Diktatori obrazovani u elitnim školama demokratskog Zapada

Diktatori obrazovani u elitnim školama demokratskog Zapada

19 aprila 2013

kim_jong_unDečak iz Severne Koreje je bio miran i tih, nije upadao u oči. Nemački jezik mu baš nije ležao. Najčešće su ga viđali obučenog u trenerku marke „Najk“. Drugim učenicima delovao je prilično čudno. Njegovo ime, za sve u školi, bilo je Un Pak, zvanično se predstavljao kao sin jednog severnokorejskog diplomate zaposlenog u ambasadi. U elitnu švajcarsku školu Libfeld Štajnhelcli u blizini Berna, došao je 1997. godine i krenuo u šesti razred.

S njim u razred išao je Žoao Mikaelo i bio je jedan od njegovih retkih školskih drugova. Jednog dana, tako je Mikaelo ispričao novinaru švacarskog dnevnog lista „Tagesancajger“, Un Pak mu je priznao svoju tajnu: „Ja u stvari nisam sin ambasadora, ja sam sin predsednika.“ Da bi mu to dokazao, njegov mladi prijatelj pokazao mu je jednu fotografiju zajedno sa tadašnjim severnokorejskim predsednikom Kimom Džong-Ilom.

Dvostruki identitet

Ali Mikaelo mu nije poverovao, mislio je da se radi o pukom hvalisanju. Danas je, međutim, siguran: njegov tadašnji školski drug je današnji severnokorejski diktator Kim Džong-Un. Zvaničnih potvrda toga, naravno, sa severnokorejske strane nema. Ali sumnje takođe gotovo da i nema: proveravajući istinitost navoda, švajcarski list „Zontagscajtung“ zatražio je 2012. godine od antropologa Raula Perota da uporedi te fotografije sa aktualnim slikama predsednika Severne Koreje. Rezultat: 95-postotna podudarnost. „Za mene“, rekao je antropolog, „tu nema sumnje: učenik Un Pak je u stvari Kim Džong-Un.“

U švajcarskoj školi on je ostao do 2001. godine, a potom je odjednom i bez traga nestao. Kada su prve priče o boravku mladog naslednika na diktatorskom tronu Severne Koreje u Švajcarskoj procurile u javnost, mnogi su se ponadali da će se godine koje proveo na Zapadu ipak pozitivno odraziti na njegova demokratska uverenja. Ali, za sada se ništa od toga ne vidi: Kim Džong-Un doduše voli zabavne parkove poput Diznilenda, ali mnogo više od toga voli moć. I nju želi da očuva – po svaku cenu.

Demokratija? Ne hvala!

„Sinovi diktatora“, kaže politikolog Ginter Mejer, „ne dolaze na Zapad kako bi se naučili demokratiji“. Oni na Zapadu treba da se upoznaju sa načinom života i da dobiju dobro obrazovanje. Po završetku škole, vraćaju se u stare strukture. „Oni su deo sistema moći od kojeg ne mogu da pobegnu.“ Onaj ko popusti demokratskim tendencijama i usvoji taj sistem vrednosti, ugrožava ne samo svoj udeo u moći, već i čitav svoj klan“, kaže Mejer.

Bashar-al-AssadPritom, Kim Džong-Un nije usamljen primer. I sirijski diktator Bašar al-Asad je deo svoje mladosti proveo u inostranstvu – godinu i po dana studirao je medicinu u Londonu. Kada je preuzeo vlast u Damasku, posmatrači su izražavali nadu u njegovu otvorenost prema reformama. „Na njega su gledali kao na liberalnog vladara koji će podsticati demokratiju“, priseća se politikolog Mejer. „Ali on je vrlo brzo morao da uvidi, da zbog odnosa moći unutar njegovog klana, s jedne strane, kao i zbog pritiska od strane tajnih službi s druge, on ne može da izađe van postojećih struktura bez da ugrozi i sebe i čitav klan Asada.“ I tako je na kraju Bašar nastavio da sprovodi autoritarnu politiku svog oca Hafiza.

Privreda ima korist

Nada da bi uz pomoć obrazovanja sinova diktatora na elitnim zapadnim školama moglo da dođe do neke vrste izvoza demokratije, dosada se nije obistinila. Tako je na primer Saif al-Islam Gadafi, sin bivšeg libijskog diktatora Moamera el-Gadafija, na uglednoj školi „London School of Economics“ odbranio doktorsku disertaciju pod naslovom: „Uloga civilnog društva u demokratizaciji globalnih institucija“. To zvuči vrlo obećavajuće. Ali kada se u Libiji radilo o odbrani moći njegovog oca i klana Gadafi, Saif al-Islam zaboravio je sva demokratska načela i posegao za oružjem. Nakon svrgavanja Gadafija s vlasti u Libiji i pobede pobunjenika 2011. godine, „Mač islama“ – kako glasi prevod njegova imena – sedi u zatvoru. Glavni tužilac Međunarodnog suda za ratne zločine u Hagu traži njegovo izručenje – zbog sumnje da je počinio ratne zločine.

Školovanje mladih diktatora na Zapadu ipak ne prolazi sasvim bez traga. Po mišljenju politikologa Gintera Mejera, to je dobro za privrednu saradnju. „Tu se uspostavljaju veze i poznanstva, a od toga onda profitiraju svi. To je vrlo dobro i za nemačku privredu, pre svega kada se radi o podeli poslova i pri sklapanju novih ugovora.“

Nije sve bez nade

Da učiti od Evrope ne znači naime nužno i učiti se humanoj i demokratskoj vladavini, pokazao je još ranije i slučaj kambodžanskog diktatora Pola Pota. Taj masovni ubica, koji je pokrenuo mašineriju koja je u toj zemlji pobila više od dva miliona ljudi, u mladim danima studirao je na elitnom pariskom univerzitetu Sorbona.

Da sve nije sasvim beznadežno pokazuje, po mišljenju politikologa Mejera, primer „Arapskog proleća“. Tu je boravak brojnih studenata u Evropi ostavio traga na njihovom shvatanju demokratije i nužnosti demokratskog ustrojstva društva. „Tu imamo mnoge primere mladih ljudi“, kaže Mejer, „koji su na Zapadu studirali, pa su, po povratku, znatno doprineli liberalizaciji i sekularizaciji njihovih društava.“

(Dojče vele)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *