DOLAZAK EVROAZIJE – Odgovor Rusije Zapadu na sve agresivniju politiku

DOLAZAK EVROAZIJE – Odgovor Rusije Zapadu na sve agresivniju politiku

24 октобра 2014

samit-znd-u-minsku-10.-oktobar-2014Piše: Bogdan Đurović

Samo dan pre nego što je, 11. oktobra, predsednik Srbije Tomislav Nikolić boravio u zvaničnoj poseti Jermeniji, šef ove države Serž Sargsjan potpisao je u Minsku Sporazum o pristupanju Evroazijskom savezu (EAS). Ova, ne samo ekonomska već sve više i geopolitička unija tako je postala bogatija za još jednu članicu, pored njenih osnivača, Rusije, Belorusije i Kazahstana. Već u sledećoj godini očekuje se priključenje i Kirgizije, čime će se broj učesnika povećati na pet. I pored javnih zaklinjanja najviših američkih funkcionera da „neće dozvoliti“ obnavljanje nove Ruske imperije – pa su zbog toga Evropu snažno gurnuli u vrtlog ukrajinske krize – EAS će zaživeti već od 1. januara 2015. godine.

TO JE TEK POČETAK

Tako je stvorena najveća po teritoriji naddržavna tvorevina planete, to jest konfederacija zemalja, na površini od preko 20 miliona kvadratnih kilometara, kao i šesta najmoćnija privreda sveta, odnosno tržište sa više od 170 miliona stanovnika. No, to je tek početak, što i Amerikanci dobro znaju i zato se tako grčevito bore da unište EAS. U praksi se pokazalo da teritorije zemalja članica ne moraju imati neposredne geografske veze sa Rusijom, što se vidi iz primera Kirgizije, ali ni sa bilo kojom drugom državom EAS. Takav je slučaj sa Jermenijom, koja je u potpunosti okružena članicama NATO i Partnerstva za mir. I pored svih ogromnih pritisaka kojima je izložena, Jermenija je svoj interes pronašla u članstvu EAS. U poslednje vreme, takođe, primetan je sledeći mehanizam: sve one države koje razmišljaju da se priključe EAS, ili da sarađuju sa njim bivaju izložene opasnosti od „obojene revolucije“ u režiji Vašingtona.

Pri tome, EAS želi da sarađuje sa Evropskom unijom na svim poljima, sve do najviše faze integracije koja uključuje najtešnju kooperaciju, i u ekonomskoj, i u političkoj sferi. To je, međutim, scenario koji nije poželjan u Vašingtonu, jer tada NATO gubi svoju osnovnu ulogu – antiruske organizacije. Istovremeno, SAD i njihova valuta, dolar, postaju samo jedan od nekoliko ravnopravnih polova svetske moći, što bi predstavljalo krah svih američkih napora u poslednjih sto godina. Jasno je da će Vašington „učiniti sve“ da takav ishod spreči, a to je pre dve godine otvoreno najavila tadašnji državni sekretar Hilari Klinton. Sankcije su uvedene Rusiji, pripremaju se i nove, a potpredsednik SAD Džo Bajden nedavno se javno pohvalio da je Evropa uvela kaznene mere Rusiji posle pritiska iz Bele kuće.

Budući evropski komesar za bezbednost i diplomatiju Federika Mogerini demantovala je Bajdenove tvrdnje (mada se postavlja pitanje da li ona pouzdano zna šta su njeni prethodnici radili) ali izvinjenje od Bajdena za ovako ponižavajuću kvalifikaciju nije tražila. Po logici: koga je moliti, bolje je ne srditi. Jer, za razliku od turskog predsednika Tajipa Redžepa Erdogana, koji je i tražio, i odmah dobio Bajdenovo izvinjenje za izjavu da je Ankara sponzorisala teroriste Islamske države – Brisel je krotko savio kičmu pred Vašingtonom i sada oduševljeno radi u korist svoje štete. Erdogan možda rizikuje da dobije „obojenu revoluciju“, ali ne pokazuje ni najmanju nameru da uvede sankcije Moskvi i time dobrovoljno sebe odseče od Evroazijskog saveza.

OŠTRI TONOVI IZ MINSKA

Na Samitu u Minsku, prošlog petka, okupila su se desetorica lidera Zajednice Nezavisnih Država, grupacije nastale posle raspada Sovjetskog Saveza. Od ukupno 15 bivših republika, u Zajednicu u startu nisu ušle tri pribaltičke, a Gruzija ju je napustila posle Kavkaskog rata 2008. godine. Ukrajina, koja je početkom ove godine čak predsedavala Zajednicom, od februarskog prevrata primetno se distancira od bivše sabraće. Ovog puta, predsednik Petar Porošenko nije ni došao u Minsk, niti je zvanično „opravdao izostanak“. Naprosto, on se ne oseća dobro u ovom društvu, a sam najbolje zna zašto. Sa druge strane, desetorica predsednika država (sa izuzetkom, donekle, Moldavije) koji ostaju verni zajedničkom projektu, u poslednje vreme – uprkos izraženim pritiscima sa strane – iskazuju sve veći stepen bliskosti.

Porošenkov gest zasmetao je liderima ZND. Posebno domaćinu, Aleksandru Lukašenku, koji je prokomentarisao činjenicu da kolega iz Kijeva veruje da će „zapadni prijatelji“ bolje rešavati njegove probleme od „rođaka“ iz ZND. „Nedopustivo je da se životno važna pitanja koja se tiču takve zemlje kao što je Ukrajina rešavaju negde daleko, u Berlinu ili Milanu. Tada se postavlja pitanje: A zašto se onda nama obraćati u vezi sa drugim pitanjima – ekonomskim, političkim, diplomatskim? Treba i njih, verovatno, rešavati u Berlinu ili Milanu!“, razgnevio se, s razlogom, Lukašenko. Kako bi podvukao svoje neuvažavanje prema kolegama, Porošenko je na Samit predsednika 10 država u Minsk poslao svog ambasadora.

Na to se osvrnuo i Islam Karimov, predsednik Uzbekistana. „Hajde da sebi postavimo pitanje: Ko se od nas, šefova država ZND, licem u lice susreo sa gospodinom Porošenkom? Samo retki. U proteklom periodu on je boravio u mnogim zemljama Evrope, u Briselu i drugim državama, neću ih sada spominjati. Ali, nije iskoristio današnju mogućnost da poseti Samit ZND i učestvuje na zasedanju, a u njenom se sastavu Ukrajina još uvek nalazi. Stvara se utisak da je on podvojen i da ne može da se odredi da li mu je izlazak iz ZND na korist, ili nije“, podvukao je Karimov. Predsednik Kirgizije Almazbek Atambajev na to je dodao: „Mi smo se očigledno uverili da za sada ZND ne može da zameni nijedan drugi forum. A oni koji iz nekih razloga odustaju od ovog foruma, nanose štetu pre svega sebi.“

Lukašenko, Karimov i Atambajev su dobrim delom u pravu. Pre svega, primena ukrajinskog sporazuma o asocijaciji sa EU odložena je do kraja iduće godine, zbog najave Rusije da će uvesti rigorozne ekonomske mere zaštite prema Kijevu, jer je ugovor sa Briselom zaključen na štetu Moskve, kako je ukazao ruski predsednik Vladimir Putin. Tako je Porošenko, ishitrenim i nedobronamernim potezima, sebe i narod koji predstavlja doveo u neprijatnu situaciju da niti pripada Evropi, niti ZND. O Evroazijskom savezu da se i ne govori. Naravno, na Ukrajinu se još uvek primenjuju sporazumi o slobodnoj trgovini unutar ZND, ali oštri tonovi iz Minska svedoče da se takvo ponašanje neće još dugo tolerisati.

Trenutni ekonomski položaj Kijeva, koji se dobrovoljno, a po „savetu“ iz Vašingtona, lišio i ruskog gasa, i investicija, i slobodne trgovine, umnogome podseća na sumanute poteze ukrajinskog vrha u sferi geopolitike i bezbednosti. Umesto da, poput Belorusije, uživa u lagodnoj poziciji ruskog saveznika i konzumenta gotovo besplatnih energenata i svih drugih privilegovanih oblika saradnje i bezbednosti – Kijev se okrenuo konfrontaciji sa moćnim susedom i bratom. U toj, blago rečeno, besmislenoj borbi, za kratko vreme izgubio je ne samo desetine hiljada ljudskih života i ogromne komade teritorije već je i životni standard građana više nego prepolovljen. Isti takav scenario, na polju privrede, uslediće i primenom evropskog trgovinskog sporazuma, pa se postavlja logično pitanje: Da li će, i kada, iko u Kijevu da odgovara za svu štetu nanetu sopstvenim građanima? Mada je više nego očigledno da su kurs prema NATO i EU dve smrtne opasnosti za Ukrajinu, „demokrate“ iz Kijeva sada još rigidnije sprovode ovu politiku.

MOSTOVI ISTOK- ZAPAD

Za razliku od njih, politički vrh Jermenije zna gde pripada. U Jerevanu su spremni da do kraja iskoriste sve pogodnosti koje im pruža više od 70 sporazuma na postsovjetskom prostoru, kojima se definišu trgovinske i druge olakšice, kao i zajednička transportna infrastruktura i viševekovne privredne veze. Konkretno, Jermenija pristupanjem EAS sada dobija bescarinski pristup svim tržištima, snižene cene energenata, mogućnost dobijanja kredita pod povlašćenim uslovima, neograničeno kretanje radne snage. Čak i prema procenama opoziciono nastrojenog ruskog „Komiteta građanskih inicijativa“, dodatni godišnji rast bruto društvenog proizvoda Jermenije, samim pristupanjem EAS, iznosiće četiri odsto godišnje!

Sa druge strane, nemerljive su i političke i bezbednosne prednosti na koje Jermenija može da računa. Više niko sa Jerevanom neće moći da razgovara jezikom pretnji i ultimatuma, jer iza nje, i zvanično, od sada stoji Rusija. Svaki napad na Jermeniju, ma koje vrste bio, direktan je udar po interesima Rusije, koja ima pravo da koristi Oružane snage i sve druge instrumente „tvrde“ i „meke moći“ u zaštiti svojih saveznika. I Azerbejdžan i Turska, sa kojima Jermenija ima tradicionalno složene odnose, moraće od sada mnogo više da uzimaju u obzir ruski faktor. Isto tako, ne treba zaboraviti da i Baku i Ankara u poslednje vreme trpe pritiske Vašingtona zbog svoje politike saradnje sa Moskvom, pa nove diplomatske kombinacije treba posmatrati i u svetlu ovih činjenica.
Osim bivših sovjetskih republika, interes za integraciju i saradnju sa EAS izražava čitav niz država Evroazije, pre svega na jugu i istoku Evrope. Upravo takve zemlje igraće u budućnosti sve važniju ulogu mosta između Istoka i Zapada. U Moskvi više ne potcenjuju njihov značaj. To je, zapravo, veliki geopolitički plan Kremlja, kao odgovor na sve agresivnije akcije Vašingtona u poslednjih dvadesetak godina, koji na Zapadu nazivaju obnovom „Sovjetske imperije“. Izlazak velike evroazijske sile na granice Zapadne Evrope, kao što je rečeno, neprihvatljiv je za SAD. Američko nezadovoljstvo planovima Kremlja glavni je uzrok veštački izazvane ekonomske i bezbednosne krize na kontinentu. Ali, mnogima u EU je već sada jasno da „dolazak Evroazije“ nije moguće a nije ni poželjno sprečavati. Lideri ZND ovu poruku su već shvatili. Neka se pripremi EU. Putinovu posetu Srbiji jedino je ispravno tako tumačiti.

(Pečat)

KOMENTARI



6 коментара

  1. genije says:

    krajnje je vreme da se okrenemo svetlijoj buducnosti-na istok( gde sunce izlazi),a ne na zapad u EU. Ko sto reče Mihalkov: Srbi, nemojte u EU, to je najobičniji starački dom! citat– Nije moja stvar da savetujem Srbe kojim putem će krenuti. Jedno je sigurno, iskustvo pokazuje da savez od 15 ili više staraca ne pruža garancije da će se dobiti jedan mladić. Evropska unija me pomalo podseća na tu situaciju – udobno, komforno, toplo, ali to je svejedno starački dom, rekao je proslavljeni režiser. Procenite sami!!!

  2. Nesa says:

    kakva je uloga Srbije u svemu ovome?

  3. Marko says:

    Uloga Srbije je ogromna u Evropi...mi smo raskrsnica koja spaja istok i zapad...svi putevi idu kroz Srbiju, a ti pitas koja je uloga Srbij!!!!???Srbija je prebogata drzava ali lose vodjena...uzeli su nam Kosovo da bi izvukli iz njega sve sto im treba, a to su 300 milijardi eura iz ruda lignita...plus ostale rude koje su najredje na svetu...Mnogo toga ima i u centralnoj i istocnoj Srbiji i naravno zbog toga igramo veliku ulogu! Od Srbije zavisi ceo Balkan, a od Balkana cela Evropa! Vreme je da se Srbija okrene ka istoku i EAS zarad svega sto je ostalo u njoj i zbog naroda koji ne zeli u zlo tj EU!

  4. buchkalo says:

    Ma ne zanosite se sa arbijom se sprdaju i nemogu da verujem da smo kao geopoliticki pozeljni. Jugoslavija mozda jeste bila ali srbija sama nema nikakav znacaj osim ko ce postaviti kakvo sranje od naoruzanja na tu teritoriju.

  5. Radovan says:

    Ne treba nama ni i Evropa ni Istok svi hoce da nas iskoriste.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u