ĐINĐIĆ I ZAPAD – Ključ ubistva bivšeg premijera je u današnjoj Ukrajini

ĐINĐIĆ I ZAPAD – Ključ ubistva bivšeg premijera je u današnjoj Ukrajini

7 маја 2014

zorandjindjic_vizijaPiše: Srđan Volarević

Kada je Milošević obaran sa vlasti, sa svih strana onih koji su ga uklanjali, što će reći sa tada zvaničnih mesta, širio se glas zadovoljstva što nije pao ni jedan život. I to se smatralo velikim uspehom tog nasilja nad Srbijom. A, kada sam koji dan posle toga iz Amerike čuo, iz jedne srpske porodice iz Čikaga, da se svi Srbi ili bar većina njih ponose time što je Milošević uklonjen bez kapi krvi, ostao sam zabezeknut, u čudu. Ali ne zbog moćne američke unutarnje propagande, koja je isprala mozgove i tih amerkaniziranih Srba. U svakom slučaju to sam potisnuo u stranu, sa osećajem gorčine, da se ne zna kakvu će nam budućnost građanska Srbija doneti, kako sam tada mislio. I zbog toga ostao izložen ruglu onima kojima sam to i poverio, jer sam im kvario slavlje.

Posle kratkotrajne vladavine Zorana Đinđića, velikog zapovednika u operaciji svrgavanja Miloševića i okretanja nove stranice u istoriji Srbije, usledio je šok. Za one koji se nisu slagali sa Đinđićem, za one koji su pored njega gledali kako da se napljačkaju imovine Srbije, za one koji su primali zapadne pare i uveliko ih prali preko fiktivnih firmi i poslova, ali i za one koji su u njega gledali sa odanošću i verom. Za sve bejaše to veliko i nemilo iznenađenje.

Zoran Đinđić je ubijen na pragu zgrade u kojoj je planirao temeljno preuređenje Srbije, sa odlikama modernosti.

Dakle, bezmalo za celu Srbiju bejaše to šok.

TOBOŽNjI POKRETAČI NARODA

Za manje od 48 časova otkrivene su i pohvatane ubice i organizatori, kao što su se i razotkrili motivi ubistva. Zaista, podatak koji je zaslužio da uđe u udžbenike svih policijskih službi, doklegod bude postojala policija, kao civilizacijska tekovina. Pravde radi, treba reći da je već u sutrašnjem danu Politika na naslovnoj strani donela sliku atentatora, mlađeg muškarca sa naočarima bezazlene dioptrije – što bejaše, ako se dobro sećam, ono što se zove fotorobot. Lik tog atentatora nije odgovarao liku uhvaćenog atentatora. Uz sve to, čitava ta organizacija bejaše pohvatana i u svojoj prljavoj raboti do poslednjeg detalja razotkrivena. Što sveukupno predstavlja teško ostvariv svetski rekord u hvatanju ubice i nalogodavaca ubistva.

Sve kao u dobro uigranom pozorišnom komadu.

Međutim, među nekim novinarima, kao i među onima koji su pažljivije gledali u ono šta radi i šta govori Zoran Đinđić, krenule su neobnarodovane glasine o tome da ta prepoznata organizacija nije i ona koja je Đinđića pogubila. Ali motiv i u tome ostajaše zagonetan. U pričama se odlazilo, po starom srpskom običaju ispraznog mudrovanja, na suvišne, nepotrebne i sporedne detalje. Među njima smatralo se i smatra dandanašnji da je Đinđić ubijen zbog toga što je otvoreno istupio protiv prevelikog uticaja Zapada na život u Srbiji, a poglavito zbog nagle gotovosti da pod hitno razjasni status Kosova i Metohije. Dakle, Zoranu Đinđiću nalogodavci njegovog smaknuća nisu mogli da oproste to što je on probleme u Srbiji uzeo da rešava na svoj način. Ono jeste da je sa ubrzanom privatizacijom Srbiju već tada srozao na nivo 1946. godine, da je školske programe prilagodio jednom amorfnom i jalovom načinu izgrađivanja svesti dece i omladine, da bi to prikrio uvođenjem veronauke u škole kao i parama za gradnju hrama Svetog Save…, ali to su bezazleni i sitni razlozi da bi ga ubica zaobišao sa nalogom da ubije.

