve neke neuhvatljive i često nedefinisane represije. Siromaštvo je samo jedan njen vidljivi sloj. U Srbiji već odavno ne postoji javno mnjenje i mi uzalud pokušavamo da ga nađemo u medijima. Nažalost, ono odavno ne stanuje tamo. Živimo sadašnjost fragmentisanu do bola. Ljudi više nemaju gde da se sretnu, jer nemaju novac ni za kafu. Prijatelje srećemo samo u virtuelnom svetu sa kojima “razmenimo” poneku “misao”, ali smo sve dalji i dalji jedan od drugog… Pasivnost kao uvod u život bez nade. A život bez nade obeležen je strahom. A strah miriše na smrt. A ko voli da tako mre? Tu vidim prostor za stvaralaštvo… Odnosno, za mene je ovo pravo vreme za stvaralaštvo!

ODUZIMAJU NAM I PRAVO NA MIT

A FILMSKI centar Srbije dodelio je 30 miliona dinara za vaš novi film “Bauk”.

– Film je smešten u vreme bombardovanja Srbije i govori o velikom strahu koji je postojao ta tri meseca i o načinu na koji je taj strah, iz vizure jednog deteta, potiskivan. To je film o strahu i njegovim sublimacijama, inspirisan predivnom pesmom “Bauk” Johana Volfganga Getea i to u prevodu Alekse Šantića. To nije bilo samo bombardovanje jedne zemlje, već i njenog identiteta. Kao posledica bombardovanja oduzet je jedan deo teritorije, ali i pravo na konkretnu istoriju, na kraju krajeva i na jedan mit. Ubeđuju nas da je pogrešno živeti sa mitovima, ali ajde onda da ukinemo, Dejvida Kroketa, na primer. Ko je on? Pretpostavljam da je kao istorijska ličnost beznačajan, ali kao mit je fenomenalan.

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. Deda Micko says:

    Mnogi zaboravljaju da je Makavejev mogao da radi to sto je radio jer je bio Jevrejin i imao podrsku mocnih Jevreja. Da je bio Srbin, Tito bi ga odmah likvidirao.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *