Dodik, mini-Putin

Dodik, mini-Putin

19 avgusta 2014

Nenad KecmanovićPiše: Nenad Kecmanović

Dugo smo iz Brisela slušali ohrabrenja da RS/BiH treba što pre da ispuni uslove i da se pridruži EU, a naši političari su i uzvraćali primernim evroentuzijazmom. Kasnije su i neki „gori od nas“ ekspresno primljeni, a uslovi za nas su menjani, dopunjavani, pooštravani i rokovi prolongirani. EU je zbog vlastite krize postala manje privlačna i zatvorila se za „novake“. Tako se sve pretvorilo u puko ritualno pozivanje i odazivanje, a podrazumevalo se da niti je RS/BiH obavezna da uđe u EU, niti EU da je primi.

Sada se susrećemo sa jednim potpuno novim pristupom u kojem nas EU tera da se pridružimo, preti ovdašnjim političarima smenom, a narodu vojnom intervencijom sa režiranim povodom. Milom ili silom u EU! Tako barem ispada prema intervjuu koji je Vofgang Petrič dao sarajevskom „Avazu“ 11. avgusta, u kojem nezvanično rezimira zaključke zatvorenog sastanka koji je u Berlinu organizovalo Ministarstvo spoljnih poslova Nemačke, uz učešće elite političara, naučnika, novinara i NVO-ovaca posvećenih Bosni iz zemalja EU. Evo šta nam poručuje gospodin Petrič, eks V. P. za BiH.

„Sumnjam da Dodici žele BiH u EU jer sa takvom vrstom ljudi Brisel ne želi da radi… Mali broj ljudi koji odlučuju, od Mostara, preko Banjaluke do Sarajeva, ne žele u EU ni u kom slučaju. Oni znaju da reforme koje moraju da se preduzmu da bi se to ostvarilo znače i njihov nestanak sa političke scene. Mislim na lidere koje godinama gledamo na bh. političkoj sceni…“

Pre svega, nije jasno da li je, po Petriču, problem što Dodici ne žele iskreno u EU ili što EU ne želi sa njima da sarađuje? Odgovor je vrlo jednostavan. Brisel je napredovanje ka EU još od 1996. počeo Srpskoj sistematski da uslovljava centralizacijom BiH, pod firmom „funkcionalnije države“, „ustavnih reformi“, „govora u jedan glas“ i slično, a sam Petrič je kao visoki predstavnik bio u vrhu po broju entitetskih nadležnosti koje je oteo RS. Kao reakciju na takvo kršenje Dejtonskog sporazuma na bazi falsifikovanja i zloupotrebe „bonskih ovlašćenja“, aktuelno rukovodstvo je od 2006. naprosto zaustavilo taj proces krunjenja Srpske, uprkos svim pritiscima, ucenama i pretnjama. Iz Banjaluke je otvoreno stavljeno na znanje: „Ne želimo u EU ukoliko je to na štetu dejtonskog statusa RS!“ Petrič je u pravu kada kaže da bi takve reforme značile odlazak aktuelnog rukovodstva. Za njega i ostale sa pomenutog skupa ostaje, međutim, mali problem što to i takvo rukovodstvo ima kontinuiranu podršku birača, pa ga, kako on i sam veli, „već godinama gledamo na političkoj sceni“. Štaviše, ti isti birači, koji, izgleda, i dalje hoće Dodika i Dodike, prema svim anketama, čak još većom većinom neće u EU. Ali, imaju Petrič i Petriči i za to „demokratsko“ rešenje.

„Ali, želim reći da ne može sva krivica da se svali na birače, već i na sistem koji postoji. Sada do izražaja dolazi uloga civilnog društva koje mora jasno istupiti i raditi, ali i volja birača da glasaju. U kombinaciji sa jasnom političkom voljom Zapada moraju definisati ko su im partneri u BiH… „

Dakle, kriv je narod u RS, odnosno birači, jer ne znaju da izaberu svoje političko vođstvo koje bi Petričima bilo po meri. Ali, kriv je delom i politički sistem koji su nam, uzgred rečeno, u Dejtonu skrojili upravo Petriči, pa su se već posle godinu dana popišmanili. Ali, tu su zato NVO, koje opet finansiraju Petriči, i zato svojim ovdašnjim uposlenicima nalažu da „moraju jasno istupiti i raditi“. Pošto, vidimo, ne valjaju ni birači, ni sistem, a pogotovo Dodici, odnosno demokratski izabrano rukovodstvo, odlučiće volja Zapada s osloncem na NVO i pronaći u RS svoje partnere. Ko bi to mogao da bude? Sigurno ne neko iz rukovodstva SDS-a, jer njegovi osnivači su ili smenjeni ili im se sudi u Hagu ili su netom izašli sa robije, nego verovatno stari ili novi visoki predstavnik i, recimo, Topići iz filijale nemačke NVO u Banjaluci. Ali, kako smeniti izabrane, a nepodobne Dodike i kako postaviti podobne Topiće? I za to Volfgang Petrič i Petriči imaju sasvim konkretno rešenje.