Motiv za ubijanje Zorana Đinđića danas se razotkriva u Ukrajini, u samom Kijevu.

Tamo se najpre pojavila jedna politički fiktivna, jedna sitna i jedva primetna grupacija kao tobožnji pokretač narodnog nezadovoljstva – kažu zbog predsednikovog odbijanja da potpiše tamo neki papir za priključivanje Evropskoj zajednici. Jes’, šio mi ga Đura! Povod je mogao da bude i pregažen mačak na pešačkom prelazu, ali s obzirom na izuzetno malecnu grupu pred ogromnom većinom Ukrajine, čin odbijanja potpisa pojavio se, što kažu kockari, kao kec na jedanaest, ili što bi rekli novosrbi: bingo!

Vođe tog protesta bile su toliko zanemarljive i beznačajne da je među njima morao da se pojavi i čova od ugleda, u liku boksera, sa titulom svetskog prvaka. Spontanosti proizvedenog narodnog nezadovoljstva nije bilo ni u promilu.

Jer legitimna vlast od straha pred zapadnim reakcijama nije oštrije odgovorila, pa su se protesti razmahali, u čemu su bednu, žalosnu i krivično gonjivu ulogu odigrali Srbi a Đinđićevi puleni i Soroševi štićenici. I iz dana u dan, od beznačajnog kamička, protesti su se uvećavali do razmera lavine, sa zahtevima za smenu vlasti, novih izbora, na svim nivoima. Onda su krenuli činovnici Zapada među one koji su činili njihovu pesnicu, tek da je još bolje stisnu.

KAD ULOG POSTANE ŽIVOT

Za najnevernije i za one koji su slepo zaljubljeni u Zapad tada je postalo jasno da je taj isti Zapad ona sila koja upravlja tim događajima u Ukrajini. To nije mogla da preinači nikakva vest, ni na televiziji, a ni po novinama, toliko je to bilo očevidno da je predsednik Amerike, zarad prikrivanja američkog učešća, izvalio kapitalnu laž o referendumu Šiptara na Kosovu i Metohiji (gajim nadu da su se njegove sluge u Srbiji postidele pred tom presnom laži).

Dok je Zoran Đinđić političar koji je sa činovnicima tog istog Zapada paradimatično sklopio posao za obaranje Miloševića i time je prihvatio saradnju sa njima, pa im je tako stavio na raspolaganje svoj život. Drugo je pitanje što on to nije shvatio sa svog racionalističkog bića, jer najverovatnije nije čitao Geteovog Fausta, mada dobar nemački đak, doduše iz filozofije. Kao što mu ostajaše nepoznata Knjiga o pravednom Jovu. Kao što je njegov ulog u smenu Miloševića bio njegov život. Pa kako je izneverio ugovor sa partnerima u obaranju Miloševića, izgubio je život. O pojedinostima tog ugovora na jednom mestu je govorio nesretni i sitnoduševni Goran Svilanović. Tada je rekao da je Đinđića i njegove saborce u petooktobarskom puču u zgradi vlade Srbije kao slavljenike dočekao američki ambasador sa spiskom zapadnih zahteva koji bi mogao da predstavlja tačke ugovora.

Do tada, kao i ubuduće, do dana današnjeg, sve se odvija po Šekspirovskoj dramaturgiji, tako tuđoj i ruskom i srpskom duhu. A šekspirolozi u Beogradu talasaju li talasaju o genijalnosti i univerzalnosti Šekspirovog genija. Trt, mrt, na velikobritanski način.

Onaj nametnuti spontanitet kojim je Srbija smakla Miloševića i podmetnula se Zapadu bejaše ideja vodilja i u Ukrajini, jer se osnovna pretpostavka tog prevrata vrtela oko toga da ne padne krv. Čime bi se sasvim opravdao svaki dalji unutarnji državnički potez, kako se obezbeđuje međunarodno priznavanje te promene i isključivanje nasilja kao metode ustanovljavanja vlasti. Taj spontanitet iz staklene bašte Amerike trebalo je do danas u Ukrajini da ustoliči nekog ukrajinskog Đinđića, koji je već sklopio ugovor, u šta je on takođe uložio svoj život.

MALA VATRA SLOBODE

Možemo mi nagađati kako će se dalje odvijati događaji u Ukrajini, ali izvesno je da, ma šta se desilo, nalogodavci Đinđićevog ubista ni tu neće odstupiti na za stopu. Od silne brige da ne ubiju ni jednog jedinog čoveka zbrisaće sa lica zemlje svakog ko im stane na put, kako je obešen Sadam Husein, ubijen Gadafi a do smrti suđeno Miloševiću, ali legalno, svenarodnom voljom i uz međunarodno odobravanje, kao što se sada pokazuju na delu, kroz ukrajinske naciste koji, gle čuda, vode bitke protiv ukrajinskih terorista. Da ne trošimo reči o tom zapadnom držanju svih važnih međunarodnih ustanova u svojim rukama, u čemu se krije njihova snaga. Njihov cilj je da Ukrajinu dovedu u stanje bezvoljnosti i inercije, u svim vidovima života države i zajednice, upravo u ono stanje u kome se danas nalazi Srbija.

A Đinđić im je zasmetao jer je svojim delanjem pokazao neposlušnost, nepokornost i, što je u njemu ipak živnula mala vatra slobode, i to na mestu koje ima najveći uticaj na narod. Ako uz to dodamo redovnu i već utemeljenu satanizaciju Srba, kao i izgrađeno mnenje o tome da pod Miloševićem ništa nije valjalo i da su svi pogubni učinci života u Srbiji posledica Miloševićeve vlasti, onda bi ta vatrica iz Đinđićevih prsa zaplamtela kao neugasiva buktinja. Time Đinđićev udes možemo shvatiti kao žrtvu njegove sopstvene ambicije, koja ga je onemogućila da shvati s kim ima posla – kada se toj kliki i obratio za pomoć da bi svrgnuo Miloševića. Kao što se tom ambicijom i objašnjava Đinđićevo galantno isporučivanje Miloševića veštačkom fiktivnom sudu u Hagu, gde su uloge podeljene pre pojavljivanja u sudnici. I to je Šekspirovo razumevanje istine i pravde, takođe.

Razmere delanja Zapada u Srbiji vidimo sada po uzburkanoj Ukrajini. Ukrajina je jednom nogom već u građanskom ratu, što odstupa od prvobitne zamisli Zapada da spontanost narodnog nezadovoljstva nacista raširi širom cele zemlje, i to bez prolivanja krvi. Tu su se kreatori tog narodnog nezadovoljstva malo preračunali: oslonac za taj svoj poduhvat našli su u ukrajinskim nacistima koji kao da su jedva čekali da ispolje svoje najdublje sadržaje duše, da većinskom pravoslavnim stanovništvu i Rusima Ukrajine pokažu ko je gazda u državi, bez obzira na zapovesti svojih zapadnih nalogodavaca. I to je polako skliznulo u nasilne i oružane obračune. A to znači početak rata čiji tokovi, kao i sam kraj, sasvim izmiču nadzoru, pa onda nije ni čudo što je vodeća ličnost Cije, došavši na lice mesta, podelila uputstva za dalje ponašanje. Dok je prisustvo potpredsednika Amerike pokazalo da Amerika ne kani podići svoju šapu ni sa te pravoslavne zemlje – setimo se kako je ista persona stigla i na Kosovo i Metohiju, drsko i bestidno tražeći da ga u manastirima primaju s ljubavlju, tamo gde ni jedan sultan, ali ni vezir nikada nisu ni nogom kročili. Jedino pijane poturice, age i možebiti begovi.

djindjicpauelSLUGE, A NE ROBOVI

Ovim nam se kazuje da Zapad nije protiv pravoslavlja zbog samog pravoslavlja, nego zbog njegove sile da objedinjava duh naroda u jednu čvrstu, nesalomivu i nepobedivu celinu. Naumu Zapada najveći neprijatelj u Srbiji je narod, ali takav narod koji ima punu svest o sebi, svom poreklu, svom trajanju i odolevanju iskušenjima, u čemu najvišeg garanta narod je imao i ima u Crkvi, kao najemninetnijem baštiniku Svetosavlja, kao poslednjem uporištu Srba. A, kao što vidimo na primeru Srbije, osim ostalog, metod za potpuno razjedinjavanje i uklanjanje pravoslavlja sadržan je u ekumenističkom pokretu, što bi pravoslavlje, kao duh trajanja, polako trebalo da pretopi u nešto drugo, do nestajanja, čime bi se duh naroda sasvim rasturio. Kako inače da objasnimo uništavanje u Srbiji sve i jedne narodne ustanove, kao i uspostavljanje, recimo, one umetnosti koja nema ni blage veze sa čisto srpskim likom života, ili brušenje SANU za krajnje zatupljivanje i odumiranje svoje svrhe i svog trajanja, ili komadanje srpskog jezika do potpunog utrnuća, ili javno prisustvo po medijima profesionalnih pljuvača po Srbima, kao što je, na primer, Teofil Pančić.

A onda, po današnjim merilima života, privredna baza Srbije je potpuno uništena, kao što se to pripremalo Ukrajini.

Novi (a možebiti i stari) krojači novog svetskog poretka u skali ljudskih vrednosti na najvišem mestu drže novac. A to znači: ko drži novac taj ima i banku. Setimo se, nije to bilo tako davno: Đinđićeve reforme su uništile srpsko bankarstvo, uz uobičajene optužbe na račun Miloševićeve pohlepe, a izvršilac tog posla bio je Mlađan Dinkić. (U to prvo vreme, vreme obaranja srpskog platnog prometa, u ulici sa valjda najgušćim saobraćajem u Beogradu, kuda ljudi prolaze samo po nuždi, u stotinjak metara dugoj Brankovoj ulici, za manje od pet meseci niklo je pet banaka, uz dve menjačnice.) I to sve bilo je činjeno u ime demokratije, modernosti, efikasnog upravljanja državnim aparatom. A s time je bila i uništena privredna baza Srbije, da bi danas ostale samo nekolike tačke slobodnog privređivanja u Srbiji, sa tendencijom da mogu opstajati samo oni koji proizvode nešto sitno, čačkalice ili maline ili bostan. Međutim, ova najnovija, prozapadna vlast, i to će preuzeti od Srbije i Srba da bi Srbi postali ono što ne bejahu ni pod Turcima.

Dakle, nije Zapadu u interesu da nas Srbe pokori i od nas načini robljem, kako se kod mislećih ljudi u Srbiji može pročitati samo na internetu, ili čuti na sasvim izolovanim i skrajnutim skupovima. Zapad želi da od nas stvori svoje sluge, i to one koje će biti srećne što imaju takve gospodare. Jer, ako nemaš svoje na raspolaganju, od čega zavisi tvoja sloboda, imaćeš tuđe, pa ćeš tuđinu biti i zahvalan što ti time daje i privid slobode. (Ovde se misli na privrednu bazu Srbije.)

Pokoren i porobljen uvek u sebi ima oganj slobode – dok sluga vapi i žudi za svojim gospodarom, jer samo u služenju on može doživeti slobodu i sebe kao čoveka. Pa se onda i ne čudimo što nas sa Zapada stalno opominju da moramo menjati svest, a naši vlastodršci, kao već pečene njihove sluge, to nam viču u svakoj prilici. Kao što se uvek pronađu i oni koji će to vikati u ime vlasti, kao na primer, srpski pisac, Svetislav Basara, uz dobro znanu Natašu Kandić, čiji opis posla podrazumeva agitovanje na poslu brisanja srpske samosvesti.

Kao što na primeru Ukrajine vidimo, neprijatelj Srbije nije junačkog, gospodskog i plemenitog kova, da licem u lice stane protiv Srba. Takav neprijatelj, kao baštinik kneza tame, u svom psihološkom profilu ima podlost, prefriganost, lukavost, cinizam, podmuklost – i nikad se ne pokazuje. Kod nas najpre je posegnuo za onima koji za sebe govore da su Hrvati, pa za muslimanima, a onda za Šiptarima, zatim za montenegrinima, da bi najposle ostali oni koji se okupljaju oko Peščanika, televizije B 92, NVO zapadnog profila, od Žena u crnom, do Sonje Biserko i Nataše Kandić i Sonje Liht, pa tu imamo kancelarije za evroatlantske integracije, kao i slobodne novinare – i niko ti od njih nema misao o sebi kao o neprijateljima Srbije. A, ako bi im čovek rekao da su vojnici novog svetskog poretka, u kome će nacija predstavljati nešto nakazno i nazadno, oni bi se s time složili. Sto posto.

Rat protiv takvog neprijatelja ne može da se dobije za jedan dan, posle jedne bitke. Kao što je to znao i Zoran Đinđić, kada je u Miloševiću poznao uništitelja Srbije, a sebe kao spasioca, samo što u Zapadu nije video neprijatelja, nego partnera, sa kojim može graditi ravnopravne odnose. I, ako je išta do dana današnjeg podelio sa Srbijom, sa te svoje zablude, onda je to sudbina.

(Standard.rs)

KOMENTARI



8 коментара

  1. hercegovac says:

    Vi ste kompletni ludaci i psihopate! Hoce li srbijanska udba napokon da sjase sa ledja RS! Odjebite vise zivotinje srbijanske ciganske i ratno profiterske. Kupite te perverzne popove i mrs kod Sadama i Gadafija degenerici umobolni! Vi ste doveli ludog Djindjica i sad serete ko ga je ubio!

  2. mladen says:

    zoran djindjic je odrastao u kuci kojoj je rodjen alija izetbegovic u bos.samcu,a skolovanje u nemackoj je finansirala BND-nemacka obavestajna sluzba pod nadzorom CIA gde na fakultetu je upoznao i josku fisera.zao mi je sto je pucano na njega jel je pucano na titulu-premijera drzave srbije,a dali je zasluzio takav kraj reci ce istorija.svi smo svesni njegovi prljavih radova od poziva nato da jos zesce bombarduju srbiju do pljackaske privatizacije,janjusevica kolesara cede,beka i ostalih duzebrinika srbije,secamo se svi prodaje zelezare smederevo amerima,ali je doslo do problema sa nemcima kad je sreder bio kancelar i dosao u Bg kod kostunice i na konferenciji za stampu rekao da ce srbija za sartid odgovarati u strazburu jel je djindjic da saglasnost za zelezaru da uzmu nemci,e u tom grmu lezi zec zasto je i ko organizovao njegovo ubistvo

  3. Pavle says:

    Žali bože svaki uludo izgubljen život pa i Đinđićev.... sećam se, dok smo mi krvarili na kosmetu on se krio u Crnoj Gori i gromoglasno uzvikivao amerikancima da jače bombarduju Srbiju ... Nisu njega sklonili naši ljudi nego njegovi tvorci ali ne mogu im reći hvala jer su digli ruku na Srbina...

  4. Longin says:

    Prvo bih čestitao Benkovčaninu Srđanu Volareviću za sve ovo što reče. Neka neki otvore oči. Mada se slažem i sa komentatorima vezano za Đinđića.

  5. Aleksandar says:

    Ubili psa - nadam se da ce i porodica da mu umre u najgorim mukama.

  6. Mare says:

    Uf, Aleksandre pretera ga covece.. Bio je los i zavrsio kako losi treba da zavrse. Podrzavao iz daleke Nemacke ubijanje Srpske dece tokom bombardovanja, a zarad svog politickog angazmana. Takav covek sahranje u Srbiji u aleji velikana je bruka za Srbiju. Al sto se tice porodice nadam se da ce dugo ziveti i poziveti jer deca nisu kriva za greske roditelja.

  7. mladen says:

    aleksandre preterao si malo ,ja djindjica nisam podnosio zato sto je lazov i politicki prevarant,i zalazem se da se iseli iz aleje velikana jel nije zasluzio da pociva u Bg na koji je prizivao nato-fasiste da jace bombarduju,svedoci smo sta rade njegovi prijatelji u ukraini i u crnoj gori gde hoce da podignu spomenik fasistima

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u