„Ne sme se nikako potceniti socijalna dimenzija problema. U februaru su nas demonstracije iznenadile. Ne smemo sebi dopustiti da nam se isto desi ako se uskoro protesti ponove. Sada je dobra prilika da napravimo plan… Zagovaram da se OHR izmesti van BiH, da zadrži bonska ovlašćenja, zlu ne trebalo, te da evropske institucije preuzmu ulogu uključujući i EUFOR… U Briselu vri zbog pitanja: kako EU može rešiti išta ako ne može srediti neki problemčić koji im pravi neki provincijalni lider Dodik.“

Ne bi se baš moglo reći da su februarski protesti iznenadili Petriče, jer su mesecima ranije izjavama svojih diplomata i preko sponzorisanih domaćih medija otvoreno huškali narod da na ulici smeni „korumpiranu vlast“. Iznenadilo ih je samo to što se protesti nisu prelili na Republiku Srpsku i Herceg-Bosnu, a u međuvremenu su se ispuhali i u bošnjačkim gradovima. Incko je, istina, odmah zatražio intervenciju EUFOR-a, ali su na višem nivou očito očekivali da protesti narastu i prošire se na celu BiH. EUFOR je, međutim, već pojačan britanskim specijalcima na Butmiru i američkim marincima na Manjači, i još pre Petriča najavio nemire povodom oktobarskih izbora jer je njima, izgleda, poznat „plan“ koji bivši visoki predstavnik misli da tek treba da bude napravljen. A povodom Dodika opet kod Petriča jedna kontradikcija: kako je predsednik RS „jedan provincijalni problemčić“ ako zbog njega „vre u Briselu“. Do sada je, po Petričima, kako reče Bocan-Harčenko, „Dodikova retorika bila najveći problem u BiH“, ali sada se pojavilo nešto mnogo ozbiljnije, o čemu Volfgang Petrič govori bez zadrške.

„Bezmalo svi na sastanku su se složili da Putin koristi RS da bi oslabio EU. Na isti način to radi kao u slučaju s Ukrajinom… Mi već sada vidimo šta se dešava u Evropi nakon ruske aneksije Krima… U RS znaju da ne mogu biti deo ruske imperije, ali Dodika baš briga za EU… On bi najradije bio neka vrsta „mini-Putina“… Putinovo poigravanje sa RS za svoje ciljeve Rusiju ne košta gotovo ništa. A on je svestan da bi RS, bez podrške Rusije, bankrotirala… Brisel pod vođstvom Nemačke mora biti jasan i odlučan u svojim zahtevima… To se više ne može raditi bonskim ovlašćenjima, već ići napred.“

Jednostavnije rečeno, problem su prijateljski odnosi Srpske sa Rusijom ili, kako to zamera Petrič, što bi Dodik „najradije bio mini-Putin“, dok bi on očito voleo da bude mini-Merkelova. To uopšte ne znači da je Dodik protiv ulaska Srpske u EU, nego naprotiv, ali ne po cenu gubitka njene samostalnosti. A i Putin je jasno i glasno podržavao evropski put i Srpske i Srbije sve dok EU, pod pritiskom SAD, nije zavela sankcije Rusiji. Što se tiče Krima, radi se o samoopredeljenju ruskog stanovništva da se vrati pod okrilje Rusije, a to nije aneksija. Aneksija se zove ono što je Petričeva domovina u svoje vreme uradila sa BiH. Ne pitajući lokalno stanovništvo, pripojila je teritoriju na kojoj nije živelo više od desetak Austrijanaca. Nije jasno kako to Putin „podržavajući RS, slabi EU“ kada ova nije njena članica i zašto Brisel to ne spreči hitnim i bezuslovnim prijemom BiH. Petrič je u pravu tvrdeći da Srpska, i da hoće, „ne može da bude deo ruske imperije“, ali Srpska ne bi htela ni da bude parija nemačke Evrope sve i kada bi to mogla. Napokon, Petrič zamera Rusiji što je Srpsku spasla od bankrota, kao da je neko branio EU da to učini sama. Kvaka je u tome što je „plan“ podrazumevao bankrot RS pre oktobarskih izbora da bi socijalni nemiri zahvatili Banjaluku, Doboj, Bijeljinu, Foču i Trebinje. „Plan“ bi se tako brže i sigurnije ostvario, jer ovako nam je ipak ostavljena šansa da, kakve nas je bog dao inadžije, na izbore izađemo sa parolom „Svi smo mi Dodici!“ Petrič i Petriči su nam, evo, na vreme preporučili da prepoznamo kandidate koji će Srpsku prodati bez insceniranog džumbusa i već pripremljene intervencije EUFOR-a, i da im damo svoj glas. Problem je što u žaru izborne utakmice i želje za pobedom verovatno ni oni sami ne znaju šta ih čeka već dan posle jer, kako kaže Petrič, ne samo da „valja sačuvati bonska ovlašćenja“, nego treba „ići i dalje“.

(Pressrs.ba)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. Za Srbiju says:

    Srbi su najpre popušili Dejton na štetu svojih teritorija, u ime mira. To je bio prvi korak "međunarodne zajednice". Zaustaviti rat i povratiti deo izgubljenih teritorija za muslimane i katolike. Onda se malo sačeka, da ekonomska i politička kriza uzmu svoj danak u BiH i da se malo ratne strahote zaborave. Drugi korak je postepena centralizacija BiH, koja deluje od potpisivanja Dejtona i poništavanje Dejtona, odnosno svih rezultata postignutih u ratu. Treći korak je "krivica" RS za sve nedaće u BiH, okupacija međunarodnim snagama i nasilno ukidanje RS. Tako će ono što se nije dobilo ratom , dobiti kroz politički i medijski pritisak. Sve ostalo su detalji u okviru ovog plana zapadnih zemalja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *